Ping pong deložacija

0
21
Foto: pixabay.com

Europski centar za prava Roma (ERRC) objavio je nedavno Popis prisilnih deložacija Roma u Italiji, koji obuhvaća razdoblje od siječnja 2017. do ožujka ove godine. Evidencija ERRC-a pokazuje da su talijanske vlasti izvršile najmanje 187 deložacija iz mjesta u kojima žive Romi i Romkinje, a kojima je bilo pogođeno 3.156 ljudi koji su u većini slučajeva ostali bez domova ili pak stavljeni u druga nestabilna stambena rješenja.

Popis uključuje deložacije iz formalnih i neformalnih kampova, a sastavljen je od izvještaja medija, aktivista i nevladinih organizacija tijekom protekle četiri godine. Vrlo je vjerojatno da je broj slučajeva i veći, jer je zbog ograničenja u metodologiji i resursima moguće da neke od deložacija nisu zabilježene u ovom popisu.

Deložacije kao dio rutine

U tijeku je puno više deložacija nego što mislim da mnogi ljudi shvaćaju. Svakog tjedna, ponekad i nekoliko puta tjedno. Ima Roma u Italiji koje vlasti tjeraju iz već vrlo nesigurne situacije u još goru. Razmjeri ovog problema trebali bi predstavljati veliki skandal za Italiju. EU mora prestati zatvarati oči pred talijanskim rutinskim deložacijama stotina romskih obitelji, kojima se ne nazire kraj, poručio je predsjednik ERRC-a Đorđe Jovanović prilikom objave Popisa prisilnih deložacija Roma u Italiji.

U prethodnom razdoblju praćenja (travanj 2014. – prosinac 2017.) ERRC je zabilježio 318 prisilnih deložacija Roma. Iako se ukupan broj deložacija u najnovijem popisu smanjio, priroda deložacija ostaje ista. Obitelji koje žive u neformalnim kampovima i dalje se uporno iseljavaju bez poštivanja standarda ljudskih prava: bez savjetovanja, formalnih naloga za deložaciju ili ponude alternativnog smještaja. Situacija školaraca, starijih osoba, trudnica i osoba sa zdravstvenim problemima rijetko se uzima u obzir. Bez ikakve pravne zaštite, stanovnici i stanovnice neformalnih kampova prisiljeni su na beskrajan ciklus deložacija – iz jednog u drugi privremeni kamp.

Situacija u službenim kampovima nije bolja

Situacija za one koji su smješteni u vladinim formalnim kampovima samo je neznatno bolja. Desetljećima je Italija gradila etnički odvojene “nomadske kampove” u kojima se smješta romske obitelji s niskim primanjima, umjesto da se nastoji pružiti integrirana stambena rješenja i mogućnosti zapošljavanja. Posljednjih godina izrađeno je nekoliko planova za “zatvaranje romskih slamova”, u kojima su vlasti naizgled utvrdile svoje obveze zatvaranja formalnih kampova.

Međutim, prema najnovijoj procjeni talijanske nevladine udruge Associazione 21 luglio, diljem Italije još uvijek postoji najmanje 119 odvojenih kampova i skloništa. Pored toga, zatvaranje formalnih kampova provedi se na način koji krši ljudska prava stanovnika. Većina zatvaranja kampova dovela je do toga da većina stanovnika ili odmah postanu beskućnici, ili im je pružen samo privremeni smještaj u skloništima. To uvijek dovodi do toga da su na kraju prisiljeni na improvizirani smještaj u neformalnim kampovima, gdje se suočavaju s kontinuiranom prijetnjom deložacije. Stoga “zatvaranje romskih slamova” više djeluje kao estetika “čišćenja ulica” za “domaće” stanovništvo, a ne kao želja da se pomogne Romima i Romkinjama pronaći bolja stambena rješenja.

Podsjetimo, pomoć kroz godine nije došla ni od Europske komisije. Naime, Europska komisija je 2017. godine blokirala objavljivanje izvješća o diskriminaciji Roma koje je moglo rezultirati pravnim postupkom protiv Italije. Slučaj protiv Italije vodio se zbog kršenja Direktive o rasnoj ravnopravnosti diskriminacijom Roma u pogledu prava na stanovanje. Komisija je 2019. godine u potpunosti zatvorila svoj dosje o postupku za povredu prava. Ova se odluka temeljila na argumentu da prisilne deložacije nisu obuhvaćene opsegom direktive te na uvjerenju da talijanska vlada više ne usmjerava Rome prema odvojenim vladinim kampovima.

Malo nade od Europskog suda za ljudska prava

Kada su u pitanju deložacije Roma i Romkinja, jedine mrvice nade pruža Europski sud za ljudska prava, o čemu smo već pisali na Phralipenu. Naime, u proljeće 2012. godine, Europski sud za ljudska prava donio je jednoglasnu presudu u slučaju Yordanova i drugi protiv Bugarske, u kojoj je presudio protiv Bugarske zbog pokušaja deložacije bugarskih državljana romskog podrijetla iz njihovih domova koji su nezakonito izgrađeni na općinskom zemljištu u blizini Sofije. Sud je utvrdio da bi provedba naloga za deložaciju predstavljala kršenje prava podnositelja zahtjeva na poštivanje doma zajamčenog člankom 8. Europske konvencije o ljudskim pravima (ECHR). Iako je nalog za deložaciju bio u skladu s domaćim zakonom, sud je ustanovio da “nije bio nužan u demokratskom društvu”.

Lani je Europska povjerenica za ljudska prava objavila svoju procjenu podnesenu Odboru ministara u kontekstu nadzora nad presudom koju je 2012. godine donio Europski sud za ljudska prava u slučaju Yordanova i drugi protiv Bugarske. Njeno mišljenje samo je pojačalo argumentaciju koju je prije devet godina iznio Europski sud za ljudska prava.

Naime, povjerenica je istaknula kako samo zakonsko priznavanje prava na stan nije dovoljno da zaštiti ljude od prisilnih deložacija. Sigurnost vlasništva samo je djelomično pravno pitanje, jer ovisi o općem političkom, ekonomskom i društvenom okruženju. Nedostatak transparentnosti i odgovornosti u pogledu planiranja i realizacije planova stambenog zbrinjavanja, siromaštvo, međuetničke napetosti i sustavna diskriminacija – sve to utječe na mogućnosti sigurnog stanovanja.

Upravo zato povjerenica upozorava i na  strukturnu i institucionalnu diskriminaciju Roma koja prevladava u europskim zemljama. Važno je njeno opažanje da su nalozi za deložaciju Roma često izdavani u kontekstu neprijateljske atmosfere prema Romima – Romima se prijetilo, upadalo u njihova naselja, tjeralo ih se da usred noći zauvijek napuste svoje domove. Pritom se malo tko pitao gdje će protjerani otići, odnosno – kako i gdje će se novi dom za Rome i Romkinje stvoriti.

Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije

Komentiraj

Unesite svoj komentar
Unesite svoje ime