Ansambl Odjila osnovan je 1983. godine, a njegovo ime je složenica nastala od dviju romskih riječi – odji što znači duša i djila što znači pjesma. To ime odražava značaj koji za njih ima romska glazba – “glazba duše”. Odjila oduševljava publiku diljem svijeta svojim dojmljivim umjetničkim izvedbama prepoznatljive tradicijske glazbe romskih naroda Istočne Europe. Povodom koncerta koji su održali 24. listopada 2017. godine u Zagrebu, u KD “Vatroslav Lisinski”, razgovarali smo s pjevačicama ansambla, Sanjom Uzelac i Davorkom Dašom Bosnić.
Već ste gostovali u Zagrebu. Kada je to bilo?
Sanja: Jesmo, nastupali smo više puta, ali to je bilo davno. Imamo zaista prekrasne uspomene pa je i nama samima čudno što je već toliko vremena prošlo od posljednjeg koncerta koji smo ovdje održali. S obzirom na veliku zainteresiranost zagrebačke publike za naš večerašnji koncert, vidimo da smo im nedostajali kao što su i oni nama. Sigurna sam da ćemo se večeras ugodno podružiti.
Daša: Naše uspomene iz Zagreba vezane su uz ljude s kojima smo ovdje surađivali, na području Zagreba, ali i Hrvatske općenito. Primjerice, naše prvo gostovanje na televiziji bilo je u televizijskoj emisiji koju je uređivala Silvija Luks, a u kojoj se govorilo o srpskoj glumici Ružici Sokić. Bogata suradnja s Hrvatskom radiotelevizijom se nastavila i dalje, snimali smo u Zagrebu i Dubrovniku te po cijeloj Hrvatskoj.
Od samog početka vašeg glazbenog djelovanja, vaš jedini izbor bila je romska glazba. Ona vas je povezala i s filmskom i kazališnom umjetnošću također romske tematike. Zašto ste odabrali upravo romsku glazbu?
Daša: Ljubav prema glazbi te odabir glazbenog izričaja je nešto individualno, no ipak bih rekla da je glazbeni romski jezik univerzalan. On povezuje sve ljude širom naše planete. Romska glazba u čovjeku budi arhetipske slike, nešto što nam se događalo u prapočecima te što nas pokreće i tjera da idemo dalje, da otkrijemo svoju “osobnu priču”. Romska glazba najprije nam otkrije dijelove nas samih, a zatim isto to u nekome tko je pored nas, u nekome tko nam se čini sasvim drugačiji i tada shvatimo koliko smo zapravo povezani. Mogla bih je usporediti s najčvršćim temeljima koji su izgrađeni duboko u nama.
Sanja: Naš odabir romske glazbe kao nečega s čime ćemo se baviti uopće nije bio svjestan. Ona nas je dotakla i ostala.
Daša: Svi mi iz Odjile pojedinačno smo to osjetili i taj smo osjećaj njegovali, a tek je kasnije došao trenutak kada smo se sreli. Nas dvije smo pjevale u istom Zboru, a onda je Sanja jednog dana došla s informacijom da dva dečka sviraju romsku glazbu i da im se možemo pridružiti. Poslušale smo unutarnji glas i tako je počelo naše zajedničko druženje. Općenito smo u životu sklone voditi se za tim glasom koji nas je i večeras doveo u Zagreb.
Razlikuje li se publika danas od one nekada, kakvi su vaši dojmovi s koncerata?
Daša: Glazba koju mi njegujemo okuplja ljude koji još uvijek čuvaju dušu, koji njeguju emocije i spremni su dopustiti da ih te emocije pokrenu. Nekada je bilo lakše jer je podrška medija bila veća pa je publika prije samog dolaska na koncert već bila pripremljena na ono što je očekuje, ali i mladi ljudi danas jednako reagiraju kada to osjete. Danas poneki slučajno zalutaju, ali i takvi ne mogu ostati ravnodušni. Dirne ih naša iskrenost na sceni i autentičnost u koju ulaze i naše slabosti i vrline. Ono što osjećamo prenosimo publici, a onda se i publika otvara nama pa nas sve zajedno ta uzajamna energija ponese u ritmu koji je oko nas. Slika koju nosiš u sebi, zvuk duše, hrabrost da budeš vidljiv i sposobnost da vidiš i osjetiš drugo biće s kojim dijeliš isti prostor – to je romska glazba.
Sanja: Najveći nam je kompliment kada nam prilaze ljudi iz publike, za vrijeme koncerta ili nakon, vidno iznenađeni jačinom emocija koje su osjetili, oduševljeni glazbom i izvedbom koja ih je nadahnula. Posebno nam je drago kada se to dogodi s ljudima iz publike koja, da tako kažem, nije naša publika i koja inače sluša neku drugu vrstu glazbe. Često se to događa na koncertima koje održavamo u sklopu ljetnih festivala. To nam je najbolji pokazatelj da su ljudi prepoznali iskrene emocije, da smo ih mi uspjeli prenijeti, a da su ih oni uspjeli primiti.
Daša: Nismo savršeni ni kao pojedinci ni kao grupa, ali smo iskreni i to prepoznaje svaka publika.
Profesionalno djelujete više od trideset godina tijekom kojih ste održali brojne koncerte diljem svijeta, objavili pet albuma te sudjelovali, i kao glazbenici i kao glumci, u nekoliko filmova (Tamna strana sunca, Drugi čovjek i Osmi dan u nedelji), a glumili ste i u kazališnoj predstavi: Letimo, srest ćemo se. Osvojili ste i brojne nagrade te bili zapaženi na svjetskim glazbenim festivalima. U čemu je tajna vašeg svestranog i dugotrajnog umjetničkog stvaranja?
Daša: Umjetnički rad ne može biti odvojen od života. Svaki put kad pjevamo, činimo to kao da je prvi i posljednji put jer nikada prije nismo bili ono što smo sada i nikada se neće ponoviti ovaj trenutak. Svaki proživljeni trenutak na čovjeku ostavlja trag i to se osjeti u načinu na koji svira ili pjeva. Upravo tu životnost u sebi nosi romska glazba. Danas, Romi su još uvijek, gdje god se nalaze, u velikoj mjeri marginalizirani, ali oni imaju sebe i svoju specifičnu životnu emociju koja je tako lijepo izražena u njihovoj glazbi.
Sanja: Kad smo bili na početku karijere, prije trideset i nešto godina, toliko smo se voljeli da nam je ideja bila da živimo zajedno u jednoj velikoj kući u kojoj će biti dovoljno mjesta za svakog od nas i njegovu obitelj, a ogromna zajednička dnevna soba bila bi mjesto za druženja, sviranja i pjevanja. Bili su to mladenački snovi, ali život nas je odveo nekim drugim putevima. Ipak, lijepo je što se i danas jednako volimo. Iako ne živimo u istoj kući, glazba nas uvijek okuplja i ispunjava ljubavlju i entuzijazmom. Tako ispunjeni ogromnom strašću prema romskoj glazbi dolazimo na svaki koncert.
