Imam devet godina i želim da budem nogometaš – govori jedan dječak. Ja imam godina jedanaest. Želim biti učiteljica, zato što volim djeci pomagati. Nema baš ništa neobično u navedenim dječjim željama koje nam je predstavila audio-vizualna izložba Kad odrastem bit ću bogatašica novinarke Barbare Matejčić i fotografkinje Ane Opalić, koja je od 17. rujna do 8. listopada održana u zagrebačkoj Galeriji VN. Ono što romske klince čije su želje predmet ove izložbe razlikuje od većine njihovih vršnjaka u Hrvatskoj nisu njihove ambicije, snovi niti talenti, već vanjske prepreke koje im stoje na putu njihove realizacije. Djeca jednako sanjaju, ali se realnost ne brine jednako o svoj djeci, u razgovoru za Phralipen govori Matejčić. Kako piše u tekstu koji prati izložbu, romski klinci za ostvarenje svojih snova moraju biti natprosječno ustrajni, marljivi, nepokolebljivi. Mnogi od njih to neće moći, kao što mnoga druga djeca na njihovom mjestu ne bi mogla. Nejednakost u kojoj odrastaju, nedostatak je stvarne slobode da ostvaruju svoje snove.
Materijali za izložbu prikupljeni su tijekom prošlog ljeta u različitim dijelovima Hrvatske. Vizualni dio izložbe čini niz fotografija iz romskih naselja koje prikazuju trošne stanove u kojima odrastaju tamošnja djeca. Iako se iz njih lako da iščitati teško siromaštvo koje obilježava živote ljudi koji u njima žive, fotografije su suptilne, na njima nema ljudi, ne udaraju agresivno na emocije posjetitelja izložbe. Matejčić nam govori kako je namjera bila odgovoriti na uobičajenu medijsku reprezentaciju romske djece, odnosno stereotipizirane prikaze bose i polugole djece koja po blatnjavim putevima pokazuju svoja simpatična, nasmiješena lica. Kamera je maknuta s dječjih lica i okrenuta prema prostoru u kojemu ta djeca žive iz dva razloga: kako bi se zaštitilo njihovo dostojanstvo s jedne strane, te kako bi se ukazalo na korelaciju između uvjeta stanovanja i obrazovnih mogućnosti s druge strane.
Matejčić, koja već dugi niz godina posjećuje većinski romske škole na sjeveru Hrvatske, motivaciju za stvaranje ove izložbe našla je u odnosu dijela nastavnika prema romskoj djeci, odnosno njihovom nezadovoljstvu nedovoljnim angažmanom i zainteresiranošću te djece za nastavu. Oni su to objašnjavali njihovom kulturom, nebrigom roditelja i tome slično. Pri tome nikada nisu posjetili ta naselja i upoznali se s uvjetima u kojima žive njihovi romski đaci. Matejčić nasuprot predodžbi o kulturi kao uzroku problema, ukazuje na to da ta djeca nemaju ni osnovne materijalne uvjete za ispunjavanje školskih obaveza jer žive u jednoj ili dvije prostorije sa svojim mnogobrojnim obiteljima, često nemaju radnog stola, tekuće vode ili drva za grijanje.
Pored fotografija, posjetitelji su mogli poslušati kratke razgovore s romskim klincima koji govore o tome na koji način zamišljaju svoju budućnost, o čemu sanjaju, koje ih stvari preokupiraju i s kakvim se teškoćama susreću u svome obrazovanju. Kako smo naznačili u uvodu, želje da postanu liječnica, nogometaš, frizerka ili inspektor prilično su uobičajene za djecu osnovnoškolske dobi, no Matejčić nam objašnjava na koji način siromaštvo u kojem odrastaju intervjuirana romska djeca ipak oblikuje njihove želje na specifičan način: Dosta klinaca je spomenulo da kad narastu žele imati kuću, što nije baš uobičajen san prosječnog sedmogodišnjaka. Djeca koja odrastaju u oskudici maštaju o svom prostoru. Onoj djeci koja žive u normalnim stanovima i imaju svoju sobu ne pada napamet da s deset godina maštaju o svojoj kući, govori nam autorica izložbe.
Pored iskaza djece pred kojom je teška borba da ostvare svoje ambicije, jako je zanimljiva izjava majke jedne djevojčice, koja na pitanje je li i sama kao dijete imala neke snove o budućnosti odgovara s kratkim i odrješitim “ne”. Nisam imala vremena razmišljat. Samo sam čistila i ribala po cijeli dan. Radila sam od šeste godine. Ako nisam radila, nisam ni jela. Drugim riječima, ovoj je ženi siromaštvo oduzelo čak i tu bazičnu “privilegiju” – sanjanje.
Naziv izložbe nastao je na temelju iskaza devetogodišnje djevojčice koja želi postati pjevačica, a uz to bi još bila i bogatašica. No Matejčić nam ukazuje na to da se ovdje ne radi o želji da se jednog dana ima milijune: kada ta vesela curica kaže da želi biti bogatašica, ne misli na milijunsko bogatstvo slavnih pjevačica, već na to da ima svoju sobu, dovoljno hrane i odjeće. To je za nju bogatstvo.
Iako usmjerena na romsku djecu, izložba upućuje na šire probleme koji nadilaze romsku zajednicu i tiču se slabe socijalne mobilnosti u društvu u cjelini: U Hrvatskoj postaje sve teže izaći iz kruga siromaštva. Vertikalna mobilnost je sve slabija i slabija. U generaciji mojih roditelja ima niz primjera onih koji su pješačili nekoliko kilometara do škole bosi, a koji su kasnije postali liječnici. Danas je to sve teže. Danas vas u bitnom određuju okolnosti u kojima ste se rodili, a to je upravo srž neravnopravnosti, objašnjava Matejčić.
Drugim riječima, iskazi romskih klinaca o njihovim snovima poticaj su nam da osvijestimo činjenicu da su privilegije koje dio nas ima, kao i deprivilegiranost ove djece stvari koje se nasljeđuju i na koje pojedinac teško može utjecati. Suprotno srednjoklasnoj mitologiji prema kojoj je pojedinac isključivo sam odgovoran za vlastite uspjehe i neuspjehe, izložba nas potiče da osvijestimo to da naša postignuća nisu isključiva posljedica našeg truda i rada – dobar dio toga odredile su naše startne pozicije – kao što i oni koji su imali manje sreće u životu nisu nužno jedini krivci za vlastitu nesreću, zaključuje Matejčić na kraju razgovora.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.
