U samom centru grada, u ulici kralja Držislava, nedaleko od Trga žrtava fašizma, nalazi se grafit koji veliča totalitarni nacistički i ustaški režim. Ein volk ein reich ein führer, piše na zidu, zapečaćeno slovom U i svastikom. To ja nažalost, samo jedan od brojnih primjera. Ubi Srbina, Srbe u Jasenovac, Sieg Heil, Mamiću Cigane i Mamiću Srbine, godinama neopterećeno krase razne fasade, pothodnike, tramvajske i autobusne stanice, mostove i putokaze diljem Zagreba.
Prošetate li se jedan dan uzduž i poprijeko Zagreba, možete bez problema napraviti zavidnu fotogaleriju. Akcijski plan za sprječavanje vandalskog grafitiranja u Gradu Zagrebu donešen je 2015. godine i određen je s pet ključnih ciljeva, ujedno i mjera sprječavanja: stvaranje institucionalnog okvira, uspostave baze podataka o grafitima, zaštite imovine, sankcioniranja počinitelja-grafitera i provođenje informativne kampanje.
Lani je Gradska uprava u izvješću o provedbi Akcijskog plana navela kako je imenovan tim za provedbu na čelu s Grgom Jelinićem, s tvrtkom Hidrostres ugovoren je posao uklanjanja grafita na području grada, inicirana je promjena članka 235. Kaznenog zakona na način da se umjesto kazne zatvora za takvu vrstu kaznenih djela propiše novčana kazna, te je izrađena gradska karta grafita, a na brojne lokacije postavljen je video nadzor.
Na papiru izgleda da bi stvar trebala funkcionirati. Zašto onda većina mrzilačkih grafita nije uklonjena, i zašto bez problema diljem grada niču novi? Postoji više razloga, a glavni je taj što Gradska uprava generalizira o grafitima kao o estetskom pitanju, ne problematizira posebno grafite koji pozivaju na mržnju i netrpeljivost, koje se ne uklanja pravovremeno (ili uopće).
Velika je zamka o grafitima mržnje razmišljati samo kao o činu običnog vandalizma, kako se to ističe u izvještajima o pojavi i mjerama sprječavanja grafitiranja. Kontekstualizirajući sve veću pojavu i opstanak takvih grafita u Zagrebu, ali i drugdje, moramo govoriti o opasnom ispoljavanju mržnje prema pripadnicima nacionalnih i vjerskih manjina, svih “drugih” i “drugačijih”. Grafiti mržnje ne postoje izolirano od svega ostalog, oni su dio mrziteljske atmosfere, koja se u nas nekažnjeno i neopterećeno širi. Dio su normalizacije govora mržnje, koja je u Hrvatskoj poprimila zabrinjavajuće razmjere.
U izvještajima Grada Zagreba o uklanjanju grafita naglasak se stavlja na to da grafiti “narušavaju izgled grada”, “šire i stvaraju dojam neurednosti i zapuštenosti” – govori se općenito o svim grafitima kao estetskom pitanju. “Našu djecu i mlade moramo naučiti da čuvaju i cijene svoj grad, umjesto da njegova pročelja uništavaju i zato smo pokrenuli akciju kojom ćemo ih educirati i informirati kako bismo sačuvali atraktivnost Zagreba”, poručuje Milan Bandić.
Nije u pitanju atraktivnost Zagreba, u pitanju je zatiranje ljudskih prava. Na tome bi trebao biti primarni fokus. Zbog generaliziranja o grafitima i trpanja svega u isti koš, u Zagrebu nije došlo do uvažavanja potrebe za prioritetnim uklanjanjanjem grafita mržnje, barem ne u praksi. S druge strane, ne razmišlja se ni o kulturno-historijskoj zaštiti grafita koji su postali simboli, koji su vrijedni i voljeni – svojevrsna umjetnička djela, svjedočanstvo vremena.
Jasno je kako treba razdvojiti one grafite koji su pisani s namjerom eksplicitnog i jasnog govora mržnje te one koji mogu predstavljati likovni ili verbalni pokušaj stvaranja estetskog predmeta, jer to su dvije supstancijalno različite kategorije. U slučaju prvog je nužna hitna intervencija, a za drugo pak osmišljavanje politike kojom bi se definirao odnos prema specifičnom urbanom vidu kulture koji nije nužno ni podržavan ni afirmiran, a čini važan dio vizualnog identiteta grada. Potrebne su nam različite politike i razlučivanje nijansi, a o tome u Zagrebu promišlja malo tko.
Tu je i pitanje novca. Procjenjuje se kako prosječna šteta od grafita na donjogradskim pročeljima iznosi 2000 kuna, dok cijena uklanjanja i izvođenja zaštitnog premaza iznosi oko 5000 kuna. Kod zgrada koje nisu u vlasništvu grada, grad sufinancira uklanjanje grafita sa 60 posto, što je isto jedan od razloga “zastoja” kod uklanjanja. Osim u centru, gdje stvari ipak idu malo brže.
Valja obratiti pozornost na činjenicu da se najviše grafita mržnje nalazi u Novom Zagrebu, te u zapadnom dijelu grada – Trešnjevka, Rudeš, Voltino. Međutim, Gradu je u primarnom interesu micanje grafita iz užeg centra – zbog “peglanja” krajolika za osjetljive oči turista i specifične poželjne estetike.
To što mržnja cvate među nama, “običnim građanima”, i svakodnevno sa zidova blagoslivlja netrpeljivost, manje je bitno.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.
