“Kršćanska Europa” jedan je od čestih mitova koje možemo čuti i koji se prihvaća bez kritičkog preispitivanja. S druge strane, kao česta “vrlina” Europe navodi se i sekularizam, što bi na prvu bilo pomalo kontradiktorno tezi o “kršćanskoj Europi”. Prema posljednjim podacima Eurobarometra religiozno je 72% stanovnika Europske unije, u tome broju katolika je 48%, protestanata 12% te 8% pravoslavaca. Pored toga, na tlu Europe postoje političke stranke koje se nazivaju “demokršćanskim strankama” – takve stranke imaju i svoju grupaciju unutar Europskog parlamenta pod nazivom Europska pučka stranka.
Kao čest primjer sekulariziranih država navode se skandinavske zemlje, ali zanimljivo je kako svaka od njih na svojim zastavama ima upravo križ, simbol kršćanstva. Prema Ustavu SAD-a crkva i država su striktno odvojene, iako predsjednik SAD-a prisegu prilikom inauguracije obavlja stavljanjem ruke na Bibliju. Dakako, stupanj sekularizma ili klerikalizma uvelike ovisi o povijesnim okolnostima nastanka i razvoja crkve te etabliranju odnosa između crkve i države. Danas se znanstveno razlikuju tri modela odnosa kada je riječ o državi i Crkvi. Prvi od njih je model državnih crkvi, najpoznatije zemlje koje ih imaju su Velika Britanija, Norveška, Švedska, Finska, Island, Danska i Grčka. Kooperacijski model, koji je najčešći a koji ima i Hrvatska predstavlja kompromisna i dogovorna rješenja između ove dvije institucije. Separacijski model striktne odvojenosti ima samo Francuska, ali čak ni ona nije potpuna sekularna država. Naime, Francuska plaća vjerske službenike i vjersku poduku za 3 priznate religije: katoličanstvo, protestantizam i judaizam. Ovdje je uočljiv problem koji nagriza francusko društvo modernog doba, a to je da nema islama među spomenutim priznatim religijama. Zbog velikih migracija u Francusku, islamska zajednica je sve veća, a općepoznat je i problem radikalizacije mladih ljudi kojima se manipulira u situaciji kada se ne uspijevaju integrirati u društvo te kada su na marginama društva. Još jedno pomalo zapostavljeno obilježje religioznosti država predstavljaju i vjerski simboli na javnim mjestima.
Pažnju šire javnosti privukla je tužba jedne građanke Italije koja je Europskom sudu za ljudska prava tužila državu zbog povrede svojih prava jer je križ bio istaknut na javnom mjestu te je presuda otišla u njenu korist. Nakon toga, započeta je rasprava u europskoj javnosti o ulozi vjerskih simbola u javnom prostoru. Zanimljiva je bila teza kako križ na tlu Europe, a posebno u konkretnom slučaju Italije nije više samo vjersko obilježje jer je na tom tlu prisutan već nekoliko stoljeća. Naravno da je takva teza diskutabilna, ali ona otkriva drugi sloj ove rasprave. A to je da su stanovnici Europe, čak i bez obzira na svoje vjersko opredjeljenje, u podsvijesti prihvatili javne vjerske simbole kao dio europske baštine. Mnogobrojne katedrale i samostani su turističke atrakcije diljem Europe, i posjećuju ih ne samo vjernici koji svoje vjerske obrede obavljaju u njima, već i pripadnici drugih religija. Zaključak je kako u političko-pravnom smislu postoji određena separacija između države i Crkve što je jasno sekularno obilježje. Ali povijesne okolnosti, kulture i vjerska opredjeljenja i osjećaji većine stanovništva na kontinentu doprinijeli su neskrivenoj religioznosti država Europe. U svakom slučaju, niti jedan model ne može biti pogrešan ili točan, on ispunjava svoju svrhu onda kada je zadovoljna većina građana njegovim uređenjem.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.
