U 87. godini života (1932. – 2019.) napustio nas je cijenjeni filmski producent Branko Lustig. Ponekad je znao govoriti Kad sam preživio holokaust, što mi onda može napraviti rak?. Lustig se očigledno nije bojao smrti. Dapače, o njoj je govorio mirno kao da mu je od samih početaka bila suputnica, a iza sebe je ostavio zavidan opus radova, kako u domaćoj, tako i u stranoj kinematografiji.
Ovog rođenog Osječanina obilježilo je upravo židovsko podrijetlo zbog kojeg je tijekom Drugog svjetskog rata postao zatočenik zloglasnih koncentracijskih logora Auschwitz i Bergen-Belsen. Većina članova njegove obitelji nestala je u koncentracijskim logorima širom Europe, uključujući i njegovu baku koja je ubijena u plinskoj komori i oca koji je ubijen u Čakovcu 1945., dok sam Lustig biva oslobođen tek nakon dvije godine zatočeništva.
Od Auschwitza do Hollywooda
Nakon preživljenih logorskih strahota, Lustig se posvećuje obrazovanju te upisuje novootvorenu zagrebačku Akademiju za kazališnu umjetnost. Gluma ga nikad nije previše zanimala, ali je zato svoj doprinos dao filmskoj produkciji. Svoje prve korake na tom putu pomogao mu je ostvariti Branko Bauer, na čijem je filmu „Ne okreći se sine“, bio vođa snimanja. U svijetu domaće kinematografije surađivao je i s ostalim istaknutim redateljima – Veljkom Bulajićem, Vatroslavom Mimicom, Tomislavom Radićem i Krstom Papićem.
No, ono po čemu se ističe njegov kinematografski opus upravo je suradnja sa Stevenom Spielbergom. Lustig je jednom prilikom i opisao svoj prvi susret s tim filmskim redateljem: Sve me ispitao o danima u logoru, na kraju smo zajedno otpjevali mađarsku pjesmu „Tužna je nedjelja”, a kad sam odlazio, poljubio mi je logoraški broj i rekao da ću biti njegov producent. Sutradan sam već imao svoju kancelariju, dobio sam i ugovor i počeo raditi kao producent. Nakon toga je i nastala „Schindlerova lista“ koja je 1994. dobila Oscara obrađujući temu povijesnog zla kojeg je donio holokaust.
U svom govoru na dodjeli zlatnih kipića Lustig se prisjetio i svog logoraškog iskustva: Moj broj je A3317. Dalek je put od Auschwitza do ove pozornice. Umirući su mi ostavili u amanet da, ako preživim, pričam kako je bilo. Svoju nagradu je 2015. donirao Memorijalnom muzeju Yad Vashem u Jeruzalemu.
Lustig je surađivao i s Ridleyem Scottom čiji je „Gladijator“ , osim Oscarom nagrađen i Zlatnim globusom. U njegovoj bogatoj biografiji ističu se i „Mirotvorac“ iz 1967., „Pad crnog jastreba“ iz 2001., „Kraljevstvo nebesko“ iz 2005., „Dobra godina“ iz 2006., te „Američki gangster“ iz 2007.
U Hollywoodu je bio aktivan i u radu Akademije filmskih umjetnosti i znanosti kao član Odbora za nominacije. Također je bio jedan od inicijatora USC Shoah Foundation, zaklade posvećene izradi audio-vizualnih intervjua s preživjelima i svjedocima holokausta.
Povratak u domovinu
Nakon 20 godina provedenih u SAD-u, u Zagreb se vraća 2008. godine na svoj Žumberak.
Ne bih ništa promijenio, ovako kako je bilo, bilo je divno. Toliko sam prijatelja i znanaca stekao, imao sam zaista lijep život. Ali, što je bilo, prošlo je, tako je to kad postanete stariji, družite se s najstarijim prijateljima, a ja ih ovdje nemam. Nisam ovdje išao u školu, moji su prijatelji u Zagrebu. Osim toga, Kalifornija je predivna zemlja, ali nema Žumberka, a to joj je velika mana, rekao je Lustig.
Od Amerike se oprostio, ali od filma nikad nije mogao. Uskoro je postao predsjednik Festivala tolerancije – JFF Zagreb, do prije nekoliko godina poznatog pod nazivom Festival židovskog filma, koji se svake godine organizira u Zagrebu, ali i u gradovima nekoliko susjednih država. Na tim su se smotrama prikazivali filmovi koji su govorili o užasima fašističkih zločina, djela koja su se zalagala za mir i razumijevanje među ljudima te upozoravanje na probleme poput rasizma, diskriminacije, ksenofobije, homofobije i govora mržnje.
Osim što je ostvario uspješne filmske projekte, Lustig će biti zapamćen i kao čovjek koji je desetljećima neumorno obilazio škole, fakultete, svjetske festivale na kojima je svjedočio o strahotama holokausta te genocida nad Židovima u Drugom svjetskom ratu. Unatoč prisilnom zatočeništvu i nepravdi s kojom se susreo, uvijek se vodio krilaticom, koju i danas svatko od nas može primijeniti, – „ne smije se zaboraviti, ne smije se ponoviti, ne smije se mrziti“.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autoričini i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije
