Kratki dokumentarni film Deutche Wellea o bugarskoj tržnici mladenki prikazuje „sajmište” koje se odvija jednom godišnje, krajem kolovoza, na jugoistoku Bugarske, u Bačkovu. Neudane djevojke uglavnom se nastoji spojiti s financijski situiranim muškarcima. Romska zajednica Kaladžije u Bugarskoj na taj način tradicionalno dogovora nove brakove.
Onaj koji poželi kupiti svoju buduću suprugu mora platiti određenu svotu novca njezinim roditeljima – od jedne do deset tisuća eura, „ovisno o ljepoti i ugledu djevojke”. Svaka potencijalna mladenka pritom priželjkuje bogatog supruga. Na ovom događanju često se okupi i nekoliko tisuća Roma, a ceremonijama kupoprodaje ne prisustvuju samo djeca i roditelji, već se često okuplja i čitava rodbina i prijatelji.
„Bilo bi lijepo da mogu biti slobodna i izlaziti poput drugih djevojaka, ali običaji to ne dozvoljavaju”, kaže Marija, jedna od djevojaka čiju se priču i pripreme uoči sajma prati u filmu. „Želimo biti moderne, ali to nam se ne dozvoljava. Bilo bi problema da izlazim van bez dopuštenja ili da pokušam napraviti nešto što se mojim roditeljima ne sviđa”, dodaje.
Jedna je od brojnih romskih djevojaka koje čitave godine čekaju na ovo događanje – ne zato što je to nešto što istinske žele, već zato što pritisnute limitiranim opcijama kretanja javnim prostorom, susretanja novih ljudi, zabave, edukacije i poslovnih prilika, udaju često vide kao jedini izlazak, početak nečega drugog i drugačijeg.
U filmu vidimo tinejdžerke kako paradiraju na sajmu u novoj, najboljoj i šljaštećoj odjeći, s puno nakita i šminke, privlačeći pozornost mladoženja senzualnim trbušnim plesom i očijukanjem. Sve žele imati što svjetliju put, pa su napudrane bijelo – to je izgled kakav se smatra poželjnim. Neki od najmlađih potencijalnih mladenki i mladoženja nemaju niti petnaest godina, a ovo im je jedina prilika za međusobno upoznavanje, flertanje i razgovor (iako se, u skladu s trendovima korištenja moderne tehnologije, neki prije samog događaja kontaktiraju, tj. pronađu preko društvenih mreža). Samo okupljanje brojne od njih čini sretnima, nasmijanima i gotovo dječje zaigranima, upravo zato što im je rijetka prilika za druženje. Problem je u onome što slijedi nakon, što često ispadne druga priča.
Gančo Iliev iz organizacije World Without Borders, locirane u Staroj Zagori, govori kako su Kaladžije posebno zatvorena zajednica, u usporedbi s drugim romskim zajednicama u Bugarskoj. „Do njih je jako teško doprijeti, jer u pravilu odbijaju izvanjska mišljenja. Stoga se i dalje pridržavaju starih tradicija. Žene su u tim zajednicama primarno diskriminirane kroz svoju ulogu u obitelji, ali i zato što im se onemogućava da aktivno participiraju u društvu i javnom prostoru”, ističe Iliev u filmu.
Iako joj je jasno određen podređen položaj i uloga domaćice u novoj obitelji, Mariji roditelji daju barem mogućnost da na sajmu sama odabere svog muža. Tu se neke stvari ipak mijenjaju – zbog godina prisila, koje su rezultirale pobunama i odbjeglim nevjestama, otvaraju se minimalni prostori slobode za neke odluke za žene. I dalje je sve to, naravno, miljama daleko od slobode.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.
