Mladi francuski autor Édouard Louis, iznenađujuće popularan s obzirom na svoju poetiku prožetu antikapitalističkim stavovima, ustupio je sredinom travnja ove godine portalu Jacobin svoje pismo kazališnom redatelju koji je odlučio adaptirati jedan njegov roman. Pismo naslovljeno “Tvoj identitet nije privatno vlasništvo” rezultat je redateljeve bojazni da kao heteroseksualac koji se nije susreo s homofobijom s kakvom se Louis kao gej susreo neće moći autentično i adekvatno postaviti roman. Iako Louis u pismu prvenstveno govori o homoseksualnosti kao jednoj od opresiranih identitetskih odrednica, njegove tvrdnje primjenjive su i na druge – etničke, rasne, rodne – identitske odrednice tog statusa. Primjenjive su, prema tome, i na romski identitet i pitanje mogu li se ne-Romi adekvatno baviti problemima koji pogađaju Rome.
Prva teza od koje Louis polazi jest ona da je odlučivanje o tome tko smije govoriti a tko treba šutjeti desničarski fenomen kojemu ne bi trebalo biti mjesta u umjetnosti. Druga, za naš kontekst možda važnija, jezgrovito govori da iskustvo nije istina. Iskustvo može biti izvor, tvrdi Louis, ono može pomoći, ali nije jamac. Cijelog svog života, susretao sam se s homofobnim gej ljudima, sreo sam neke ne-bijele rasiste, neke mizogene žene. Iskustvo, zaključuje, nikoga ne štiti od ideologije.
Louis se ovdje vraća na staru i tešku filozofsku razliku između partikularnog i univerzalnog, između brojnih konkretnih pojedinačnih slučajeva i univerzalne istine koja ih na temelju njima zajedničkog elementa povezuje. Slučajevi koje Louis navodi – homofobni gej ljudi, primjerice – unutar sebe su proturječni: ne, dakako, s obzirom na isti objekt (spomenuti gejevi ne pokazuju homofobiju prema gejevima), nego prema drugim identitetima, rasnim, religijskim i sl. Zbog tog kratkog dosega na razini identiteta, Louis inzistira na otvaranju više razine na kojoj nije važno tko govori, nego što kaže. Pita on dalje: Govoriš li nešto što pomaže gejevima ili nešto što ih vrijeđa? Govoriš li nešto što može pomoći ljudima iz radničke klase ili nešto što ih čini još nevidljivijima? Govoriš li nešto što im daje oružje ili nešto što reproducira njihovu opresiju?
Kada se u javnosti ponekad čuje da su ne-Romi koji rade u romskim udrugama i generalno za Rome plaćenici, puki vršitelji funkcija bez dovoljne empatije i strukturno nesposobni na pravi način zahvatiti problematiku, iz vida se gubi upravo to – od onoga tko govori ili radi važnije je što govori ili radi. Naravno da se ne može izaći iz vlastite kože i doslovce biti netko drugi, ali činjenice, istine ili znanje – kako god da to nazovemo – nadilaze taj biološki (u idućem koraku i socijalni) nedostatak te homofobiju ili opresiju postavljaju na jednu općenitiju razinu udaljenu od strogo osobne perspektive i postavljenu u sustav u kojemu se homofobije i opresije stvaraju. Ako se ne rodim kao Rom ili Romkinja ili, socijalno još teže, u uvjetima u kojima se Romi po rođenju prečesto nađu, to mi ne oduzima pravo da govorim o iskustvu kroz koje oni prolaze. Naravno da bi moj govor bio autentičniji i iskustveno bogatiji kad bih iz prve ruke upoznao sve aspekte takvog života i naravno da sami Romi bolje poznaju situaciju u kojoj se nalaze. Ali pozivanje na isključivo pravo govora postavlja zid između različitih zajednica i obuzdava još jedan glas koji će govoriti o strukturno istome – opresiji i homofobiji.
Louis govori da se oni koji vlastiti identitet smatraju svojim privatnim vlasništvom ponašaju poput kapitalista – moja kuća, moj auto, moja torbica, moj identitet, moja queernost. Moja homoseksualnost, poručuje malo kasnije, nije nešto što ja posjedujem, tako da bilo tko o njoj može govoriti. Homoseksualnost, kao i drugi ovdje spominjani identiteti, ne podliježu pravu vlasništva jer nisu nešto materijalno, količinski djeljivo ili umnoživo. Oni su diskurzivne, apstraktne kategorije. Nadalje, one su nužno javne jer su rezultat granicama neodredivih socijalnih, političkih i ekonomskih zbivanja. I treće, kontraproduktivno je pokušati privatizirati ih budući da se nalaze u deprivilegiranoj poziciji i od interesa im je da se emancipacijom izvuku iz stiješnjenog položaja. O tome Louis govori kada kaže da su, u umjetnosti i književnosti, oni koji gube u povijesti uvijek pobjednici. Oni kojima je sve oduzeto oni su koji trebaju govoriti.
Umjesto da nepripadnicima nekog identiteta oduzme pravo da o tom identitetu govore, Louis čak u takvom dislociranom govoru vidi olakšanje. Ja nisam izabrao svoj život, kaže on. Nisam izabrao da budem gej, da pripadam radničkoj klasi, ili da budem rođen u određenom svijetu. I zato što nisam birao, bitno je imati nekoga drugog tko će se za me brinuti o mojoj priči i na mome mjestu. Malo kasnije se pita zašto se drugi ne bi borili za nas, na našem mjestu. Već smo se u svojim životima toliko napatili. Zašto bismo opet patili boreći se? (…) Imamo fundamentalno pravo odmoriti se i, prema tome, fundamentalno pravo da drugi govore umjesto nas. Sve ovo Louis naziva pozitivnom aproprijacijom koja onima koji pate dopušta privilegiju odmora u tišini.
Međutim, zamka koja se ovdje nalazi jest u tome što su oni kojima bi se htjelo prepustiti rad i glas ujedno pripadnici većinskih zajednica ili zajednica u poziciji moći: homoseksualci i osobe drugih opresiranih identiteta žele da druga strana radi za njih, ali, naravno, samo pod uvjetom da dijele iste ciljeve. Isto vrijedi i za Rome. No u njihovom slučaju situacija je još složenija jer u velikom broju slučajeva još nisu ni došli do borbe i prava da iskažu svoj glas. Do točke na kojoj bi se mogli u tišini odmoriti od borbe još je dalek put. Jačanje glasa Roma i paralelno govorenje s njima način je kojim se do te točke može doći.
