Poezija Jelene Savić čvorište je nekoliko temeljnih polja. Jedno od bitnijih svakako je romski feministički aktivizam kojemu kao potpora stoji antirasizam, a kao neosjetljivi oponent ekskluzivnost zapadnjačkog bjelačkog feminizma. Toj kulturi otpora pridodaje se i otpor prema romantizaciji romske kulture koja ju ostavlja na ‘kočijama, konjima, romansama, stazama prošlosti’. Prostorno zaokruženije gledano, njezina je poezija i otpor prema homo balcanicusu, bio on član akademije ili ‘običan srpski [hrvatski itd.] urbani građanin’ zarobljen u ‘čeljusti banalnosti’. Nadalje, ovog puta s pogledom na ne-ljudsko, njezina je poezija otpor prema čuvenom rudniku litija koji u korist profita rastura ekološku bazu. Između tog protestnog pola i onog usmjerenog na stvari koje vrijede, stoji, brzopotezno bi se reklo, egzistencijalizam, i to prilično snažan, koji ponekad vodi doživljaju jalovosti ikakvog angažiranja. Pored već spomenutog širenja feminizma romskim feminizmom, na strani dobra stoji ‘svilenkasta’ borba za pravičniji društveni sustav upakirana s optimizmom kojeg u sebi nosi tehnologija. Sve skupa, da se zaokruži, praćeno je ‘manirizmom ekscesa’ kao glavnim alatom za nošenje s napetošću između autoputa i raskršća bratstva i jedinstva. Pjesme su izbor iz neobjavljene zbirke poezije.
