Početkom veljače ove godine započeta je provedba trogodišnjeg projekta “Obrazovane Romkinje, osnažene romske zajednice” s ciljem uključivanja Romkinja u sve društvene, ekonomske i političke tokove. Autorica mnogih znanstvenih radova i voditeljica projekta je sociologinja Suzana Kunac, a koja iza sebe ima zavidnu, dvadesetpetogodišnju feminističku karijeru tijekom koje je prošla dinamičan i izazovan put ženskog aktivizma.
Kao dijete, rođena i odgajana u socijalizmu smatrala je da su žene i muškarci u svemu ravnopravni, ali onda je otvorila oči i uvidjela opresivne društvene metode koje se odnose na žene, a koje se mogu primijetiti kroz funkcioniranje gotovo svih društvenih kanala te se njezina percepcija stvarnosti zauvijek promijenila.
Razgovor sa Suzanom Kunac koji slijedi, bez obzira na postojanje ili nepostojanje afiniteta za temu rodne ravnopravnosti i ženskih prava, neminovno će vam proširiti percepciju poimanja života i svijeta.
Kako je započela vaša karijera vezana uz ženska prava i rodnu ravnopravnost?
Sjećam se čitanja “spolne politike”, opresivne društvene metode za koje je Millett još 1971. godine pojašnjavala kako su sveprisutne na različitim društvenim razinama.
Ona tvrdi da muškarci prakticiraju neizgovorenu spolnu politiku koja je uključena u strukturirane odnose moći, kao i u mehanizme pomoću kojih jedna grupa kontrolira drugu. Muška spolna politika je multidimenzionalna i funkcionira na ideološkoj razini – formiranjem tipično rodnih temperamenata: agresija, inteligencija, snaga i djelotvornost za muškarce; pasivnost, poslušnost, popustljivost, vrlina i neuspješnost za žene; uspostavljanjem rodnih uloga koje pripisuju ljubav prema domu i kućnom životu te odgoju djece ženama, a većinu područja predviđenih za postizanje uspjeha u javnoj sferi – muškarcima. Na društvenoj razini osnovna institucija rodne politike jest obitelj u kojoj se utemeljuje matrica muške dominacije; obitelj je glavni agens rodne socijalizacije; na ekonomskoj i obrazovnoj razini: ženski rad u kući je neplaćen i često nepriznat kao rad, dok je istovremeno rad žena u proizvodnoj sferi izvrgnut potplaćenosti, diskriminaciji i eksploataciji; žene su upućene i ohrabrivane za ostajanje na nižim razinama obrazovanja, kao i za specijalizacije koje su prilikom zapošljavanja manje tržišno cijenjene. Na psihološka razini kako bi preživjele, žene moraju prihvatiti inferiorne karakterne osobine, one se moraju ponižavati i podređivati, zavoditi muškarce, prihvaćati dvostruke standarde, pripisivati svoje ponašanje intuiciji, emocijama i instinktu, umjesto intelektu, te prihvatiti kontinuirano ponašanje prema sebi kao prema seksualnim objektima. Sve to i više Millett objašnjava u poznatoj feninističkoj knjizi Spolne politike koja je vremenom doživjela i niz kritika, ali nemamo sad prostora za tu raspravu.
Nakon dovršetka ženskih studija započela sam uočavati tu višedimenzionalnu patrijarhalnu opresiju, što me dovelo do suočavanja i s osobnim patrijarhalnim stavovima koje sam izgradila u obiteljskoj, školskoj i dotadašnjoj društvenoj socijalizaciji što nije bilo nimalo lako i traje kao i cjeloživotno učenje – čitavog života. Tada kao ni većina moje generacije nisam razmišljala o opresiji kapitalizma jer smo tek izašli iz socijalizma i bili više usmjereni ka demokratizaciji društva.
U doba kada sam završavala srednju novinarsku školu, tijekom koje sam usvojila sve što treba znati o novinarstvu kao struci, na čemu sam i danas zahvalna profesorici Ingi Tomić-Koludrović, birala sam teme koje su me zanimale i to je odgovaralo tinejdžerskoj ideji o vuku samotnjaku koji istražuje i bori se za apstraktne vrijednosti: slobodu, istinu, pravdu. Danas bi rekla vučici samotnjakinji. Nisam razumjela društvene grupe, njihovu dinamiku i način funkcioniranja, proizvodnju društvenih odnosa, i to me ponukalo da upišem studij sociologije na Odsjeku za sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Neki moj životni moto je da je dobro raditi stvari u kojima nismo dobri jer se na taj način neposredno osnažujemo, a posredno postajemo i jači u društvenom lancu interakcija za koji znamo da puca baš na najslabijem mjestu. Svaki izlazak iz sigurne zone, te suočavanje s onim prema čemu pružamo otpor ili od čega strahujemo izazov je koji nam omogućava da profesionalno, ali i kao ljudi rastemo i razvijamo se, i na koncu, doprinosimo društvu. Na početku studiranja mnogo toga nisam razumjela pa sam se pomalo osjećala kao ‘outsider’ da bi na kraju završila sociologiju s puno ljubavi koja me i danas potiče na rad u struci. U tom smislu, projekt “Obrazovane Romkinje, osnažene romske zajednice” jedan mi je od većih izazova u dosadašnjem profesionalnom radu jer se bavi intervencijom i transformacijom odnosa moći unutar romske zajednice, a sama sam izmještena iz sigurnosti feminističke organizacije.
Što Vas je ponukalo da se upustite u pripremu, a zatim i provedbu ovog projekta kojim je obuhvaćena jedna od najisključenijih društvenih skupina, romska nacionalna manjina, unutar koje su Romkinje izložene višestrukoj diskriminaciji?
Ovaj projekt je rađen školski, temelji se na empirijskim činjenicama i preporukama za novu javnu politiku uključivanja Roma i Romkinja u hrvatsko društvo. Kako sam sudjelovala u istraživanju baznih podataka koje smo kolegice Klasnić i Lalić još 2018. godine objavile u knjizi “Uključivanje Roma u hrvatsko društvo – istraživanje baznih podataka” , tako se kroz gotovo četiri godine rađala ta želja za povratkom na teren, za ponovnim aktivističkim radom nakon višegodišnjeg istraživačkog i znanstvenog bavljenja temom. S kolegicama Klasnić i Rodik sam nastavila ekstrahirati sve one podatke iz baze koje nismo uspjele integrirati u prvu knjigu. Taj proces znanstvenog rada sa vrhunskim mladim znanstvenicama koje su obje bile profesorice s Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta, za mene je bio izazovan, poučan i nadasve zanimljiv. Doista sam uživala radeći na toj knjizi s njima, bile smo ‘dream team’. Tako smo iz prikupljene baze podataka iz 2017. u kojoj su podaci o 1550 kućanstava i 4758 osoba provele dodatne statističke analize i odradile novu analizu kvalitativnih podataka pristupom kvalitativne analize sadržaja. Mjesecima smo kodirale tu doista bogatu građu prikupljenu na terenu: čak 281 intervjua s predstavnicima relevantnih institucija na razini lokalne i regionalne samouprave te ključnim osobama u romskim zajednicama. Sve te nove rezultate istraživanja uključujući i preporuke za buduće djelovanje smo objedinile 2020. godine u knjizi „Uključivanje Roma u hrvatsko društvo – žene, mladi, djeca.“
Ti novi podaci su doista poražavajući – 50 posto mladih Romkinja rađa u maloljetnoj dobi, čime nastaje ogroman jaz između pripadnica romske nacionlane manjine i žena iz većinske populacije. Također, ogromna je razlika u pismenosti jer nepismeno je čak 17 posto Romkinja u odnosu na 0,13 posto žena iz većinske populacije, a samo 26 posto Romkinja pohađa srednju školu.
Ako se pri tome još uzmu u obzir i rezultati analize javnih politika koja je pokazala da se Romkinje uopće ne spominju u Nacionalnoj strategiji zaštite od nasilja u obitelji te da se samo sporadično spominju u Nacionalnoj politici za ravnopravnost spolova, tada je pisanje projekta i postavljeni ciljevi doista školski primjer koherentnosti u odnosu na potrebe i probleme utvrđene empirijskim činjenicama. Više ni samoj romskoj zajednici nije upitan zaključak o potrebi za obrazovanjem Romkinja, primjerice o seksualnom i reproduktivnom zdravlju i pravima, o važnosti srednjoškolskog obrazovanja i drugačijem pristupu na tržište rada.
Tko je nositelj projekta, tko su partneri i tko u njemu sudjeluje?
Bez obzira koliko je pametno istraživanje te koliko je kvalitetan projekt za transformaciju u zajednici potrebna je zajednica, stoga pored djevojčica i djevojaka na koje se projekt odnosi u realizaciju su uključeni i njihovi roditelji te predstavnici Vijeća romske nacionalne manjine županija i gradova. Zbog toga sam iznimno zahvalna članovima Saveza Roma u Republici Hrvatskoj “KALI SARA”, njegovoj predsjednici Suzani Krčmar i saborskom zastupniku Veljku Kajtaziju, koji su prepoznali rezultate istraživanja i stvarnu potrebu za takvim angažmanom u trogodišnjem razdoblju te podržali projekt kao njegovi nositelji. Bez Saveza “KALI SARA” ovako širok prostor ulaska i suradnje s romskom zajednicom bio bi gotovo nemoguć.
Partner na projektu je islandska organizacija Roma in the Center ispred kojega redovito kontaktiramo s doc. dr. Sofijom Zahovom, istraživačicom i eksperticom za temu, koja je rođena u Bugarskoj, govori i naš jezik, no živi i radi na Islandu. Zahova je sudjelovala u konceptualizaciji i provođenju brojnih edukacija za Romkinje u zemljama na Balkanu. Ovaj su projekt financijski podržali Lihtenštajn, Island i Norveška u okviru Europskog gospodarskog prostora i norveških grantova.
Kako je zamišljena i predviđena realizacija projekta?
Projekt će se provoditi tri godine. Tijekom ove godine bavit ćemo se osnaživanjem predstavnika i predstavnica Vijeća romske nacionalne manjine županija i gradova kroz teme rodne ravnopravnosti, zakonodavnog zagovaranja za rodnu ravnopravnost, uključivanja u proces kreiranja zakona i javnih politika, ali i u odnosu na pitanja i prijedloge koji su važni za uključivanje Romkinja u Nacionalni i Akcijski plan za uključivanje Roma za razdoblje od 2021. do 2027. godine. Prva radionica održat će se 19. i 20. ožujka 2021. u Svetom Martinu, a obuhvatit će edukaciju o zakonodavnom okviru rodne ravnopravnosti u Republici Hrvatskoj, razgovarat ćemo primjerice o poznavanju Zakona o ravnopravnosti spolova, Zakonu o zaštiti od obiteljskog nasilja, javnim politikama koje se tiču ravnopravnosti žena i muškaraca, institucionalnim mehanizmima za promicanje ravnopravnosti spolova poput Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova itd. Također će to biti važan konzultacijski proces s predstavnicima romske zajednice o tome kako oni vide izazove i rješenja u procesu poboljšanja položaja Romkinja u romskoj zajednici, ali i hrvatskom društvu.
Bitno je definirati razine promjena koje su romskoj zajednici prihvatljive, dakle što oni žele, a što ne žele mijenjati. Naime, možete predložiti i napisati najbolje i najljepše mjere i aktivnosti u projektnom ili bilo kojem drugom dokumentu, ali nećete ih moći provesti ako ih ne prihvati zajednica na koju se odnose. Stoga, smatram da je direktno aktivno uključivanje onih ljudi na koje se neka intervencija i/ili transformacija odnose najbolje za takav tip rada. Moramo poštovati tradicijski prostor romske nacionalne manjine, kao što poštujemo tradicijske prostore i svih drugih naroda. Možda nećemo riješiti sve izazove, ali sigurno ćemo pronaći prostor za konsenzus i riješiti barem neke od postojećih problema.
U drugom dijelu godine počet ćemo raditi na priručniku za djevojčice i djevojke koji će biti primjeren njihovoj dobi, dakle od 13 do 18 godina, te koji će obuhvatiti široki raspon tema, primjerice reproduktivna prava, žensko zdravlje, planiranje obitelji, trudnoću, dojenje, pojam majčinstva, važnost obrazovanja, emotivne razlike u majčinskom odnosu sa 17 ili 25 godina, kao i sprečavanje nasilja te kome se obratiti za pomoć u slučaju da do njega dođe. Dakle, obradit će se one teme za koje smatramo da su ključne kako bi ih osnažile za nastavak obrazovanja, a time i za veće šanse ekonomske emancipacije. Tijekom projekta planiramo i suradnju s drugim stručnim organizacijama koje se bave navedenim temama, primjerice s Udrugom Roda koja ima bogato iskustvo upravo u području reproduktivnog zdravlja i BaBe! koje se 25 godina bave javnim zagovaranjem za rodnu ravnopravnost i prevencijom i sprječavanjem obiteljskog, ali i svih ostalih oblika rodno uvjetovanog nasilja.
Romkinjama želimo približiti pristup organizacijama koje se bave zaštitom ženskih prava, feminističkim organizacijama i Savezu Roma u Republici Hrvatskoj “KALI SARA”, te im poslati poruku da nisu same, da zajedno možemo pronaći načine na koje ćemo osnažiti njihov status unutar romskih zajednica ali i većinskog stanovništva. ‘Nisi sama’ dobar je slogan koji prati cijeli niz različitih inicijativa. Iako je iskustvo žena heterogeno, patrijarhalne strukture koje proizvode i reproduciraju rodno uvjetovanu opresiju postoje u svojim različitim i sličnim oblicima danas diljem kapitalističkog svijeta. Žene nisu same jer je žensko iskustvo globalno iskustvo te se u tom smislu i iskustvo Romkinja zrcali u nizu iskustava drugih žena.
Treći dio projekta je javna kampanja, odnosno promotivna aktivnost putem digitalnih medija, radija, televizije i društvenih mreža s ciljem smanjenje diskriminacije prema Romkinjama i podizanja svijesti o važnosti pružanja podrške toj socijalno i na sve druge načine najdiskriminiranoj, najsiromašnijoj i socijalno najisključenijoj skupini u hrvatskom društvu. U kampanju ćemo uključiti sve zainteresirane djevojke, ali i muškarce. Zajedno ćemo kreirati poruku za romsku zajednicu, ali i za većinski narod. Pred kraj projekta planiramo održati i veliku konferenciju na kojoj bismo pokušali temeljem ostvarenih rezultata projekta predvidjeti buduće izazove i definirati smjerove za daljnji rad i aktivnosti.
Tko su vam bili uzori i s kime ste surađivali tijekom svog dugogodišnjeg rada koji ste posvetili borbi za ženska i ljudska prava?
Za vrijeme rata 90-ih koji sam kao vrlo mlada osoba doživjela kao nešto najstrašnije, žene su bile agenti mira. Inspirirao me tadašnji Antiratni pokret koji je vodila Vesna Teršelič, a u kojem su sudjelovale i brojne druge mirovnjakinje i feministkinje, heroine moje mladosti poput Vesne Kesić, Marijane Senjak, Neve Tolle, Ramize Memedi i drugih. Pokušavale su prekoračiti granice rata svjesne da će nakon svih strahota, prolivene krvi i uništenih života uslijediti razdoblje u kojem ćemo morati nastaviti živjeti i ostvariti suživot. Nakon povratka iz Londona s magistarskih studija odlučila sam raditi za javno-zagovaračku organizaciju Budi aktivan Budi emancipirana (B.a.B.e.) a koju je osnovala upravo Vesna Kesić. To je jedna od rijetkih organizacija koja se bavila promjenama na strukturnoj i političkoj razini, primjerice prijedlozima i izmjenama zakona, donošenjem javne politike za ravnopravnost spolova, pisanjem tzv. “izvještaja u sjeni” za UN odbore itd. Tijekom gotovo osam godina rada u BaBama stekla sam značajno iskustvo u području prevencije i zaštite žena od obiteljskog i svakog drugog rodno uvjetovanog nasilja, naučila sam raditi edukacije, voditi javne kampanje, umrežavati se s drugim srodnim organizacijama za zaštitu ljudskih prava. Kad sam tek počela raditi u BaBama, te davne 2004. godine zanimale su me dvije teme: žene i mediji i politička emancipacija žena za koju i danas držim da je važna tema. B.a.B.e. su tada imale kvalitetan program za osnaživanje žena za ulazak i ostanak u političkom svijetu, no nakon godine provedbe smo uočile da kada se žene iz političkih stranaka osnaže, kada posvijeste svoj podređeni položaj u stranci koji se samo perpetuira iz društvene u političku stvarnost, one tada odustaju od političkog angažmana te razvijaju svoje karijere u poduzetničkim i drugim prostorima. Tako smo došle do antiteze projekta: osnažujući žene za politički rad, zapravo ih je više odustajalo nego nastavljalo mijenjati interne patrijarhalne obrasce moći unutar stranaka. Također, u jednom trenutku u Hrvatskom saboru bilo je 22 posto žena, nasuprot 2,5 posto na lokalnoj razini, a što je bio baš hrvatski raritet jer žene u Europskoj uniji više politički participiraju na lokalnoj, nego na nacionalnoj razini. Taj podatak govori o tome koliko su žene (ne)dobrodošle u političkoj sferi koja je javna sfera i rezervirana za muškarce. Organizacije civilnog društva ženama su se pokazale privlačnijima od političkih organizacija jer u civilno-društvenoj sferi prednost ima suradnja te direktna, neposredna i svakodnevna komunikacija s onima kojima je potrebna podrška.
I tako nakon dvadeset pet godina koje sam provela u feminističkom aktivizmu, a koji sam započela u Centru za ženske studije, željela sam ovaj školski osmišljen projekt odraditi u suradnji s Centrom za ženske studije. Bile su logičan izbor jer se primarno bave obrazovanjem te sam u suradnji s njihovom tadašnjom izvršnom direktoricom Karolinom Hrga napisala projekt “Obrazovane Romkinje, osnažene romske zajednice”. Međutim Centar za ženske studije nakon što je projekt bio visoko ocijenjen tijekom evaluacijskog procesa, te je trebalo s Fondom za aktivno građanstvo još samo potpisati ugovor je iz meni potpuno nerazumljivih i neargumentiranih razloga, odlučio da neće ući u njegovu implementaciju.
Počela sam svoju feminističku karijeru kao pionirska studentica Centra za ženske studije i smatrala sam da ću upravo u njemu, implementacijom ovog projekta, ostvariti najzreliji i doista znanstveno utemeljen projekt, kao krunu svog feminističkog rada. Međutim kada pogledam što se sve dogodilo, sretnija sam da je Savez Roma u Republici Hrvatskoj “KALI SARA” preuzeo tu važnu i odgovornu ulogu nositelja projekta.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije
