Prošlo je već četiri godine otkada se skupina mladih entuzijasta iz malog sela na istočnom rubu Koprivničko-križevačke županije odlučila pobuniti protiv sveopće apatije i pokušati zakotrljati jednu pozitivnu sportsku priču. Otada Kloštar Podravski nije samo još jedno siromašno, hrvatsko selo koje muku muči s problemom polaganog nestajanja populacije, već i poprište zanimljivog nogometnog, ali i društvenog eksperimenta. Od 2015. godine kada je nova ekipa sačinjena od bivših i sadašnjih igrača došla na čelo kluba, seniorska momčad ostvarila je i ozbiljan rezultatski iskorak: izborili su plasman u međužupanijsku ligu (4. HNL) u kojoj se natječu od sezone 2017.-2018., a u svibnju ove godine osvojili su Županijski kup Nogometnog saveza Koprivničko-križevačke županije. I više nego pristojni rezultati za selo koje nema niti dvije tisuće stanovnika. Međutim, glavni povod za naš razgovor s bivšim i sadašnjim funkcionerima kluba nisu bili sportski rezultati, za koje i naši sugovornici priznaju da nisu najvažnija stvar u ovom projektu, već socijalna funkcija koju klub ima u svojoj zajednici.
No što se zapravo promijenilo u klubu pa da bi ta 2015. godina mogla biti smatrana prekretnicom u povijesti kluba sa skoro pa stogodišnjom tradicijom? Nova rukovodeća ekipa je kao jedan od ključnih ciljeva postavila demokratizaciju upravljanja klubom: Ono što mi smatramo bitnim je aktivacija što većeg broja članova unutar kluba na način da ih se pita o politikama kluba i da ih se nastoji uključiti u proces odlučivanja i proces formiranja i provođenja politika unutar kluba, objašnjavao je 2017. godine tadašnji član izvršnog odbora i predsjednik škole nogometa Josip Jagić. Aktualni predsjednik kluba Salvatore di Mauro pojašnjava nam što to znači u praksi: Mi funkcioniramo po principu jedan član jedan glas. Ja kao predsjednik nemam izvršnu moć, ne mogu lupiti šakom o stol i reći ‘to se bu tak delalo’. Svaki član kluba ima isto pravo glasa kao i svi ostali. Ako se donose neke važne odluke onda se svi sastajemo i svi imamo jednako pravo glasa. To je naš klub, nije to moj klub, ili klub nas nekoliko, već klub cijele zajednice.
Pri tome otpočetka nije bilo nikakve sumnje da se u vidu ima doista čitavu zajednicu, neovisno o etničkoj pripadnosti. Naime, Kloštar Podravski ima relativno veliku zajednicu romskog podrijetla. U razgovoru za Phralipen, Jagić nam objašnjava inicijalnu motivaciju iz koje je proizašao ovaj projekt kojim se selu nagrizenom siromaštvom i iseljavanjem pokušalo udahnuti novi život: Želja je bila da se stvori prostor za socijalizaciju čitave zajednice – romske i ne-romske. Ideja je bila ta da ako se djeca susreću i druže u školi, da onda to isto mogu i na nogometnom terenu. Dapače, da u klubu to mogu još lakše nego li u školi. Nogomet ipak ima snažan kohezivni učinak. Igrajući zajedno klinci se snažno povezuju.
U nastavku razgovora naš nam sugovornik, inače diplomirani povjesničar, objašnjava zbog čega smatra da nogometni klub ima izuzetno važnu ulogu u malom mjestu: Nogomet je gotovo pa jedina stvar kroz koju se selo reprezentira. Selo može imati kulturno umjetničko društvo, crkveni zbor i klub. I to je sve. Ne samo da klub nudi priliku za predstavljanje sela prema van, već je on i jedno od rijetkih mjesta oko kojih se zajednica okuplja, živi. Upravo iz tog razloga, Jagiću i suradnicima bilo je ključno da se nitko u toj priči ne osjeti izostavljen. Mi smo nastojali postići to da romski klinci dođu u klub, pa da onda stvorimo tu atmosferu u kojoj će se oni osjećati kao doma, osjećati da je taj klub njihov klub i da se s njime mogu u potpunosti identificirati. Na kraju priče željeli bismo da razmišljaju: ako je to moj klub, ako ja idem okolo i predstavljam svoje selo igrajući za taj klub, onda je to i moje selo. Ja sam punopravni član zajednice.
Da su na tom planu uspjeli napraviti velike pomake, svjedoči predsjednik kluba: Što se tiče djece, čak polovicu igrača čine romski klinci. A u najjačoj ekipi koju imamo, onoj do trinaest godina, njih je čak 70 posto. Ali mi među klincima ne pravimo nikakvu razliku. Mi smo odmah na startu odbacili sve predrasude. Osim predrasuda, tu su naravno i materijalne prepreke koje stoje na putu romskoj djeci u želji da se bave sportom. Jedna od takvih prepreka bilo je i plaćanje članarina, uobičajena praksa u većini nogometnih klubova. Bivši igrač i aktualni trener prve momčadi Marko Keljar objašnjava nam kako je klub usprkos tome što bi mu ti novci itekako dobro došli, odlučio ukinuti naplaćivanje članarina: Ima dosta romske djece čiji roditelji teško mogu platiti članarinu, a mi nismo željeli nikome uskratiti da igra zbog toga što nema novca. Zato smo u potpunosti ukinuli naplaćivanje članarine.
Nadalje, Jagić nam objašnjava kako problem nije bilo samo privlačenje djece u klub, već osiguravanje njihovog kontinuiranog ostanka u klubu. Naime, veliki broj djece na prijelazu iz osnovne u srednju školu prestane s igranjem nogometa, a to osobito vrijedi za romsku djecu. Romi su kod nas oduvijek bili prisutni u nekom broju, međutim, jako rijetko su ostajali u klubu nakon što bi navršili 14 ili 15 godina. Kako bi se klince, bili oni Romi ili ne, pokušalo čim duže zadržati u klubu, uvedene su dodatne dobne kategorije. Tako umjesto nekadašnjih triju ekipa (pioniri, juniori i seniori) klub danas ima čak sedam selekcija (U-9, U-11, U-13, pioniri, juniori, seniori i veterani). Ako uzmemo u obzir to da svaka ekipa trenira tri do četiri puta tjedno, odmah nam je jasno o koliko velikom financijskom i infrastrukturnom izazovu se radi.
Naravno, klub je suočen i s brojnim problemima na koje ne može utjecati, poput socioekonomskih okolnosti koje ljude prisiljavaju da bježe iz sela trbuhom za kruhom. Puno igrača nam je otišlo van raditi. Protiv toga se teško boriti. Realan cilj je iz svake generacije izbaciti bar dva do tri igrača. Već to bi bio veliki uspjeh, govori predsjednik di Mauro. Ipak, rezultati rada na širenju baze koja sudjeluje u radu kluba itekako su opipljivi, pa je trenutno u rad uključeno između 100 i 130 ljudi, što je doista impresivna brojka za ovako malo selo. I upravo tu leži najveća pobjeda Mladosti iz Kloštra Podravskog. Osvojeni kup i drugi dobri rezultati na terenu lijepa su nagrada za uloženi trud, ali činjenica da su uspjeli postati centralno mjesto oko kojega se okuplja čitava zajednica ono je što ovaj klub čini istinski posebnim. Čini ga doista velikim klubom iz malog sela!
