U Hrvatskoj trenutno ima deset središnjih knjižnica nacionalnih manjina i one se nalaze unutar mreže narodnih knjižnica u različitim gradovima. Građa tih knjižnica omogućava pripadnicima manjina da se služe svojim jezikom i pismom, odnosno da pristupe informacijama na njihovom materinjem jeziku. Tako je uloga tih knjižnica vrlo važna, između ostalog, za očuvanje kulturnog identiteta pripadnika manjinskih skupina. S druge strane, fond koji knjižnice sadržavaju uključuje i knjige na drugim jezicima, jeziku većinskog stanovništva – hrvatskom te na engleskom, a što omogućava ostalim građanima da se bolje upoznaju s tradicijom, kulturom te načinom života svojih manjinskih sugrađana.
Katarina Todorcev Hlača voditeljica je Središnje knjižnice Rusina i Ukrajinaca Republike Hrvatske, a koja se nalazi u Zagrebu u prostoru Gradske knjižnice. Podrijetlom je iz Ukrajine gdje se govorio ruski pa su joj ukrajinski i ruski materinji jezici, a s obzirom na to da je u Hrvatskoj već tridesetak godina, vrlo tečno govori i hrvatski jezik. U ugodnom ambijentu knjižnice razgovarali smo s gospođom Todorcev Hlača.
Kako funkcionira ovakva organizacija da se središnje knjižnice nacionalnih manjina nalaze unutar mreže narodnih knjižnica?
Voljela bih da postoji jedan odjel na kojem bi se mogle smjestiti sve središnje manjinske knjižnice tako da budu na istom mjestu. Takva organizacija pružila bi kvalitetniju uslugu našim čitateljima. Naime, kolegice iz narodne knjižnice ne znaju puno o građi kojom raspolažemo. Ako korisnik zatraži neku određenu knjigu mogu je pronaći u katalogu, ali ne mogu pomoći ako ih korisnik traži da mu preporuče knjigu određene tematike. Sada to funkcionira tako da stranke ostave zahtjev za knjige na pultu pa im ja pripremim knjige koje tematikom odgovaraju njihovim željama kada sam u knjižnici. No, to nije najpraktičnije rješenje jer u takvim slučajevima čovjek se mora ponovo vraćati po knjige i gubiti svoje vrijeme, a ni ja ne mogu biti u knjižnici dvanaest sati dnevno jer imam i druge obaveze u sklopu posla, različite seminare i drugo. Kada bi sve manjinske knjižnice bile na istom odjelu onda bi jedna kolegica uvijek mogla uskočiti drugoj pa bi tako u svako vrijeme netko bio na raspolaganju korisnicima.
Zajednički odjel manjinskih knjižnica za sada je još uvijek samo ideja jer se sastanak s projektantima nije održao. Naime, tek 2021. godine treba biti završena dokumentacija tako da se možemo prijaviti za europski projekt. Iako je proces do realizacije dugačak, bitno je od nekuda krenuti.
Surađujete li s ostalim voditeljima središnjih manjinskih knjižnica i imate li neke zajedničke projekte?
Od 2009. godine postoji Radna grupa koja okuplja sve voditelje deset manjinskih knjižnica koje se nalaze u različitim gradovima u Hrvatskoj. Ogranizira se u sklopu Hrvatskog knjižničarskog društva i tada svi zajedno sudjelujemo u aktivnostima. Jedan od nadolazećih događaja koji organiziramo je III. Okrugli stol:Knjižnice za druge i drugačije koji će se održati 15. studenog u Središnjoj knjižnici Srba u Preradovićevoj ulici. Tamo će se prezentirati projekti i programi knjižnica nacionalnih manjina, namijenjeni različitim skupinama ljudi, ljudima s poteškoćama, imigrantima, azilantima i svima koji žele naučiti neki jezik. Od ostalih zajedničkih projekata već smo organizirali izložbu, napravili vodič, a sada je u fazi i pokretanje zajedničkog web-portala. Mislim da bi ljudi bili više informirani o knjižnicama nacionalnih manjina kada bi im sve informacije bile dostupne na jednom mjestu. Tako bi znali koliko središnjih manjinskih knjižnica postoji te gdje određenu knjigu mogu posuditi.
Jesu li događanja u središnjim knjižnicama nacionalnih manjina dovoljno popraćena u medijima?
Medijska popraćenost nije baš najbolja, a to je i jedan od ključnih razloga zbog kojeg smo se odlučili za pokretanje zajedničkog portala. To je aspekt na kojem bi se trebalo poraditi. I Aleksandar Tolnauer, predsjednik Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske,također kaže da medijski nismo dovoljno popraćeni. Naš časopis je medijska aktivnost koju sami prakticiramo, ali njega čita samo određen krug ljudi. U njemu objavljujemo različite sadržaje, koji su naravno i na hrvatskom jeziku, kako bismo privukli veću čitalačku publiku, čak objavim i poneki kulinarski recept.
Je li građa knjižnice isključivo na jeziku manjina ili imate i knjige na drugim jezicima?
Literaturu središnjih knjižnica nabavljamo na jeziku manjina iz njihovih matičnih zemalja, ali jezik cjelokupne knjižnične građe nije samo matični jezik manjine, nego su knjige i na hrvatskom te engleskom jeziku. Primjerice, ako netko napiše studiju o Ukrajincima u Hrvatskoj te je objavi na engleskom jeziku, mi ćemo je također prikupiti. Ljudi ne znaju jezike nacionalnih manjina pa se ovako o manjinama mogu informirati na hrvatskom ili engleskom jeziku, a što doprinosi boljoj uključenosti pripadnika manjina u društvo.
Također, još jedna važna uloga središnjih knjižnica nacionalnih manjina je prikupljanje različitih materijala koji čine njihovu takozvanu zavičajnu zbirku, a pod tim mislim na materijale s prostora Hrvatske kao njihovog sadašnjeg zavičaja. Ta se zbirka nalazi na jednom mjestu i uključuje sve što se izdaje u vezi određene nacionalne manjine, primjerice ono što izdaju manjinske udruge. U toj zbirci imamo fotografije s izložbi te cijelu arhivu održanih događaja. Imamo čak i emisije koje je snimala Prizma, ali i filmove ili neke druge snimke koje su ljudi snimili u privatnom angažmanu, takozvani sitni tisak koji također ulazi u zbirku. Prikupljanje svih podataka o nacionalnoj manjini na tom području vrlo je važna uloga.
Što ako netko želi posuditi knjigu iz određene središnje manjinske knjižnice, ali ta knjižnica nije u njihovom gradu?
Ljudi još uvijek nisu upoznati s terminom međuknjižnična posudba, a koji je dio prakse narodnih knjižnica. Tako ako je netko Bošnjak, ali ne živi u Sisku gdje se nalazi Središnja knjižnica Bošnjaka, knjigu iz te knjižnice može posuditi u bilo kojem drugom gradu u Hrvatskoj. Kolega koji odgovara za međuknjižničnu posudbu treba poslati zahtjev knjžnici u kojoj se knjiga nalazi i ona će biti dostavljena u grad u kojem je zatražena. S obzirom na sve veću digitalizaciju, već postoji i veliki broj e-knjiga koje su ljudima uvijek dostupne.
S obzirom da ogranizirate brojna događanja i radionice, kakav je odaziv publike?
Knjižnicama u manjim mjestima i gradovima je lakše jer je knjižnica tamo središte kulturnog života. Kada se u tim knjižnicama održava neki događaj, primjerice prezentacija knjige, dođe veliki broj stanovnika iz mjesta. U Zagrebu je to puno teže jer je teško usuglasiti sva događanja. Kada sam ja ovdje vodila radionicu crtanja jaja, u Preradovićevoj je taj isti dan bilo otvorenje jedne izložbe, a po gradu je još sigurno bilo dosta drugih događanja pa to rezultira manjim odazivom. Zato kada vodim radionice volim pozvati ciljanu skupinu ljudi koju bi radionica mogla interesirati. Na radionicu crtanja pozovem školu primjenjene umjetnosti, a kada imam radionicu kuhanja volim pozvati neku udrugu koja se bavi kuhanjem, a također zovem i umirovljenike koji su uvijek zainteresirani. Manji odaziv publike u knjižnicama općenito vidljiv je i po Književnom petku koji je još u staroj zgradi okupljao po par stotina ljudi, a danas su svi zauzeti, najčešće pred kompjuterima. Toj digitalizaciji smo doskočili snimanjem Književnog petka koji kasnije stavljamo na YouTube. Po gledanosti na internetu vidi se da zainteresiranost ipak postoji, unatoč manjem broju dolaznika.
Što čitatelji najviše posuđuju?
Pripadnici nacionalnih manjina najčešće posuđuju najnoviju beletristiku, posebno sada za godišnje odmore, ili neke povijesne knjige. Osim njih, vrlo nam često dolaze i ljudi koji uče novi jezik. Češće se radilo o ruskom nego o ukrajinskom jer je Katedra za ukrajinski jezik i književnost kasnije osnovana. Posjećuju nas i generacije koje su rođene u Hrvatskoj, a koje jezik čuju samo u krugu obitelji, no ne znaju ga čitati ni pisati. Središnja knjižnica radi i kao školska knjižnica za škole s izbornom nastavom učenja jezika po modelu “C” pa im tako nabavljamo knjige koje im nigdje drugdje nisu dostupne.
Što vi osobno najviše volite čitati?
Kada imam slobodnog vremena najviše čitam krimiće. Voljela bih spomenuti da se u Ukrajini u zadnje vrijeme pojavljuju zaista fantastični autori romana, ne samo krimića. Muškarci najviše pišu političku prozu i krimiće, ali naglasila bih da se i žene tamo sve više afirmiraju kao autorice različitih romana o svakodnevnici i međuljudskim odnosima. Do osamostaljenja Ukrajine mogla bih nabrojati tek nekoliko ženskih spisateljica, primjerice Lesja Ukrainka i Lina Kostenko.
Ukrajinska literatura dosta se prevodi na druge jezike, između ostalih i na hrvatski. Jurij Viničuki Andrij Kurkov,primjerice, dosta su poznati u Europi. Na hrvatski se ukrajinska literatura prevodi zahvaljući Veleposlanstvu jer smo imali jednog zamjenika veleposlanika koji je bio pisac. Postoji jedan europski program prevoditeljstva u kojem se s jednog manjeg jezika prevodi na drugi manji jezik. Dakle, tu govorimo o jezicima kojima govori manja skupina stanovništva, a ne o najpoznatijim svjetskim jezicima, poput engleskog, njemačkog, talijanskog, francuskog i ruskog koji se masovno uče i primjenjuju. Baš zahvaljujući tom programu dobili smo hrvatske prijevode dosta dobrih romana.
