Danas je Međunarodni dan sjećanja na romske žrtve genocida u Drugom svjetskom ratu. Drugog kolovoza 1944. u plinskim je komorama tzv. Ciganskih logora pogubljeno posljednjih 4.300 Sinta i Roma. Samo u logoru Auschwitz tijekom rata su ubijeni deseci tisuća Roma, a jedna od najtragičnijih epizoda dogodila se upravo u noći s 2. na 3. kolovoza 1944. godine kada su nacisti ubili posljednju grupu od 2897 Roma i Romkinja. Tijekom Drugog svjetskog rata živote je izgubilo više od 500 tisuća Roma i Romkinja.
Romi su ubijani i u ustaškim logorima i na stotinama drugih lokacija na području današnje Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije. Kako nisu vođeni točni podaci o broju zatočenih Roma, a većina Roma u to vrijeme nije bila upisana u matične knjige, školske i druge evidencije, točan broj ubijenih je teško i zapravo nemoguće utvrditi. Koliki su razmjeri genocida bili, najbolje ilustrira podatak da je prema popisu 1948. godine na području današnje Republike Hrvatske živjelo samo 405 Roma.
Prvo logorsko svjedočanstvo
Danas se, uz sjećanje na sve nedužne žrtve Drugog svjetskog rata, ovim tekstom želimo prisjetiti osobe koja je značajno pridonijela tome da strahote koje su Romi proživjeli ne budu zaboravljene. Philomena Franz rođena je 1922. godine u Biberachu, u Njemačkoj. Bila je prva Romkinja koja je pisano zabilježila svoja iskustva u koncentracijskim logorima pod Trećim Reichom. Kao mlada djevojka koja je odrastala u obitelji Sinta glazbenika, Franz je djetinjstvo provela pjevajući i plesajući na brojnim glazbenim priredbama. Rado se kasnije prisjećala vrhunaca mladenačke karijere, nastupa na pariškom Lidu i zimskih vrtova u Berlinu.
Takav život obitelji Franz završio je naglo, krajem 1930-ih godina, kada su im oduzete putovnice, a kasnije i glazbeni instrumenti. 1943. godine Franz je deportirana u Auschwitz. Nakon jednog neuspjelog pokušaja bijega iz Ravensbrücka, 1945. godine uspjela je pobjeći iz logora u blizini Wittenbergea i uz pomoć lokalnog poljoprivrednika uspjela se sakriti i preživjeti. Po završetku rata je saznala da je većina njezine obitelji ubijena u logorima. Sedmero braće i sestara zauvijek je izgubljeno u plinskim komorama. Po izlasku na slobodu nije bilo nikakve financijske (ni druge) pomoći za preživjele Rome, pa je Franz udružila snage s drugim romskim glazbenicima – osnovali su bend koji je obišao zemlju i svirao za oslobodilačke trupe.
U tom je razdoblju upoznala i Oskara Franza za kojeg se udala i s kojim je kroz život imala petero djece. U godinama koje su slijedile patila je od teške depresije, opetovanih noćnih mora i osjećaja da je zatočena, o čemu je kasnije i intenzivno pisala. Mučilo ju je neuvažavanje ratne pogibije i ptanje Roma i Sinta, izostanak službenog adresiranja s pozicije vlasti i razgovora o ikakvom obliku reparacija. Točka prekretnica za Franz da počne sama pisati o ratnim iskustvima Roma dogodila se 1970-ih godina, kada je jedan od njenih sinova bio ismijavan u školi jer je Zigeuner (Ciganin). Franz se tada osjetila primoranom razgovarati s učenicima i učiteljima o stradanjima Roma u ratu, kao i romskoj kulturi i povijesti općenito.
I horori rata i ljepote dječjih priča
Tako je početkom 1980-ih Franz počela stavljati na papir svoja sjećanja na koncentracijske logore i oblikovati ih u pripovijetke. Paralelno je bilježila i priče romskog folklora, te je 1982. godine objavila svoje priče za djecu pod naslovom Zigeunermärchen (Ciganske priče). Htjela je sačuvati ono najljepše i najmaštovitije ljudsko u dječjim pričama, to joj je bilo podjednako važno kao i pisanje o najvećim hororima čovječanstva. Tri godine kasnije, 1985., objavila je svoja sjećanja na život i obitelj koju je izgubila, kao i na iskustvo zatočeništva u Auschwitzu, Zwischen Liebe und Hass – Ein Zigeunerleben (Između ljubavi i mržnje: Ciganski život). Autobiografija Zwischen Liebe und Haß: ein Zigeunerleben značajna je i kao prvo svjedočanstvo preživjelih o zločinima nad Romima tijekom Drugog svjetskog rata.
Nakon objave autobiografije, Franz je naredna četiri desetljeća (još je živa, dogodine se nada slaviti stoti rođendan) provela predavajući u školama i na sveučilištima, naglašavajući važnost sjećanja na holokaust i sve njegove žrtve. Posjetila je brojne gradove i sela, pojavljivala se u emisijama, pisala članke. Dobila je brojne nagrade zbog svog revolucionarnog rada i kontinuiranih napora posvećenih obrazovanju njemačke javnosti o stradanju Roma.
Franz je svojim pisanjem i hrabro prelazila tradicionalne žanrovske granice, poigravala se s formama. Progovarajući javno kao žena, potaknula je brojne Romkinje da učine isto, da se bore protiv ksenofobije i dodatno se oslobode. Objavljivala je na njemačkom jeziku, nije dozvolila da bude getoizirana unutar jezika. inspirirala je i ohrabrila ostale preživjele Rome da zabilježe svoja sjećanja na progon, da zakorače naprijed u život. Život Philomene Franz možda je najbolja ilustracija onoga što je Toni Morrison opisala kao glavnu funkciju slobode, a to je da oslobodiš nekoga drugoga.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije
