Kada su u pitanju izbjeglice i migranti, možemo na temelju recentnih događanja pričati o dvije Europe – onoj koja tiho i kontinuirano, blagoslovom “odozgo”, ubija ljude koji se samo pokušavaju domoći boljeg života, i onoj – koja svjedočeći sveprisutnoj nepravdi, individualnom, građanskom hrabrošću podiže glas solidarnosti kao svoju zastavu.
Europa koja ubija
Djeca izbjeglice i migranti prisiljena su prostituirati se kako bi “kupila” siguran prolaz iz Italije u Francusku, navodi se u izvještaju talijanskog ogranka međunarodne organizacije Save the Children. Maloljetnice i maloljetnici, uglavnom iz subsaharske Afrike, piše britanski Guardian, prodaju svoje tijelo ako se ne mogu domoći između 50 i 150 eura koliko traže vozači koji im naplaćuju prijevoz u pograničnom području.
Situacija u talijanskom pograničnom gradu Ventimiglia, jednoj od ključnih tranzitnih točaka za migrante koji se pokušavaju domoći Francuske, otežana je otkad je u travnju uklonjen kamp uz rijeku Roya. Migrantska djeca tako su prisiljena živjeti na ulicama, u degradirajućim i opasnim okolnostima.
Prije dva tjedna Lječnici svijeta/MdM-BE objavili su novi izvještaj o svom radu i utjecaju primjene Dublinske uredbe na zdravlje ljudi kojima pružaju podršku i skrb – Hidden (human) of European Union’s Dublin regulation from a health perspective. Izvještaji opisuju slučajeve ljudi koji su vraćeni u Hrvatsku zbog primjene Dublinske uredbe, a zaključak Liječnika svijeta je kako se zdravlje izbjeglica nije uzimalo u obzir, te se nije omogućavalo suspendiranje odredbe o vraćanju, već su osobe ponekad i uz medicinsku pratnju vraćane u zemlju EU u koju su prvu kročile, a važan je bio samo papir na kojem piše da su sposobni putovati.
Amnesty International Slovenia i Pravno – informacijski centar objavili su izvještaj s terenske posjete Bihaću i Velikoj Kladuši na kojoj su bili krajem lipnja. Ustanovili su kako su izbjeglice i migranti bili sustavno vraćani iz Slovenije u Hrvatsku, pa i iz Hrvatske natrag u BiH, što se potvrđeno kroz 51 svjedočanstvo. Također, svjedočanstva govore o tome da je za mnoge bilo onemogućeno traženje azila rječima “there is no asylum in Slovenia” (“nema azila u Sloveniji”), uz dodatno financijsko kažnjavanje za ilegalni prelazak granice. Po vraćanju u Hrvatsku policija ih nije predala policiji BiH već ih ostavla pored granice s uputom da se pješke vrate natrag. Vremenske neprilike u Bosni i Hercegovini u srpnju su dodatno otežale situaciju izbjeglicama i migrantima koji se trenutno tamo nalaze. Zbog manjka infrastrukture, te neadekvatne podrške – improvizirani kampovi bili su potopljeni, uništeni. Više organizacija je reagiralo pismom u kojem upozoravaju kako se u Bihaću i Velikoj Kladuši događa humanitarna katastrofa.
“Mjesecima sa raznih strana stižu upozorenja na nerad vlasti i njihovo odbijanje da izvrše svoje zakonske obaveze i pruže adekvatan smještaj i zbrinu ove ljude. Po običaju naše vlasti rade ono što najbolje znaju – prebacuju odgovornost jedni sa drugih bez da ustvari išta urade i u međuvremenu krše zakone, kao i preuzete međunarodne obaveze ove države”, stoji u pismu.
Mnoge države članice EU-a sada najavljuju vraćanja u Grčku, kao prvu zemlju ulaska, a Human Rights Watch objavio je prije dva tjedna bitan izvještaj o (ne) mogućnostima formalnog obrazovanja djece (izbjeglica) u Grčkoj. “Human Rights Watch nije upoznat ni sa jednim slučajem u kojem su djeca koja žive u kampovima na otocima imala mogućnost upisati javne osnovne ili srednje škole ili gdje su im informacije o upisu, prijevozu u škole ili druge vrste potpore bile na raspolaganju. Jedino formalno obrazovanje koje je djeci omogućeno je predškolski odgoj kampovima pod nadležnošću Vlade”, stoji u izvještaju.
Europa koja ne šuti
Prije tjedan dana jedan live video na Facebooku je odjeknuo svijetom – samo prvog dana vidjelo ga je više od dva milijuna ljudi. I sama sam ga pogledala više puta. U njemu mlada švedska studentica Elin Errson snima sebe u avionu, dok legalnim prosvjedom (samo je odbila sjesti na svoje mjesto) pokušava, sama samcata, spriječiti deportaciju 52-godišnjeg tražitelja azila iz Afganistana.
“Žao mi je što vi brinete jer će let možda kasniti, a ovoga će čovjeka u Afganistanu vjerojatno ubiti”, kaže u jednom trenutku putnicima u avionu, od kojih neki negoduju. Ali ima i onih koji joj se pridružuju – mlada ekipa nogometaša pridružuje se njenom prosvjedu i ostaju stajati na nogama kako bi nagovorili pilota koji ima ovlast da intervenira i odluči da 52-godišnji tražitelj azila ne može prisustvovati letu.
Naposljetku, Errson uspjeva. Makar na jedan dan, spasila je nečiji život, omogućila kakvu-takvu novu priliku čovjeku kojega su htjeli vratiti natrag u razorenu zemlju. Čitav avion je pljeskao. Errson sada prijeti zatvorska kazna do šest mjeseci zbog odbijanja slušanja naredbi od strane pilota (iako nije jasno je li joj i što uopće pilot pokušao narediti).
Ovakvi trenutci solidarnosti zabilježeni su i lani, iako možda nisu na isti način odjeknuli u medijima – od siječnja do rujna prošle godine u Njemačkoj su 222 planirane deportacije bile “neuspješne” zbog odbijanja pilota da polete.
Prošle je godine pisano i o slučaju Samima Bigzada, mladog Afganistanca koji je tražio azil u Velikoj Britaniji i kojemu je pri povratku u zemlju prijetila smrt od strane Talibana. Više od tri tisuće ljudi potpisalo je peticiju protiv njegove deportacije, a neki od njih su došli i na aerodrom Heathrow na dan kada je planirana deportacija. Pillot je, kada je čuo što se mladiću može dogoditi u Afganistanu, odbio poletjeti.
Kako živjeti s mišlju da si nekoga možda odvezao u smrt? Svakako, postoje načini na koji nas se naviklo racionalizirati da to nije naša stvar, da je odgovornost na nekim drugim razinama, ali negdje u trbuhu osjećamo kako ipak “nije u redu”. Ako zatomljujemo taj osjećaj, zatomljujemo najveći i naljepši potencijal čovjeka – onaj da iziđemo iz okvira sebe, da pružimo ruku drugima, da se borimo za svačiji život.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.
