Nedavno je, 8. travnja, obilježen Svjetski dan Roma. Tom je prilikom prigodno u hrvatskim mainstream medijima osvanulo više sadržaja posvećenog Romima. Kada je u pitanju romska zajednica, može se reći kako se hrvatski mediji tom temom bave gotovo isključivo prigodno i incidentno.
Prigodno, kada se obilježavaju kakvi bitni datumi, a incidentno kada se dogodi kakva nesreća/zločin/kriminalna radnja u kojoj je sudjelovao Rom ili Romkinja, i kada se i dalje uredno ističe da se radi o pripadniku romske manjine, a ne “običnom” građaninu ili građanki.
Na temelju istraživanja hrvatskih tiskanih medija koje je u periodu od 2001. do 2005. godine proveo Igor Kanižaj s Fakulteta političkih znanosti, u temama iz svakodnevnog života manjina dominira kriminal (45 posto), a akteri su uvijek Romi. Većina diskriminirajućih tekstova bila je upravo o Romima.
Godinama kasnije, situacija se ne čini bolja. I u lani objavljenom zborniku Govor mržnje u Hrvatskoj, u članku Viktorije Car Moć medija: između slobode izražavanja i govora mržnje, ističe se kako se kroz medije i dalje šire netrpeljivosti i isključivosti prema manjinskim društvenim skupinama. Kada je u pitanju romska zajednica i dalje postoji problem etiketiranja, koje u praksi znači prenošenje odgovornosti s pojedinca koji je nešto loše napravio na cijelu skupinu, čime se radi šteta cijeloj manjinskoj zajednici.
U nedavno objavljenom članku na Jutarnjem listu, povodom Svjetskog dana Roma, iako se na prvu čini da je namjera prikazati raznolikost bivanja i života unutar romske zajednice, “provukli” su se na kraju stari i štetni stereotipi. Tako se u članku predstavlja dijete, koje je još uvijek u nemogućnosti da se samo predstavi pa njegovu priču u prvom licu piše novinar. Priča, naslovljena Maloljetni sam Rom kao i moj tata, ide ovako:
“Rođen sam nedavno, 12. veljače 2018., u Slavonskom Brodu. Moja mama Kimeta Alija ima 18 godina, a donedavno je živjela u domu za nezbrinutu djecu. Tata Dalibor Gjurgjevic još je maloljetan, ima 17 godina, ali je jako dobar i brižan. Ja već zarađujem: živimo od 2300 kuna porodiljne naknade i još 300 kuna doplatka. Svi živimo u kući moga djeda, Daliborova oca.”
Vrlo je jasan problematičan način na koji je uokvirena ova priča i kako je novinarski kontekstualizirana – s naglaskom na “maloljetni sam Rom kao i moj tata” i „”a već zarađujem”. Čitatelju se skicira “princip bivanja od malena” koji se poopćava na čitavu romsku zajednicu. Nema u tome ničega simpatičnog.
Medijski svijet, naravno, ne postoji izolirano od društva, a diskriminacija Roma u medijima odraz je šire društvene diskriminacije i marginalizacije. Međutim, postoje zakoni čije bi provođenje trebalo osigurati drugačije medijske prakse. Novinarska odgovornost jest upravo educiranje javnosti o prihvaćanju i integraciji manjina.
Jutarnji list je isti dan objavio i još jedan tekst, u kojem je podjednak prostor dan porukama Pape Franje i desničarskog vođe Mattea Salvinija – Papa Franjo pozvao na međusobno poštovanje, Salvini pozvao Rome da manje kradu, a više rade i školuju se.
Objavljivanje izjava poput Salvinijeve na način na koji je to napravio Jutarnji list – bez ikakvog kritičkog osvrta, bez novinarskog promišljanja i upozoravanja kako je i zašto krivo i štetno davati takve izjave, izuzetno je opasno. Time se daje jednak prostor govoru mržnje i demokratičnom govoru, pozivu na osudu i vrijeđanju naspram poziva na toleranciju i integraciju – izjednačava ih se i čitatelju šalje poruka da se radi o jednakovrijednom i jednakopravom sadržaju.
Potrebna nam je zato bolja uređivačka politika, ozbiljniji i odgovorniji unutarnji i vanjski monitoring medijskih sadržaja i kritički pristup diskriminaciji koju su brojni novinari neosvješteno prihvatili kao status quo, kao činjenično stanje i naputak za djelovanje u kojem nema ničega pogrešnog. Bitke su to za koje smo možda mislili da su davno trebale završiti, ali i danas nas prate na svakom koraku.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.
