Ako sagledamo romsku tradiciju iz modnog kuta uočit ćemo da je odjeća nekoć odražavala religijska vjerovanja i običaje. Ona za donji dio tijela bila je odvojena od odjeće za gornji jer se donji dio smatrao prljavim. Za glavu se vjerovalo da je posebno udaljena od te prljavštine pa šeširi muškaraca i šalovi žena nisu smjeli doticati ništa što dodiruje donji dio tijela (recimo, stolac), a nova je odjeća smatrana čistom jer nije dotakla ničije tijelo. Žene su morale nositi šoseve koji prekrivaju koljena, a šosevi su, u svakom slučaju, bili smatrani nečime što prlja muškarce.
Iz navedenog jasno uočavamo da je stil odijevanja nekoć reflektirao higijenske savjete zajednice, financijski status i neravnomjeran odnos moći između muškaraca i žena. Takav odjevni kôd nije specifičan samo za Rome. Većina zajednica, uključujući zapadnu civilizaciju, imale su slične kodove koji su odražavali takozvane tradicionalne vrijednosti koje za sobom nose čitav niz diskriminacija, ali i pametnih savjeta poput higijenskih, ekonomičnih i održivih.
Neosporno je da smo danas iza sebe ostavili mnogo nepravde što se odijevanja tiče: žene slobodno nose hlače ili kraće šoseve, siromašniji ljudi sa zapada mogu si priuštiti lijepu odjeću, a bogati nerijetko hodaju gradom u najobičnijim trapericama i košulji. Dakako, iako se modni izričaj promijenio, još uvijek postoji šovinizam i velika razlika između bogatih i siromašnih, ali pitanje koje ćemo ovdje postaviti je sljedeće: koji su mehanizmi doveli do tako jeftine i pristupačne odjeće? Odgovor nalazimo u fenomenu koji se zove “brza moda“.
Brza moda je poslovni model koji je počeo sredinom 2000-ih s trendom zvanim “moda tjedna”. Naime, nekoć su se kolekcije mijenjale samo s godišnjim dobima. Postojala bi jesenska, zimska, proljetna i ljetna kolekcija, a dolaskom takozvane “mode tjedna” one se mijenjaju iz tjedna u tjedan. Primjeri samo nekih trgovačkih lanaca koji posluju na takav način su H&M, Zara, C&A i Topshop. Razlog zašto se kolekcije tako brzo mijenju može se podijeliti na dva dijela. Prvi je onaj jeftine radne snage. Naime, multinacionalnim korporacijama je u interesu pronaći zemlje sa što slabijim radničkim pravima i što nižim životnim standardom te im ponuditi da rade u što jeftinijim, odnosno opasnijim, uvjetima i za što manju plaću kako bi proizvod bio što jeftiniji. Dakako, svakoj korporaciji je u cilju proizvesti što više kako bi profit bio veći, a to sada mogu zbog jeftine radne snage, ali problem nastaje u tome što ljudi zapada ne žele posjedovati petnaest komada iste odjeće u svojim ormarima. Tu dolazimo do drugog razloga zašto se moda tako brzo mijenja, a to je marketing. Budući da trgovački lanci ne mogu natjerati ljude da kupuju petnaest komada iste odjeće, oni plaćaju različitim marketinškim stručnjacima, socijalnim psiholozima i bihevioralnim znanstvenicima da pronađu formulu kako nagovoriti ljude da kupuju što više, za nijansu različite, odjeće. Rezultat toga je niz reklama koje povezuju poslovni uspjeh, društveno priznanje te pronalazak ljubavi i sreće s kupnjom nove odjeće. Dobar primjer za to je podatak je da ljudi SAD-a danas kupuju pet puta više odjeće nego 1980. godine.
Zbog odlaska tvornica u zemlje Trećeg svijeta radnicima sa zapada padaju plaće, poslovi postaju vrlo nesigurni, a ljudi su primorani odlaziti u dugove kako bi preživjeli. Zbog stresa povezanog s ekonomskim stanjem povećavaju se bolesti, između ostalog i psihološki poremećaji kao što su depresija i anksioznost, a jeftina odjeća, pomoću promišljenih reklama, postaje jedan od placebo rješenja koje se nudi za preživjeti iz dana u dan. Rezultate preseljenja poslova u obespravljenije zemlje osjećamo i mi. Prema podacima iz 2011. godine u Hrvatskoj je zaposleno 22 067 radnika u odjevnoj, a 5820 u obućarskoj industriji, dok je predratna Hrvatska brojila 120 tisuća radnika u toj industrijskoj grani.
Rezultat ovog poslovnog modela u zemljama Trećeg svijeta još je mnogo kobniji. Zbog štednje na radnim uvjetima, u Trećem se svijetu redovito ruše zgrade u kojima radnici rade. Najveća katastrofa dogodila se rušenjem Rane Plaze u Bangladešu što je uzrokovalo smrt 1 134 radnika. Uz to, radnici su konstantno izloženi problemima kao što su udisanje dima i prašine, buka, manjak ventilacije, bol kosti, stres te izloženost električnim žicama i kemikalijama. Osim manjka regulacija, razlog zašto je Bangladeš tako popularno odredište za proizvodnju odjeće je i iznimno niska minimalna plaća od 409 kuna mjesečno. Poslovođe u poslovnicama su poznati po tome da nerijetko pretuku i ponižavaju radnike ako se usude pobuniti, što je posebno okrutno kada shvatimo da od ukupno 70 milijuna radnika u tekstilnoj industriji, 80% čine žene.
Sljedeće što se moramo zapitati je od kud dolaze jeftini materijali za proizvodnju odjeće, a odgovor je od Bt pamuka, koji se najviše uzgaja u Indiji. Taj genetski modificirani pamuk nije štetan po kožu ljudi, ali pesticidi kojim se biljka tretira jesu po ljudsko zdravlje. Zbog svoje otpornosti prema pesticidima, Bt pamuk je vrlo lagan za uzgojiti jer kada se zemlja na kojoj raste njime pošprica, sve osim tog modificiranog pamuka prestaje živjeti. Drugi uzgajivači moraju plaćati radnike koji će ručno trgati korov ili ubijati insekte koji štete pamuku, a s pesticidima se jeftinije uzgoji veća količina. To znači da samo uzgajivači Bt pamuka postaju konkurentni na tržištu te se svi seljaci moraju tome prilagoditi; kupiti sjeme ili propasti. Problem je taj što Monsanto (odnosno sada Bayer) ima monopol nad tim sjemenom i ne dopušta uzgajivačima da zadržavaju plod kupljenog sjemena već ga svake sezone moraju iznova kupovati. Sjeme Bt pamuka je 17 000% skuplje od sjemena običnog pamuka, ali obični pamuk, kao što smo već napomenuli, nije konkurentan na tržištu. Ono što se dogodi je da uzgajivači ulaze u ogromne dugove sve dok ih ne mogu otplatiti te im tada Monsanto (sada Bayer) oduzme čitav posjed, a seljaci zatim, u očaju, nerijetko počine samoubojstvo. U zadnjih 16 godina zabilježeno je 250 000 samoubojstava seljaka u Indiji. Drugi problem je, već spomenuti, efekt kojeg pesticid ima po ljudsko zdravlje, kada uđe u rijeke i zemlju. U državi Punjab u Indiji, koja je poznata kao zemlja s pet rijeka, svako selo u prosjeku ima oko 70 djece s teškim fizičkim i mentalnim posljedicama uzrokovanim pesticidima, a Bayer je ujedno i proizvođač ljekova za tretiranje tih bolesti. Nažalost, iznimno veliki broj kućanstava nema novac za lijek pa naprosto čeka smrt svoje djece.
Rezultat brze mode je i iznimno velika količina otpada. Samo u SAD-u se proizvede 10.5 milijuna tona tekstilnog smeća godišnje, dok Europska Unija generira 5.6 milijuna tona. Kao što smo već napomenuli, ljudi SAD-a danas kupuju pet puta više odjeće nego 1980. godine, a samo 15% odjeće se uspjeva reciklirati. Važno je imati na umu da čak i kada bi se sva odjeća reciklirala, i dalje bi postojao problem same tekstilne proizvodnje koja uključuje rad velikih strojeva koji ispuštaju stakleničke plinove i troše energiju, a zbog velike udaljenosti između područja proizvodnje i potrošnje, zbog transporta robe bi se nastavila zagađivati atmosfera. U samoj se proizvodnji koriste i velike količine nerazgradivog najlona i poliestera koji ispuštaju izuzetno štetan staklenički plin dušikov oksid, a kao što je ovaj članak već napomenuo, proces uzgajanja pamuka onečišćuje različite ekosustave.
Zanimljivo je sagledati način na koji bijeli čovjek opravdava eksploataciju naroda Trećeg svijeta. Čuju se argumenti da su tamo uvijeti ionako užasni te da im naša eksploatacija nudi alternativu. Razumije se da je ta alternativa koju im nudimo jedva dovoljna da prežive te njome riskiraju svoj život na nesigurnom radnom mjestu, ali argument zatim kaže; oni sami tu alternativu odabiru. Takva linija argumentacije zanemaruje povijest kolonijalnog iskorištavanja Jugoistočne Azije. Naime, Francuska, Velika Britanija, Nizozemska, Portugal, Španjolska i SAD stoljećima su nasilno oduzimale resurse tim područjima te se bogatile, a to se opravdavalo interpretacijom tamošnjeg naroda kao neciviliziranih barbara. Sada, kada su društva Jugoistočne Azije siromašna i razorena, ljudi zapada odlučuju pričati o nekakvom slobodnom izboru. Isto kao što se Romima spočitava što se ne zapošljavaju, umjesto da se kontekstualizira povijest eksploatacije Roma, izostanak nasljednog kapitala te razlozi nepovjerenja spram bijelaca, banalizira se i eksploatacija Trećeg svijeta, odnosno ljudi o kojima se ne treba puno misliti jer ne izgledaju dovoljno slično bijelom čovjeku.
Za kraj je potrebno zapitati se o mogućem rješenju. Primijetit ćemo da bi nestanak brze mode naprosto srušio BDP zapadnih država, koji je mjera količine tržišne razmjene, a budući da svi o njemu ovisimo, naša bi ekonomija, a time i naši životi, zadobili težak udarac. No, što nam taj podatak govori? Znači li to da moramo prihvatiti stvari kakve jesu te iz godine u godinu kupovati još više odjeće, dopustiti trgovačkim lancima da lobiraju za još niže plaće radnika Trećeg svijeta, odlaziti u dublje dugove te nastaviti još više uništavati okoliš i opće zdravlje? Imajmo na umu da BDP mora eksponencijalno rasti kako bi ekonomija određene države bila stabilna, što nas dovodi do pitanja o samom ekonomskom sustavu koji nas uvjetuje. Želimo li što više bolesti kako bi se što više lijekova prodalo, zagađenu vodu kako bi jedini izvor čiste postala ona skupa u trgovinama, ili što prljaviji zrak kako bi i čisti zrak izašao na tržište kao roba? Moramo odlučiti hoćemo li nastaviti dopuštati suptilnom rasizmu svijeta mode da relativizira uništavanje ljudi koji nisu bijele boje kože samo kako bi tržišni mehanizam nastavio funkcionirati te želimo li na kraju svi zajedno potonuti zbog ideala poduzetništva i neometane razmjene, ili ćemo krenuti postavljati teška pitanja i tražiti prave odgovore.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.
