Broken Silence je dokumentarni film radio reportera Orhana Galjuša koji je rođen na Kosovu, a živi u Nizozemskoj. Galjuš kroz film, razgovarajući s Romima koji su preživjeli nacistički režim te posjećujući muzeje i različite komemoracije, pokušava otkriti što se točno dogodilo Romima za vrijeme Drugog svjetskog rata kako bi što kvalitetnije progovorio o toj problematici, razbijajući tišinu koja je sakriva.
S mojim dugogodišnjim prijateljem Bobom Entropom, redateljem, krenuo sam na putovanje koje je trajalo 4 mjeseca. Boravili smo u mnogim gradovima i romskim naseljima i snimali. Romi i Sinti koji su preživjeli ova teška vremena ili čije su članove obitelji ubili nacisti otvorili su nam svoja vrata i svoja srca. Kad smo sakupili dovoljno materijala i kad su nam srca bila prepuna emocija povezali smo sve dijelove u cjelinu i javno prikazali film, objasnio je Orhan opisujući proces snimanja filma.
Kroz razgovor s preživjelim Romima Galjuš gledateljima otkriva užase koje su počinili nacisti. Jedan od preživjelih je napomenuo da su njegova braća i otac morali volontirati za sterilizaciju kako bi spasili živu glavu, drugi je opisao užas nabijanja male romske djece o zid do smrti, a treći svoje vlastito iskustvo u koncentracijskom logoru dok je imao samo tri godine. Jedan ne-Rom u filmu ispričao je Galjušu kako su ga nacisti primorali da kopa grobove ubijenim Romima te kako je svjedočio krikovima romske djece, žena i muškaraca dok su ih nacisti ubijali. Tada je imao tek devetnaest godina. Svi su svjedoci naglasili kako se riječima ne može opisati užas koji su osjećali dok su gledali i proživljavali navedene događaje.
Galjuš izražava veliko žaljenje što Romi nisu dovoljno svjesni toga što se dogodilo, što se nisu uspjeli izboriti za prava onih koji su izgubili članove svojih obitelji te što nedovoljno kvalitetno obilježavaju dane prisjećanja na romske žrtve nacističkog režima. Međutim, Orhan je također razočaran i samim sobom jer je tek u tridesetoj godini saznao za užase koji su se dogodili četrdesetih godina prošloga stoljeća.
Romska povijest vezana uz razdoblje nacističke Njemačke za mene je bila nepoznata sve do dana kad sam se doselio u Nizozemsku. Ostao sam šokiran monstruoznošću sustava koji se vodio idejom istrebljenja romskog naroda, rekao je Orhan Galjuš i nastavio: Nikada o tome nisam učio u školi. Na Kosovu učenici nemaju priliku učiti o stradanjima Roma u logoru Auschwitz ili u logoru Jasenovac jer to nije dio školskog programa.
Redatelj tijekom filma nerijetko spominje kako je na Kosovu u doba Jugoslavije Romima bilo mnogo bolje, ekonomski i politički. Zbog manjka fokusa na etnicitet, Romi su mogli lakše raditi i zarađivati te se politički organizirati i mijenjati nepravedno stanje u kojem bi se našli. Jačanjem nacionalnog sentimenta u devedesetim su se godinama prošloga stoljeća ideali jednakosti izgubili te Romi od tada žive u velikom siromaštvu.
Za vrijeme posjeta muzeju posvećenom žrtvama nacizma u Auschwitzu, Galjuš je sreo Roma koji je svoju djecu doveo u muzej. On mu je kroz razgovor naglasio važnost osvješćivanja novih generacija o užasima koji su se dogodili, što je kod Galjuša izazvalo buru emocija koje nije mogao suspregnuti i počeo je plakati.
Kao nastavak sentimenta “na mladima svijet ostaje”, redatelj je upoznao gledatelje s mladim Romima iz Prizrena na Kosovu koji planiraju nastaviti školovanje, osvijestiti ljude o romskoj problematici i promijeniti stvari na bolje. Među idejama koje su mladi Romi isticali su škole na romskom jeziku, smanjenje diskriminacije i uspostava jednakosti s albanskim stanovništvom.
Još jedan društveni problem naglašen u filmu je tendencija uspješnih Roma da negiraju ili prešućuju svoje porijeklo. Jedan od svjedoka koji su preživjeli nacistički režim naglašava kako su Rita Hayworth, Charlie Chaplin, Yul Brynner i Pablo Picasso romskog podrijetla, ali o tome nikad nisu javno govorili jer postoji snažna stigma u društvu.
Film je pred kraj smješten na jedno od mjesta komemoracije romskih žrtava na kojem se okupljaju mnoge romske obitelji kako bi odale počast žrtvama i složni su u razmišljanjima da se tako nešto ne smije nikada ponoviti. A, eto, događa se i danas, kaže Galjuš i objašnjava: Možda razmjeri stradanja Roma danas nisu toliko masovni pa se smatra da o tome ne treba govoriti ili izvještavati, ali neonacisti, skinhedski i druge skupine i danas postupaju prema Romima na isti način.
Na kraju filma Galjuš napominje kako se danas sve mjeri u profitu, a gube se humanistički ideali. Napominje i kako Romi ne bi trebali slijediti ta pravila nego težiti sreći i okrenuti se jedni drugima, istovremeno shvaćajući da je nemoguće biti sretan ako si u vječnom strahu da ćeš ostati bez posla. Kraj filma je Galjuševo upozorenje svim gledateljima; problematizacija globalne ekonomske tendencije koja uništava ljudske živote u potrazi za profitom.
Broken Silence je vrlo nježan film iznimno grube i okrutne tematike. Dugačke sekvence ljudi i okoliša odaju dojam spokoja, intervjui sa svjedocima puni su emocija, a sve što je izgovoreno stvara osjećaj duboke jeze.
Film se prikazuje diljem svijeta, primjerice prošle godine prikazan je u Istanbulu i u još tri grada u Turskoj, govori Galjuš ističući kako je interes publike jednakog intenziteta kao i 2013. godine kad je film premijerno prikazan. Vrlo emotivne reakcije ljudi, raznih nacionalnosti i različite boje kože, nakon projekcija potvrđuju mi da smo snimanjem ovog dokumentarca ispravno postupili.
Cilj ovog dokumentarnog filma se može vrlo lako iščitati iz samog naslova, a to je razbijanje tišine o nacističkom uništenju europskog romskog stanovništva. Galjuš tijekom filma u više navrata oplakuje manjak svijesti kod Roma o navedenim užasima te je Broken Silence njegov pokušaj promjene tog stanja.
Iznova i iznova iz dubine svoga srca šaljem poruku koju prenosi i film Broken Silence, govori Galjuš i nastavlja: Između neba i zemlje svi smo mi ljudi isti u beskraju Svemira. Nedopustivo je da radimo takve stvari jedni drugima i nedopustivo je da takve strahote pasivno promatramo.
