Doista se svodi na ovo: da je sav život međusobno povezan. Svi smo uhvaćeni u neraskidivu mrežu uzajamnosti, vezani u jedan jedini komad sudbine. Što god utječe na jednu sudbinu, indirektno utječe na sve. Ove je riječi 1967. godine u svom govoru iznio jedan od najpoznatijih svjetskih aktivista i borac za ljudska prava, dr. Martin Luther King. Godinu dana kasnije, u Memphisu se po prvi puta održavaju štrajk i prosvjedi protiv ekoloških nepravdi (tzv. Memphis sanitation strike), tijekom kojih je dr. King ubijen u atentatu.
Upravo se njegov pokret za građanska prava tijekom 1960-ih godina u SAD-u smatra i početkom nastanka pokreta za ekološku pravdu. Štrajk u Memphisu iz 1968. i afroamerički prosvjed protiv odlagališta polikloriranih bifenila (PCB) u okrugu Warren u Sjevernoj Karolini iz 1982. godine mnogi definiraju kao katalizatore pokreta za ekološku pravdu, koja nažalost niti danas nije globalno realizirana.
Koncept ekološke pravde podrazumijeva direktnu poveznicu između ekonomskih, ekoloških i zdravstvenih čimbenika u životu zajednica te se – prema Greenaction-u – odnosi na kulturalne norme i vrijednosti, pravila, propise, ponašanje, politike i odluke koje podržavaju održivost te garantiraju svim ljudima sigurnost da su njihove zajednice i prirodni okoliš sigurni i produktivni.
Nadalje, kao pojam definiran kroz borbu za ekološku pravdu, ekološki rasizam se pak odnosi se na institucionalna pravila, propise, politike i/ili korporativne odluke koje namjerno pogađaju određene zajednice za lokalno nepoželjno korištenje zemlje i labavu primjenu zakona o zoniranju i okolišu, što rezultira time da su zajednice nerazmjerno izložene toksičnom i opasnom otpadu na temelju rase.
Činjenica da borba za ekološku pravdu svoje korijene vuče upravo iz manjinskih i diskriminiranih zajednica te njihove borbe za jednakost iznimno je važna komponenta u razumijevanju samih koncepata ekološke pravde i ekološkog rasizma. Upravo su Afroamerikanci, starosjedioci, Latinoamerikanci i ostale manjinske zajednice u SAD-u ukazale na probleme ekološkog rasizma i diskriminacije.
Istraživanje provedeno u SAD-u 1987. godine – prvo takve vrste na nacionalnoj razini – pokazalo je statističku korelaciju između lokacija za opasni otpad i rase i socioekonomskog statusa stanovništva tih lokacija. Rezultati istraživanja pokazali su da iako socioekonomski status stanovništva naizgled ima važnu ulogu u lokalizaciji opasnog otpada, rasa stanovništva najznačajniji je faktor od svih analiziranih varijabli.
Nekoliko desetljeća kasnije, konkretne i značajne promjene i dalje izostaju. Prema istraživanju američke agencije za zaštitu okoliša (Environmental Protection Agency / EPA) iz 2018. godine, rasa i dalje ima ključnu ulogu u odabiru lokacija za opasni otpad, te su manjinske skupine u SAD-u i dalje značajno više izložene zagađenom okolišu unutar svojih zajednica, što u konačnici znači veću izloženost raznim bolestima i preuranjenu smrt, prenosi the Atlantic.
Međutim, SAD nipošto nije jedina zemlja u kojoj borba za ekološku pravdu i suzbijanje ekološkog rasizma još traje.
Uz diskriminatorne politike i prakse koje određuju gdje će se graditi tvornice, elektrane ili drugi štetni objekti te gdje će se odlagati toksični otpad, manjinama diljem svijeta, više nego ostalima, također sve više prijete i posljedice klimatskih promjena. Kako smo već prenosili na Phralipenu, klimatske promjene isto disproporcionalno više utječu na manjinske i siromašne zajednice, koje snose razarajuće posljedice štetnih praksi velikih korporacija i najvećih zagađivača svijeta, a najčešće zadnje, ako i uopće, primaju potrebnu pomoć.
Europa, kao i ostatak svijeta, i danas također bilježi iznenađujuće primjere ekološkog rasizma i diskriminacije nad romskom zajednicom, koja ostaje najugroženija na kontinentu. Prema podacima organizacije ERGO (European Roma Grassroots Organizations Network), ekološki se rasizam nad romskom zajednicom u Europi odvija kroz tri kategorije: 1) ne pružanje / isključenje potrebnih usluga poput adekvatnih sanitarnih čvorova ili prikupljanja otpada 2) izlaganje riziku kroz zagađenje okoliša i klimatske promjene i 3) prisilne selidbe / deložacije sa sigurnih i nezagađenih lokacija.
Izvješće Environmental Justice Atlas-a (EJA) najopširniji je prikaz ozbiljnog ekološkog rasizma nad Romima u središnjoj i istočnoj Europi koji ukazuje na značajne i kontinuirane propuste po pitanju ekološke pravde u Rumunjskoj, Bugarskoj, Slovačkoj, Mađarskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Kosovu. Izvješće konstatira kako su ekološke nejednakosti u Europi društveni konstrukt utemeljen na rasizmu, koji je najvećim dijelom usmjeren prema Romima.
Samo u Mađarskoj postoje 758 naselja identificirana na periferiji zemlje u kojoj pretežno žive romske zajednice. U Slovačkoj je identificirano još 281 romsko naselje. Otprilike polovica od 621 000 Roma živi blizu ili izravno na odlagalištima u Rumunjskoj. U Bugarskoj 89% romskih stanovnika nema pristup vodi, a u Makedoniji je zabilježeno nekoliko slučajeva u kojima su Romi prisilno deložirani da žive u blizini teško zagađenih industrijskih područja.
Ekološki rasizam, uz ostale oblike diskriminacije, nad Romima se manifestira na sve zamislive načine putem kojih im se otežava život, uskraćuje kvaliteta života, krše temeljna ljudska prava i onemogućava društveni i osobni napredak. Romska se naselja diljem središnje i istočne Europe nalaze u blizini rudarsko-topioničkih kompleksa i odlagališta otpada, te nemaju niti najosnovnije ljudske uvjete za život poput čistih površina, vode, sanitarnih čvorova ili čistog zraka. Često se ta već segregirana naselja u koja su mnogi Romi prisilno relocirani i fizički odvajaju izgradnjom zidova ili ograda, a nije rijetko ni da stanovnici tih naselja teško obolijevaju ili umiru zbog zagađenja, trovanja, radijacije, vremenskih nepogoda i manjka potrebne pomoći ili pristupa istoj.
U Slovačkom selu Jarovnice, romsko je naselje odvojeno od ostatka stanovništva izuzetno zagađenim potokom. Zbog toga što Romima nisu pružene usluge prikupljanja smeća niti adekvatni sanitarni čvorovi, sam potok služi kao odlagalište otpada, sanitarni čvor i izvor vode za tamošnje romsko stanovništvo, stvarajući začarani krug zagađenja okoliša i trovanja stanovništva.
Kada je 2014. godine niz poplava zahvatio sjeveroistočni dio Bugarske, najgore je pogođen grad Asparuhovo, gdje je 60% uništenih kuća pripadalo Romima, a koji su na kraju i od strane lokalne vlasti optuženi za samu poplavu uz iznimno rasističke izjave i govor mržnje. Iako je bilo poznato kako području prijeti opasnost od poplave, nitko nije bio upozoren niti su poduzete bilo kakve mjere predostrožnosti, a krivnja je, nakon što su im uništeni domovi, prebačena na same Rome.
U Rumunjskoj su stotine Roma prisilno deložirani iz svog prijašnjeg naselja koje je uništeno, te odvedeni u bivši kemijski laboratorij napuštene tvornice CURPROM, poznate kao tvornice smrti, zbog opasnih i toksičnih plinova i otpada. U samo nekoliko sati, 22 djece i 2 odraslih pokazivali su simptome trovanja i odvedeni u bolnicu.
U srpskom Kruševcu, oko romskog naselja 2016. je godine izgrađen zid dug 120m i visok 2m, odvajajući otprilike 2000 Roma od ostatka grada. U Kosovskoj Mitrovici je između 1999. i 2013. godine otprilike 600 Roma i drugih manjinskih stanovnika smješteno u kampove izgrađene na zemlji zagađenoj olovom, što je bio utvrđen uzrok nekolicine smrtnih slučajeva tamo zabilježenih.
Gore su navedeni samo neki od desetaka sličnih primjera navedenih u samo jednom izvješću EJ Atlasa. Ostali primjeri uključuju izlaganje toksičnom otpadu, prisilne deložacije, nemogućnost pristupa vodi i prikupljanju otpada, izloženost zagađenom zraku, tlu i/ili vodi, raznim epidemijama i bolestima i odvajanje romskih naselja ogradama, žicama i zidovima.
Kao što to najčešće biva, o diskriminiranom i marginaliziranom stanovništvu priča se u apstraktnim pojmovima poput relevantnih pokazatelja i metoda prikupljanja značajnih podataka i sortiranju informacija koje će se svrstati u još jedno izvješće. S druge strane, informacije koje za sad javnost ima na raspolaganju više su nego indikativne o stvarnoj situaciji u kojoj se Romi nalaze svaki dan svog života i postaje sve jasnije kako produciranje beskrajnih istraživanja, izvješća i reportaža do sad nije značajno doprinijelo problemu koji ne jenjava i koji zahtjeva ozbiljna i konkretna djela i akcije.
Ekološki rasizam i diskriminacija izuzetno su ozbiljna narušavanja i uskraćivanja najosnovnijih ljudskih prava – prava na život, prava na zdravlje, prava na stanovanje i prava na vodu i sanitarije – te u doba najozbiljnijih i najevidentnijih klimatskih kriza diljem svijeta mora biti hitno i konkretno adresirano politikama koje će se uistinu provesti, te sankcijama za one koji će nastaviti prakticirati nehumani tretman bilo kojeg dijela društva.
Vraćajući se na riječi dr. Martina Luthera Kinga s početka teksta, svi smo uhvaćeni u neraskidivu mrežu uzajamnosti, vezani u jedan jedini komad sudbine. Odluke onih na vlasti do danas su cijeli planet Zemlju dovele u kriznu situaciju koja rapidno izmiče kontroli, te u globaliziranom svijetu više nemamo luksuz odmahivanja rukom na probleme najranjivijih. Ako ne počnemo kolektivno krojiti sudbinu koja uistinu jest sveobuhvatna te nastavimo starim praksama podjele, diskriminacije i ekološke nepravde, sam bi nam planet vrlo brzo mogao uskratiti mogućnost izbora. Ukoliko mi ne mijenjamo svijet, svijet će mijenjati nas.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autoričini i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.
