“Dobro je pričati” (It’s Kushti to Rokker) obrazovni je filmski projekt u kojem mladi Romi u Velikoj Britaniji rade sa scenaristima i redateljima kako bi ostvarili serijal kratkih filmova o problemima diskriminacije koja zahvaća Rome. Naime, Romi u Britaniji pate od niza kroničnih i preventabilnih bolesti često povezanih sa stresom i lošijom kvalitetom života kojima su disproporcionalno izloženi. Između ostalog te bolesti uključuju i one mentalne te visoku stopu samoubojstava, a sve te kobne posljedice mogu se povezati s rastućim anticiganizmom u javnosti.
Prema izvješću iz 2018. godine čak 44% ljudi u Britaniji javno iskazuje negativne osjećaje prema Romima, više nego prema bilo kojoj drugoj društvenoj skupini. Također, ono ističe kako su mogućnosti za Rome lošije no što su bile 2010. godine te kao glavni razlog navodi stigmatizaciju i stereotipe. Materijalne uvjete diskriminacije nalazimo u četiri komponente, a to su sve slabija zaposlenost, lošiji stambeni i zdravstveni uvjeti te manja kvaliteta obrazovanja.
Što se nejednakog pristupa zdravstvu tiče, Romi pate od kraćeg životnog vijeka, lošijeg imuniteta, učestalije smrti majke i/ili djeteta pri porodu, anksioznosti, depresije, kroničnog bronhitisa, astme i dijabetesa. Istraživanja jasno pokazuju da rasizam (institucionalni i izravni) žrtvama uzrokuje stres koji proizvodi štetne psihološke promjene. Rasistički oblici diskriminacije posebno su štetni za djecu i mlade jer stvaraju dugotrajan negativan utjecaj na zdravlje. Usprkos svim ovim podacima postoji iznimno malo društvene i političke inicijative koja bi utjecala na diskriminaciju Roma što onemogućava mladim Romima da pronađu razumijevanje izvan vlastitih zajednica. Recimo, iako su Romi velika etnička skupina u Velikoj Britaniji u školama se ne slavi dan Roma, što bi omogućilo ostaloj djeci da kroz pozitivno iskustvo uče o romskoj kulturi. Takvo što bilo bi posebno plodonosno s obzirom na to da čak 63% romske djece biva fizički ili verbalno zlostavljano u školi zbog svojega etniciteta.
Filmski projekt “Dobro je pričati” nastaje upravo kao pokušaj podizanja svijesti o zdravstvenoj i obrazovnoj isključenosti Roma. Nakon konzultacija s mladima, organizacija Youth Travellers’ Times Advisory Group uočila je da ne postoji dovoljno informativnog video sadržaja koji prikazuje teškoće mladih Roma iz njihovih perspektiva, a projekt “Dobro je pričati” odlučio je to promijeniti.
U sklopu projekta snimljeno je šest filmova, a svaki se bavi nekim od aspekata diskriminacije. Najduži film je dokumentarni te prikazuje znanstvenike koji, ovisno o profesionalnom usmjerenju, nude niz činjenica. Istaknuto je da Romi u prosjeku žive deset godina kraće od ostatka stanovništva, tri puta češće pate od anksioznosti, dva puta redovitije od depresije te se nalaze u sedam puta većem riziku od samoubojstva. Također, liječnici često koriste lijekove lošije kvalitete pri liječenju Roma, stavljaju ih na duže liste čekanja i pri pregledima se često ne ustručavaju rasistički ih omalovažavati. Taj je film namijenjen političarima kako bi usmjerili zakonodavstvo u pravednijem smjeru.
Ostalih pet filmova bave se specifičnim temama iz perspektiva mladih Romkinja i Roma. Jedan prikazuje djevojčicu koja ima kanal na YouTube-u na kojem uči gledateljice šminkanju, a svakoga je dana izložena uvredama povezanima s romskim nasljeđem. Drugi filmovi bave se Romkinjama i Romima koji trpe diskriminaciju u školi te intersekcionalnu diskriminaciju u slučaju Roma homoseksualaca. Ideja filmova je da istovremeno objasne situaciju i razloge zašto se Romi nalaze u lošijim financijskim uvjetima, pate od bolesti i slabijeg obrazovanja te pruže mladim Romima sigurno okruženje kako ne bi bili sami u društvenom okruženju punom nerazumijevanja.
“Dobro je pričati” vrlo je kvalitetno napravljen projekt te iznimno nužan u kontekstu diskriminacije s kojom se Romi suočavaju. Takvi projekti i kratki filmovi trebali bi ući u mainstream sferu svih zemalja Europe kako bi se postepeno mijenjalo javno mišljenje o Romima, a time im se posljedično pomoglo na političkoj i ekonomskoj razini.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.
