Phralipen podržava apel #ostanidoma
Pandemija korona virusa iz dana u dan mijenja naše svakodnevice, nalazili se mi u Hrvatskoj, Egiptu, Italiji, SAD-u ili Južnoj Koreji. Posve je izvjesno i da je jedina izvjesnost kako svijet nakon ove pandemije neće i ne smije biti isti. I dok se u javnosti provlači narativ kolektivnog i zajedničkog proživljavanja ove pandemije, ipak valja reći kako postoje ljudi koji su ugroženiji od drugih, kao i mjesta u kojima bi pandemija mogla ostaviti puno razornije posljedice.
Drugačije iskustvo pandemije, zbog drugačijih životnih preduvjeta, mogle bi imati romske zajednice diljem Europe. Mnoga romska naselja u svim zemljama još uvijek su bez adekvatnih osnovnih životnih uvjeta, bez vode i/ili struje, bez novca da se kupe osnovna sredstva za dezinfekciju i zaštitu, bez pristupa medicinskoj pomoći i zdravstvenim ustanovama.
Primjerice, prema posljednjem popisu, više od dvadeset tisuća Roma i Romkinja u Srbiji živi bez pitke vode. Neka naselja nemaju struju, te iako imaju vodu – osnovnu preporuku epidemiologa o pranju ruku nisu u mogućnosti redovno provoditi. U trenutku u kojem se Srbija nalazi u izvanrednom stanju, brojni građane su u (samo)izolaciji, Liga Roma zatražila je od Vlade da se hitno riješi problem s nedostatkom pitke vode u romskim zajednicama. I u Hrvatskoj je u ovom trenutku mnogo teže nositi se s pandemijom brojnim romskim naseljima, nego u ostalim dijelovima zemlje.
U posebno su teškoj poziciji sada i tisuće beskućnika i beskućnica, kao i izbjeglice i migranti u zemljama diljem Balkana, koji borave ili u neadekvatnim kampovima-logorima ili na ulicama i u napuštenim zgradama. Sve su to ljudi koje se u vremenima krize ne smije zanemariti, već je upravo ovo vrijeme da se ukaže na njihova prava na dostojanstven život – ovdje, sada i s nama.
U zatvorima i kaznionicama nalaze se također ljudi koji su tijekom ovakvih epidemija u većem riziku od obične populacije. Više organizacija za zaštitu ljudskih prava zatražilo je od grčke vlade da hitno smanji zagušenje u centrima za prihvat i identifikaciju na otocima, kako bi se izbjegla javnozdravstvena kriza tijekom pandemije. Kao i u “običnim” zatvorima širom svijeta, situacija u detencijskim centrima za migrante diljem Europe nepodnošljiva je, na što je nedavno upozorila i Inicijativa Dobrodošli. Povjerenica Vijeća Europe, Dunja Mijatović, zatražila je prije nekoliko dana od država članica otpuštanje migranata iz detencija i njihov smještaj u primjerenim objektima uz osiguran pristup zdravstvenoj zaštiti. Kao jedna od država koje su najviše pogođene epidemijom, Iran je donio odluku o puštanju oko 70 tisuća zatvorenika na slobodu.
Osim romske populacije, beskućnika, izbjeglica, migranata i zatvorenika, koji su unutar brojnih zemalja najviše ugrožene skupine u ovom trenutku, pandemija služi i kao bolan podsjetnik da, ako pričamo o iskustvima različitih zemalja, svijet u kojem živimo nije isti za sve i nije isti svugdje.
Valja u tom kontekstu spomenuti podcast koji je ovaj mjesec pokrenuo portal Jadaliyya, koji vodi u nekoliko svjetskih gradova / zemalja pogođenih virusom, razgovarajući o socijalnim, ekonomskim i političkim izazovima s kojima se suočavaju, s naglaskom na najugroženije skupine. Prva epizoda vodi u Gazu.
Prvi slučajevi zaraze virusom zabilježeni su u Gazi 21. ožujka. Od 23. ožujka na raspolaganju je samo 200 testnih setova. Do sada je testirano samo 99 ljudi. Dok druge zemlje naglašavaju potrebu da se često peru ruke, u Gazi su zabrinuti hoće li imati dovoljno vode za piće – devedeset posto vode u Gazi smatra se neadekvatnom za piće i prehranu. Četrdeset i dva posto bolničkih kapaciteta u Gazi nema ni osnovnu medicinsku opremu. Zbog izrazito guste naseljenosti gotovo je nemoguće staviti ljude u (samo)izolaciju. Iako je populacija Gaze dosta mlada, ogroman je broj kroničnih bolesnika i onih s rizičnim predispozicijama. To su samo neki od problema.
Virus je u Gazi samo naglasio već postojeće duboke nejednakosti i nepravednost sustava u kojem živimo, i to će nastaviti činiti na najokrutniji način. Upravo nam to može služiti kao podsjetnik da se na staro više ne smijemo vratiti. Sjetimo se Gaze. Riječima američkog pisca Stevena Salaite:
Razmišljam o pojasu Gaze… Ne zato što je naša situacija analogna, i ne zato što patnja mora biti iznimna da bi imala značenje, već zato što je primjer nevjerojatne snage usred teškoće i nesigurnosti i stoga pruža radikalnu viziju hrabrosti u kojoj žrtve moći, a ne njeni korisnici, služe kao inspiracija za opstanak.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije.
