Pri kraju smo ovogodišnjeg izdanja Romskog bijenala, autentičnog umjetničkog programa koji se ove godine održava po drugi put, a koji predstavlja pedeset međunarodnih umjetnika i umjetnica. Pandemija korona virusa primorala je organizatore da Romski bijenale organiziraju godinu kasnije no što je planirano što se simbolički poklopilo sa 50. godišnjicom od održavanja Prvog svjetskog kongresa Roma u Londonu. Iz Roma Trial platforme, koja ima za cilj složene probleme anti-romizma iznijeti na pozornicu, na ekran i u eter, putem festivala, obrazovnih i političkih programa te kreativnih kazališnih i filmskih projekata, razgovarala sam s Lunom De-Rosa, umjetnicom romskog podrijetla, zaduženom za produkciju, komunikaciju i organizaciju 2. Romskog bijenala.
Roma Trial inicijator je i voditelj prvog samoorganiziranog bijenala i interdisciplinarnog festivala umjetnosti, glazbe, diskursa i performansa s umjetnicima romskog podrijetla iz cijele Europe. Koji je vaš dojam sada, tri godine kasnije, kada je riječ o ovom važnom programu i događaju?
Prvo Romsko bijenale IZAĐI ODMAH! bio je projekt RomaTrial e.V. u suradnji s kazalištem Maxim Gorki i Studiom Я, saveza za solidarnost sa Sintima i Romima Europe. Inicijator je bio Damian Le Bas, jedan od najvažnijih romskih umjetnika u povijesti i sadašnjosti. Bilo je tragično što je preminuo nekoliko mjeseci prije početka 1. bijenala Roma. Kustoski tim smanjio se stoga s tri na dvije osobe – Delaine Le Bas i Hamze Bytyci. Prvi bijenale Roma bilo je moguće provesti samo zbog njihove snažne predanosti nasljeđu Damiana Le Basa i zbog solidarnosti cijelog tima, koji ga je duboko inspirirao i uložio ogroman napor da stvori nešto posebno njemu u čast.
Zbog ovih okolnosti, 1. Romsko bijenale bilo je snažno dirljivo iskustvo i pravi uspjeh za tim i umjetnike koji su sudjelovali. To je bila i prekretnica za romsku umjetnost – unatoč svim izgledima, zaživio je neovisni bijenale u organizaciji romske organizacije i samih romskih umjetnika. To je bilo jako osnažujuće, i pokazalo svijetu da ne moramo čekati pozivnicu za stol – možemo stvoriti vlastite prostore koji su vidljivi i cijenjeni u društvu kojega smo dio. Smatrali smo da se Bijenale shvaća ozbiljno, da je odjek u medijima bio ogroman – isječci iz tiska bili je dugačaki preko 100 stranica, bilo je članaka u umjetničkim časopisima iz Švedske i Litve, a njemačka je nacionalna televizija prikazivala prilog u udarnom terminu.
Tri godine nakon prvog Bijenala vidjeli smo više odgovora mladih Roma koji su pronašli snagu u pojavljivanju i izražavanju svojih prava kroz događaje koje organiziramo. I zasigurno smo otvorili nikada prije razmotren prozor, mogućnost predstavljanja romskih i neromskih umjetnika iz različitih dijelova svijeta, koji predstavljaju stvarnost i različite kulture Roma.
S obzirom na mnoge krize u svijetu, kultura je potrebnija nego ikad. Za nas to predstavlja priliku za samo-osnaživanje i solidarnost sa svima onima kojima nije pružena sigurnost i koji su isključeni iz sudjelovanja u bitnim resursima ili su čak spriječeni da budu ovdje zbog deportacija.
Kako je Covid-19 utjecao na realizaciju 2. Romskog bijenala?
Po viziji Damiana Le Basa nije važno koliko je velik ili mali romski bijenale, niti koji oblik ili fokus ima. On je imao ideju o fluidnom festivalu, koji se može prilagoditi bilo kojim danim uvjetima. Najvažnije mu je bilo zadržati kontinuitet.
Naravno, nismo mogli predvidjeti godinu pandemije. Dakle, nakon što smo pripremili petodnevno otvaranje s brojnim predstavama, predavanjima, koncertima i izloženim umjetničkim djelima u kazalištu Maxim Gorki, morali smo otkazati cijeli program samo nekoliko tjedana prije nego što je trebao početi u travnju 2020. godine. To je opet bilo jedinstveno iskustvo za sve nas! I to je opet bila inspiracija Damiana Le Basa koji nam je pokazao put. Morali smo nastaviti i pronaći novi oblik koji bi odgovarao nepredvidivim i nesigurnim vremenima globalne pandemije.
Tako su na kraju dvoje kustosa Delaine Le Bas i Hamze Bytyci, uz potporu kustosice i kulturne voditeljice iz Berlina, Antje Weitzel, odabrale oblik izložbe plakata na javnim mjestima kroz sedam mjeseci i koja, u vrijeme pandemije ispunjava prazne zidove i javne prostore, pod motom MI SMO TU.
2. Romsko bijenale bit će predstavljeno u pet poglavlja. Zašto tih pet poglavlja, što oni predstavljaju?
U pet različitih poglavlja, 50 međunarodnih umjetnika istražuje pet različitih aspekata koncepta BITI OVDJE u povodu pet različitih obljetnica povezanih s poviješću i aktualnom stvarnošću Roma.
Započeli smo sa Svjetskim danom Roma 8. travnja, pod motom SAMOISPOVIJEST, kako bismo proslavili 50. obljetnicu Prvog svjetskog kongresa Roma, koji je održan u Velikoj Britaniji 8. travnja 1971. Prvi puta su Romi iz istočne i zapadne Europe podigli glas u borbi protiv anti-romizma i u zajedničkoj borbi za bolju budućnost. Bio je to proboj za novi politički pokret s 23 predstavnika iz devet zemalja. Izraz “Romi” za “ljude” prihvaćen je kao samo-određivanje za stvaranje nove zajedničke samosvijesti i za zahtijevanje priznanja i poštovanja od društva. No, čak i 50 godina kasnije, mnogi Romi još uvijek ne pokazuju otvoreno svoj identitet, iz osnovanog straha od diskriminacije i odbijanja u raznim oblicima: od gubitka posla i manje šanse da dobiju stan, do verbalnih i fizičkih napada i policijskog nasilja. Stoga, vlastito se priznanje sebe i vlastitog identiteta ne može uzeti zdravo za gotovo u 2021. godini.
Druga faza bijenala Roma održala se povodom Dana otpora, pod motom OTPOR 16. svibnja, gdje smo se sjetili ustanka Roma u takozvanom „Ciganskom obiteljskom kampu“ u Auschwitz-Birkenau logoru i obilježili njihovu snagu da se odupru nacističkom režimu – unatoč naizgled beznadnim uvjetima i iscrpljenosti. Zahvaljujući ovom jedinstvenom činu otpora, spašeni su mnogi životi. Čak i danas mnoge romske, crne, muslimanske, queer zajednice i ne-bijeli ljudi, posebno žene, moraju svakodnevno pokazivati hrabrost i otpornost u borbi protiv sustava ugnjetavanja. Posebno za ljude koji doživljavaju intersekcijsku diskriminaciju, borba za njihovo samoodređenje i postojanje i dalje je u tijeku.
20. lipnja obilježili smo Svjetski dan izbjeglica pod motom OPSTANAK. Svjetski dan izbjeglica međunarodni je dan proglašen od strane Ujedinjenih naroda. Slavi snagu i hrabrost ljudi koji su bili prisiljeni pobjeći iz svojih domovina kako bi izbjegli sukobe ili progon. Životi Roma također su stoljećima povezani s bijegom i raseljavanjem. Ipak, u sadašnjem glavnom političkom diskursu Romima se uskraćuje status izbjeglica, označuje ih se kao “ekonomske izbjeglice” i optužuje ih se za namjernu zlouporabu sustava socijalne skrbi. No, oni koji u Njemačku dolaze samo kako bi preživjeli zimu i namjerno se izlažu traumatičnoj deportaciji, nisu kalkulirajući varalice, već ljudi u potrebi, koji zbog rasističke diskriminacije nemaju šanse za dostojanstven život u svojoj zemlji podrijetla. Biti izbjeglica ne odnosi se samo na preživljavanje u zemlji porijekla i tijekom bijega. Nakon dolaska, izbjeglice su izložene isključivanju i prijetnjama od strane političke desnice. Nakon desničarskog terorističkog napada u Hanauu (Njemačka) u veljači 2020., pitanje preživljavanja nakon bijega postaje sve hitnije u Njemačkoj.
Četvrta faza posvećena je motu SJEĆANJE koja je počela 2. kolovoza. Na taj se dan prisjećamo 500.000 žrtava Porajmosa, holokausta europskih Roma u doba nacionalsocijalizma. Taj se dan odnosi na ubojstvo oko 4 200 Roma, uglavnom djece, žena i staraca, u noći s 2. na 3. kolovoza 1944. u takozvanom “Ciganskom obiteljskom logoru” u koncentracijskom logoru Auschwitz-Birkenau. No, također se sjećamo ljudi koji su bili podložni stoljećima anti-romizma i antisemitizma u Europi, a koji su ubijeni tijekom bezbrojnih ratova, tijekom ropstva, kolonijalizma i kroz nekoliko genocida, poput onih u bivšem Osmanskom carstvu, Ruandi, Namibiji, Srebrenici i na mnogim drugim mjestima u svijetu.
Bijenale će završiti 24. listopada, na godišnjicu otkrivanja spomenika ubijenim Sintima i Romima Europe, posvećenog motu POSTOJANJA. Nakon završetka Drugog svjetskog rata, borcima za građanska prava iz romskih zajednica trebalo je 37 godina da dobiju priznanje od strane njemačke vlade o genocidu nad romskim narodom. Dana 17. ožujka 1982., nakon bezbrojnih demonstracija, pa čak i štrajka glađu ljudi koji su preživjeli holokaust i njihovih pristaša u Dachauu, tadašnji savezni kancelar Helmut Schmidt izjavio je: Nacistička diktatura ozbiljno je zlostavljala Sinte i Rome. Progonjeni su iz rasnih razloga […]. Ti su zločini predstavljali genocid. Nakon još 20 godina, spomenik Sintima i Romima Europe ubijenim pod nacionalsocijalizmom svečano je otvoren 24. listopada 2012. u Berlin-Mitteu. Za mnoge preživjele i njihove potomke on predstavlja simboličnu grobnicu koju žrtve nikada nisu imale. Za potomke počinitelja to je spomen obilježje kao i izraz odgovornosti ne samo za počinjenu nepravdu, već i za poštivanje ljudskih prava u današnjoj Europi. No, za njemačku državu čini se da je sve ovo upola manje važno. Nekoliko mjeseci traju pregovori o tome koliko bi ovo mjesto moglo biti oštećeno zbog izgradnje gradske željezničke linije. Postavlja se pitanje, povlače li predstavnici berlinske vlade, njemačkog parlamenta i njemačkih željeznica – organizacije nasljednice Reichsbahna, koja je ostvarila profit od transporta do koncentracijskih logora – natrag svoju deklariranu odgovornost za genocid? U svakom slučaju, namjerno ignoriraju glasove preživjelih. I zanemaruju sve one na čije postojanje utječe intervencija na spomeniku. On svjedoči o našoj povijesti i simbolično stoji za stotine tisuća naših predaka čiji su životi ugašeni. Često nema ništa više od našeg sjećanja i ovog spomenika. On svjedoči o postojanju naših predaka, a time i o našoj sadašnjoj stvarnosti.
Rromani Resistance_Ludovic Versace for La voix des Rroms 
Marcin_Tas_Badaczka 
Mara Lea Hohn
Koliko će umjetnika imati priliku predstaviti svoje radove na ovogodišnjem Bijenalu? Kakav je bio omjer muških i ženskih umjetnika/ca koji su izlagali svoja umjetnička djela 2018. i kakva je situacija ove godine?
Zahvaljujući fleksibilnom obliku drugog Romskog bijenala, u mogućnosti smo predstaviti pedeset međunarodnih umjetnika, većinom Roma, ali i umjetnika iz drugih rasnih i marginaliziranih zajednica, muškaraca i žena, od afirmiranih umjetnika poput Małgorzate Mirga-Tas, do mladih umjetnika na početku karijere poput Jeffreyja Wynnea. Mnoge od njih su žene: Selma Selman, Nathalie Anguezomo Mba Bikoro, Valery Leray, Małgorzata Mirga-Tas, Riah Knight, Barby Asante, Moshtari Hilal, Marina Rosselle, Iva Bittova, Emilia Rigova itd., koje kroz svoj vlastiti jezik, od performansa, preko glazbe, slikanja i crteža nastoje izgraditi afirmativnu, situiranu ikonografiju romske zajednice iz svoje feminističke perspektive. Za katalog, koji će biti izrađen na kraju Bijenala, većina suradnica koje bismo htjeli uključiti su žene – npr. Ethel Brook, Jo Clement ili Nicoleta Bitu.
U usporedbi s prvim bijenalem Roma, uključeno je mnogo više umjetnika. 2018. godine, izvođači su većinom bili uključeni u središnje djelo pod nazivom “Long Night of Coming-Out”, kolektivno razvijenu večer performansa sa trinaest izvođača, od kojih su polovica bile žene: Candis Nergaard, Damian James Le Bas, Delaine Le Bas, Franciska Farkas, Hamze Bytyci, Kristóf Horváth, László Farkas, Lindy Larsson, Mihaela Drăgan, Mihails Kokarevics, Riah Knight, Sandra Selimović i Simonida Selimović. Bilo je i drugih umjetnika koji su sudjelovali na drugim događajima tijekom 1. bijenala Roma, npr. komičar iz Berlina Idil Baydar ili umjetnik Tucké Royal koji su bili dio performansa Hilton 437.
Ako se ovdje usredotočimo samo na Romkinje, možemo reći da su kroz povijest prikazivane vrlo različito – promiskuitetno i slobodno, a istodobno zarobljene vlastitom tradicionalnom kulturom. Koliko je važno da Romkinje proizvode umjetnost, ali istodobno rade s predrasudama i stereotipima kako bi ih osporile?
Od presudne je važnosti da se Romkinje konačno vide sa svojim pravim biografijama i identitetima! Dominantna slika Romkinje u javnosti pod snažnim je utjecajem anti-romskih, seksističkih i klasicističkih stereotipa, i oni se moraju suočiti s intersekcionalnom diskriminacijom. Slike nezavisnih, samouvjerenih i uspješnih Romkinja očajnički nedostaju u mainstream kulturi, a ideje queer identiteta i ne-binarnih tijela uopće nisu prisutne. Nedavna istraživanja iz Njemačke (npr. Elizabeta Jonuz i Jane Weiß) pokazuju da su Romkinje često te koje ostvaruju obrazovni iskorak u svojim obiteljima – i da su im njihove obitelji najveća podrška i najjači resurs.
Naravno, postoje i Romkinje koje imaju dvostruka potraživanja – zbog anti-romizma i zbog patrijarhalnih, pa stoga i muških šovinističkih struktura. Ali moramo razbiti stoljetnu kolonijalnu ideju, da je patrijarhat dio “romske kulture”. Patrijarhat je dio svih kultura i društava!
To su ideje na kojima se temelji naš rad. Iz ove perspektive predstavljanje uspješnih romskih umjetnika veliki je korak – a pitanje suočavanja s predrasudama i stereotipima u umjetničkoj praksi čini se podređenim. To bi trebao biti osobni izbor svakog umjetnika želi li se u svom radu baviti anti-romizmom.
Bi li bilo moguće pronaći neke sličnosti među umjetničkim djelima Romkinja kada se radi o njihovoj ženstvenosti i kako one vide same sebe?
Kod mnogih romskih umjetnica tijelo je zasigurno važno pitanje, mnoge od njih rade na području performansa i povezuju tijelo sa društvenim kontekstom koji njime upravlja i koji ga u biti definira, u ovom slučaju ženskim i izvode među-skalarni pristup kolektivnom samo-određenju potlačenih žena. Teme poput onih o pitanjima identiteta, rase, spola, seksualnosti te kontinuiranog nasilja i isključenosti nad onima koji se u društvu percipiraju kao „drugi“ vrlo su važne, na primjer u djelima Delaine Le Bas, kao i u fotografijama Valérie Leray i usredotočuju se na dva područja istraživanja, portrete (identitet) i mjesta (sjećanje). Ono što pokreće Leray, etički, jest pokušati pronaći identitet ispod kategorije, baš kao što je pitanje sjećanja upisano u shvaćanje mjesta.
Čak i danas, mnogi Romi, muslimani i ne-bijeli ljudi, a osobito među njima žene, moraju svakodnevno pokazivati hrabrost i otpor u borbi protiv sustava ugnjetavanja. Vidimo da se žene, posebno one koje dolaze iz manjinskih skupina, okupljaju diljem svijeta, progovaraju i podižu svijest, ali u isto vrijeme postoji i pitanje široko rasprostranjene policijske brutalnosti nad Romima.
Posljednjih godina, epizode rasizma i ksenofobnih napada zabrinjavajuće su porasle. Imigracija i rasizam zasigurno su bili značajan dio izborne kampanje u mnogim europskim zemljama. Svjedoci smo općeg trenutka napada i prijetnji imigrantima, izbjeglicama, manjinama. Diskriminacija, u svim svojim mogućim oblicima i izrazima, jedan je od najčešćih oblika kršenja i zlouporabe ljudskih prava. Diskriminacija čini ljude nemoćnima, sprječava ih da postanu aktivni građani, ograničava razvoj njihovih sposobnosti i, u mnogim situacijama, njihov pristup zapošljavanju, zdravstvenim uslugama, obrazovanju ili stanovanju. Iako su sve žene pogođene nejednakostima u nizu područja, Romkinje se suočavaju s dodatnim izazovima jer siromaštvo, isključenost i diskriminacija u nekim slučajevima dodatno pojačavaju njihove nedostatke u ključnim područjima života, poput obrazovanja, zapošljavanja i zdravlja.
Ono što moramo shvatiti jest sljedeće: Rasističko, seksističko i klasističko ugnjetavanje dio je današnjih struktura i društvenih sustava – policijsko nasilje nad Romima i drugim ne-bijelim ljudima događa se diljem Europe i rijetko samo oni koji su pogođeni i njihova rodbina dožive pravdu. Države i njihovi sustavi nisu zainteresirani za istraživanje rasističkog nedoličnog ponašanja policajaca i drugih tijela. I nažalost, čak ni EU ne koristi alate koje ima da potakne svoje članice da to učine.
To za nas znači da se moramo organizirati po zajednicama i po zemljama te da moramo zahtijevati radikalnu, sustavnu promjenu. Umjetnost nudi bogato intelektualno polazište, može poremetiti postojeće slike i stvoriti nove utopije. Umjetnost je bez granica, umjetnost je prava prilika za dekolonizaciju našeg uma. To je od iznimne važnosti za budućnost naše djece: moraju se osloboditi bijelog pogleda, tlačiteljskog sustava i početi osjećati kao dio drevne i bogate romske kulture.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije
