Omiljena turistička atrakcija i mjesto koje svoje posjetioce zanimljivim izložbama izlaže raznim emocijama, zagrebački Muzej prekinutih veza, svojim će novim projektom u suradnji sa Zakladom Solidarna i fondom #spasime, u najmanju ruku potaknuti javnost na razmišljanje, a u idealnom scenariju i na konkretne promjene.
Naime, početkom studenog ove godine, u Muzeju prekinutih veza, naglasak će biti na prekinutom nasilju. Kroz izložbu koja će predstaviti dvadesetak osobnih priča žena žrtava obiteljskog nasilja, cilj je potaknuti razgovor o ovoj temi o kojoj se nažalost i dalje nedovoljno i neadekvatno raspravlja u javnom prostoru. Predstavljajući potresne priče žena koje su preživjele obiteljsko nasilje, organizatori izložbe žele ohrabriti postojeće žrtve koje i dalje traže izlaz iz nasilničkih odnosa u kojima se nalaze, te im kroz iskustva drugih žrtava ukazati na mogućnost prekida ciklusa nasilja i nastavka života nakon istog.
Izložene priče bit će osobnog karaktera s fokusom na trenutak u kojem je žrtva donijela odluku da više neće podnositi nasilje, a u prepoznatljivom stilu Muzeja prekinutih veza, uz priču će biti priložen i neki predmet s njome povezan. Važno nam je ohrabriti druge osobe koje pate i pokazati im da se može otići kad se odluka donese, ma kako to bilo teško, zastrašujuće i naizgled nemoguće, uza sva pitanja – gdje živjeti, kako zarađivati za život, kako vratiti osjećaj sigurnosti, kako se nositi sa svim osudama okoline, kako stići sve obaveze, objasnila je Sanja Sarnavka iz fonda #spasime.
Osim ohrabrivanja i pružanja podrške žrtvama obiteljskog nasilja, ova izložba, ali i rad Zaklade Solidarna i fonda #spasime uopće, nastoje ukazati na mnogobrojne faktore koji dovode do zadržavanja žrtava u nasilnim situacijama te koracima potrebnim za lakše napuštanje istih. Poznato je već kako u nasilničkim situacijama najčešće postoji uzorak ponašanja, koji ne započinje uvijek fizičkim nasiljem, već dugotrajnim i sistematskim manipulacijama, izdvajanjem žrtve iz svoje okoline prijatelja i obitelji, emocionalnim i ekonomskim ucjenama te prijetnjama. Žrtve nasilja često se suočavaju s opravdanjima kako nasilje proizlazi iz ljubomore ili ljubavi svojih partnera, a nije ni rijetkost da se same žrtve okrivljuje za proživljeno nasilje. Pri pokušajima napuštanja takvih situacija, žrtve nasilja suočavaju se ne samo sa strahom od svojih partnera i nepovoljnih reakcija i osuda okoline, već i s nepovjerenjem prema nadležnim državnim institucijama koje svojim neadekvatnim reakcijama i nedostatkom resursa te potrebnih alata znatno otežavaju prekid ciklusa nasilja.
Mnogo je elemenata u ovoj priči koji dodatno kompliciraju živote žrtava nasilja koje traže spas. Težinu njihovih problema često povećavaju neprimjerene reakcije policijskih službi, koji pri intervencijama obiteljskog nasilja često privode i žrtvu i nasilnika. Centri za socijalnu skrb bore se s manjkom resursa i nezadovoljavajućim uvjetima rada. Pravosuđe nedovoljno strogim kaznama, bile one novčane ili zatvorske, omogućava nasilnicima brz i lak povratak kući, nakon čega više nisu nadzirani te nesmetano nastavljaju zlostavljati svoje žrtve. Također, izostanak snažne javne osude nasilnika i njihovog adekvatnog sankcioniranja igra vitalnu ulogu u perpetuiranju problema obiteljskog nasilja. Često se događa da osobe na najvišim pozicijama moći koje su odgovorne za suzbijanje ovog problema, reagiraju na potpuno neprimjeren način. Sjetimo se samo situacije u kojoj je tadašnja ministrica demografije, obitelji, mladih i socijalne politike Nada Murganić, komentirajući jedan slučaj kontinuiranog obiteljskog nasilja izjavila: To vam je tako u braku, to je dinamika u koju ne mogu ulaziti. Upravo je zbog ovih i niza sličnih problema statistika takva da samo jedna od deset žrtava nasilje prijavi, a 70% žena podnesenu prijavu o nasilju nakon nekog vremena povuče.
Ivan Blažević iz Zaklade Solidarna, u intervjuu za portal Lupiga objasnio je kako smatra da su za efikasnije rješavanje ovih problema prvi korak zakonske izmjene, a potom je drugi, važan korak, edukacija policajaca, socijalnih radnica, pravnica, sudaca i sutkinja, dok će se dugoročna promjena dostići tek adekvatnim obrazovnim sustavom koji će učiti djecu nenasilju. Nadalje, Blažević napominje i kako je većina tih izmjena izrazito jeftina za državni proračun te iziskuje prvenstveno političku volju za adekvatnim rješavanjem problema, a ne samo kozmetičke promjene.
Dok su ovdje navedeni podaci već dovoljno zabrinjavajući, oni samo grebu površinu stravične stvarnosti s kojom se žrtve nasilja suočavaju svakim danom svog života, te je upravo zbog njih izuzetno važno progovarati o nužnim promjenama unutar nadležnih institucija, ali i društva u cjelini. Temom obiteljskog nasilja Muzej prekinutih veza u Zagrebu već se bavio 2017. godine održavši u svom prostoru kampanju “Čitaj između redaka” čija je tema “Progovori protiv nasilja” predstavljena na sličan način, a činjenicu da problemi obiteljskog nasilja ne jenjavaju potvrđuje organizacija ove, nove izložbe, za čiju će realizaciju organizatori trebati pomoć osoba koje su preživjele nasilje i o njemu su spremne progovoriti.
Svi zainteresirani svoja svjedočanstva mogu uz svoje ime ili anonimno podijeliti s javnošću i možda upravo time ohrabriti druge žrtve nasilja na promjene. Organizatori izložbe pozivaju sve da svoju priču, uz fotografiju predmeta koji će biti izložen, pošalju na e-mail adresu fond.spasime@solidarna.hr s naznakom “Zalupi vrata i ne osvrći se” ili putem Facebook stranice Zaklade Solidarna ili poštom na Zaklada Solidarna, Trg kralja P. Krešimira IV 2.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.
