Da je glazba opet povezala ljude pokazuje primjer Osnovne škole Tomaša Goričanca iz Male Subotice, a da je za dobru ideju ponekad dovoljna samo jedna osoba pokazao je Nikola Švenda. Početkom ove školske godine u okviru škole, a za romsku djecu viših razreda, pokrenuo je bubnjarsku radionicu. U početku je bilo petnaestak polaznika uglavnom dječaka, a trenutno njih šest aktivno svaki dan vježba na raznim udaraljkama – od tarabuke, džembea, bonga pa do tapana. Pod njegovim vodstvom pripremili su i svoj drugi javni nastup koji su izveli 15. svibnja u zgradi Scheier u Čakovcu.
“Ritam kao određeni puls osnova je bilo koje glazbe, a u romskoj muzici koja varira također od regije do regije postoji mnogo instrumenata za udaraljkaše. Nakon prve radionice već sam vidio veliki talent i želju za bubnjevima. Bubnjevi osim glazbenog imaju i terapeutske, razvojne i relaksirajuće dobrobiti te smatram da su dobar instrument za početak bavljenja glazbom. Upravo kroz bubnjarske krugove razvija se dijalog i potreba za zajedništvom i međusobnim slušanjem. Kroz radionice i nastupe sviramo razne arapske, afričke, romske i balkanske ritmove. U pravilu se ne ograničavamo nego sviramo kako se osjećamo i što proizađe iz jedinstvenog polja ritma u krugu. Nije bitan instrument nego način na koji ga čovjek svira. Nama nije cilj profesionalnost nego naučiti jedni druge da se poštujemo, družimo i slušamo. Ukoliko se svirači međusobno ne slušaju onda ni bubnjarski krug kao takav ne može funkcionirati.”
Švenda naglašava kako je na radionici, uz učenje korištenja instrumenata, presudan pedagoški pristup jer je vještina bez elementa sinergije uzaludna.
“To je oblik komunikacije koji ne ide preko riječi te je samim time i puno direktniji. Glazba se pokazala kao umjetnost koja je povezala više ljudi od bilo koje druge umjetnosti.”
Iako je radionica osmišljena kao druženje i na prijateljskoj je bazi, Nikola Švenda, inače profesor sociologije i filozofije, naglašava bitnost kvalitetnog programa u školi kao i važnost sudjelovanja romske djece u kulturnim aktivnostima, koje su im vrlo često nedostupne.
“Ja sam im prepustio svoje instrumente na korištenje, a načelnik je podržao projekt. On je i sam bio učitelj i shvaća važnost izvanškolskih aktivnosti za djecu. Također, podloga za međimurski folklor je glazba svirana na cimbalama koje je na ove prostore donijela romska obitelj tako da sinergija Međimurja i Roma već odavno postoji, potrebno ju je samo obnoviti, osobito u vremenima kada se priča o segregaciji i prosvjedima protiv Roma.”
Švenda ima želju osnovati romsko kulturno umjetničko društvo koje bi djelovalo kao spremnik običaja i kulture, a u malim romskim glazbenicima vidi potencijal koji može prerasti u neki mnogo veći projekt.
“Glazbom sam se uvijek bavio, prvenstveno, iz strasti i čuđenja, a nikad institucionalno ili iz prisile. Upravo zbog toga vjerujem da sam u glazbi našao slobodu i mogućnost dijeljenja, te upoznavanja različitih ljudi, svjetova i kultura. Kao univerzalni medij glazba je vozilo kojim možemo beskrajno putovati i rušiti barijere. Tako da život posvećen glazbi jest život vrijedan življenja.”
