Ne bih mogao reci da je ritualno kazalište romsko. Svaka prava ideja, u bilo kojoj kazališnoj formi, može biti i romsko kazalište.
Neđo Osman započeo je svoju kazališnu priču upravo u kazalištu koje je njegovalo ritualnu formu izražavanja i komunikacije. Romsko kazalište Pralipe bavilo se, u svojim počecima, a to je trajalo skoro deset godina, upravo kazališnom teorijom koju su nudili poznati teatrolozi i redatelji, kao što su Antoine Artous i Jerzy Grotowski. Riječ je o kazalištu koje se bavilo ritualom, u kojem su pokret, krik i zvuk važan dio igre; kazalištu koje se bavi čovjekom, koje ujedinjuje, koje se bavi identitetom. Kako navodi Osman, ta vrsta kazališta, koje se naziva i „fizičkim kazalištem“, na prvo mjesto stavlja emocije i energiju jer je u njemu sve stvarno.
Takvo kazalište odgovaralo je romskom kazalištu u to vrijeme. To je bilo neverbalno kazalište, prvenstveno zbog jezične barijere i zbog toga, što se onda romsko kazalište bavilo, na jedan klasičniji način, romskom tematikom, tradicijom i ritualima. U to vrijeme su i glumci, članovi romskog kazališta Pralipe, bili amateri, koji su posjedovali talent i ljubav prema kazalištu.
Krajem 1980-ih godina Pralipe je krenuo s verbalnim kazalištem, ali je zadržalo svoj prepoznatljivi stil igre. Počelo je raditi poznate dramske tekstove, od grčke tragedije, Shakespearea do jugoslavenskih pisaca.
Neđo Osman nezaobilazno je ime ne samo romskog kazališta nego i jugoslavenske i europske kazališne (i filmske) scene. Rođen u Skoplju 1958. godine osim impresivne glumačke karijere Osman iza sebe također ima izdanu zbirku pjesama, a uz to je i socijalni radnik i posrednik u raznim projektima za Rome u Kölnu i Frankfurtu. Od 2002. godine uređuje i moderira Program Romanes na Deutsche Welle radiju u Bonnu. 2017. godine dobitnik je nagrade za životno djelo „Šaip Jusuf“ koju mu je dodijelio Savez Roma u Republici Hrvatskoj „KALI SARA“, a u njegovo ime nagradu preuzela supruga Nada Kokotović.
Studentski su dani, kao i svakom studentu, dani koji se ne zaboravljaju. To je vrijeme kad si jedino i samo posvećen svom studiju i glumi. Ono što bih ja odvojio je moj prijemni ispit, kojeg sam položio tako što sam monologe, koji su dio ispita, održao na romskom (materinjem) jeziku. To me čini ponosnim, mada u tome ima zasluge i kod komisije, a posebno kod Rade Šerbedžije, koji je bio oduševljen tom idejom, a čiji sam kasnije postao student.
Daske koje život znače
Glumom sam se bavio još prije no što sam upisao Akademiju, ali na jedan drugačiji način, više kao hobijem, s velikim entuzijazmom i pomalo romantično. Kasnije, kad sam upisao i završio Akademiju, posebno kad sam dobio poziv od Narodnog pozorišta u Subotici (KPGT), sve se promijenilo, a ponajviše moj način razmišljanja o glumi, kazalištu i vlastitom životu. Kazalište je postalo važan i ozbiljan dio mog života, ali je i dalje to bila igra i mladenačka ljubav. Postao sam profesionalac, igrao sam s poznatim jugoslavenskim glumcima, igrao sam glavne uloge, igrao sam svakodnevno… Priliku koja mi se ukazala da budem među dragim i poznatim ljudima i da me stalno gleda toliki broj ljudi, koristio sam za afirmaciju Roma. U svakom slučaju, moj život na daskama u tim mladim godinama, odvijao se nevjerojatnom brzinom, koje onda nisam ni bio svjestan.
Koje slike pamtite iz mladenačkih dana osobito kao Rom u kazališnom svijetu?
Uvijek sam imao svoju strategiju što znači da sam u raznim okruženjima i situacijama stalno govorio da sam Rom i onda kada me nitko nije ni pitao. Stalno sam govorio o Romima i kada to nikoga nije zanimalo, govorio sam kako oni ne bi govorili. To sam nazivao svojom strategijom koja je imala i drugu svrhu, a to je da sam shvatio da me ta razlika čini istim, ali i mnogo posebnijim. Hoću reći, kad sam saznao tko sam, što sam, odakle sam i što želim, tada se više nisam bavio komentarima i nisam primjećivao razlike. Bavio sam se sobom, bavio sam se samo svojim radom u kazalištu i kreativnošću koja mi je donijela slobodu. Umjetnost, kazalište i gluma omogućili su mi da budem ono što jesam – originalan. Tu slobodu i prostor u umjetničkom svijetu koristio sam koliko sam mogao, da se preko svog rada i kvalitete, kao glumac i umjetnik a prije svega čovjek, oslobodim strahova i nesigurnosti, i da to što sam Rom ne znači da sam manje kvalitetan, manje vrijedan ili zgodan. Time što sam ušao u svijet umjetnika postao sam svjestan da nisam drugačiji, da se samo zovem drugačije, imam drugačiju kulturu i da mogu samo biti bolji ili lošiji od njih, i ništa više i ništa manje, kao i svatko drugi. Znam da je ovo težak put dokazivanja i svjestan sam da ne mogu svi dobiti ovakvu priliku i biti samouvjereni i snažni, ali upravo je to poanta – ne trebamo svi biti isti, nego oni koji se mogu boriti na ovakav način trebaju osloboditi prostor onim drugima, koji ne mogu i nemaju ovakve prilike i mogućnosti.
Mi govorimo kako se trebamo boriti protiv diskriminacije, a to je jedino moguće kroz mijenjanje vlastite slike i imidža, koji su godinama prikazivani na pogrešan način. Taj problem ne mogu riješiti ne-Romi, ali nam mogu u tome pomoći. Sliku, imidž, klišeje i diskriminaciju koja nas prati možemo promijeniti samo mi sami. Sve ostalo je uzaludno trošenje vremena, kojeg smo već i tako previše potratili. Svojim radom i stavovima to već pokušavam trideset i šest godina. Romi nemaju samo talent za glazbu i ples, kako ne-Romi misle i kako mnogi Romi smatraju. Romska kultura i umjetnost su mnoge šire i dublje teme i još uvijek nisu potpuno otkrivene, a glavni razlog tome je neznanje. I sam sam se suočavao s diskriminacijom svih ovih godina osobito kroz uloge koje sam dobivao u filmskim projektima i s obzirom na to koliko sam ih dobivao. Svijet umjetnosti je pun mašte, kao i bajke, koje su prepune iznenađenja. Diskriminacija i stereotipi postoje i u svijetu umjetnika, samo su obojeni drugim bojama, diskretniji su i latentniji. Ipak, ja ovaj svijet volim i uvijek bi ga ponovo izabrao. Svijet umjetnika daje puno više pozitivnog ovom svijetu nego što mu oduzima.
Pralipe – energija, emocija, krik
Nadalje, u razgovoru s Neđom Osmanom saznajem da je osoba koja je imala dirigentsku palicu u kazalištu Pralipe bio redatelj Rahim Burhan, koji je pisanjem poezije otkrio da se treba baviti kazalištem, po uzoru na ritualno kazalište i omiljenu knjigu Antoinea Artousa.
Romsko kazalište Pralipe meni je jedna fascinantna romska priča. Kazalište je osnovano krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća na periferiji Skoplja, u romskom naselju Šuto Orizari. Članovi kazališta bili su redom mladi Romi, koji su sanjali i maštali, da će život okrenuti naglavačke, kada se pojave u umjetničkom svijetu. Većina od njih imala je srednje zanatske škole, radili su, a u slobodno vrijeme bavili se glumom. Ritualno, fizičko kazalište, kako sam spomenuo, bilo je u to vrijeme za romsko kazalište puni pogodak, energija, emocija, krik. Kazalište koje ima specifičan jezik može komunicirati s ostatkom svijeta upravo preko neverbalnog elementa.
Rezultati su brzo uslijedili – prvo oni na republičkom nivou, a kasnije na cijelom jugoslavenskom prostoru. Osamdesetih godina Pralipe ulazi u fazu verbalnog kazališta predstavljanjem predstave Edip, kada i Neđo Osman postaje njegov član.
Među prvim akademskim glumcima, osim mene, bila je i romska glumica Ruis Kadirova. Nagrade i pozivi su se redali, kako u bivšoj Jugoslaviji tako i na europskim festivalima. Devedesetih godina osvojili smo njemačko kazalište izvedbom Lorcine „Krvave svadbe“ te smo narednih pet godina gostovali u svim najpoznatijim europskim kazalištima. Mislim da je romsko kazalište Pralipe jedna rijetka pojava, u kojoj smo od jedne obične grupe ljudi s ulice dospjeli do svih europskih kazališnih metropola. Kao kolektiv uspjeli smo osvojiti europske simpatije i međunarodnu publiku, i to u vremenima kada Europa još nije imala smisla za „romsko pitanje“.
Kako je tekao Vaš život nakon izbijanja rata u bivšoj državi?
Nije bilo lako, bilo je tužno i trebalo mi je vremena da shvatim što se događa mojoj zemlji koje zapravo više ni nema. Moja je želja bila graditi budućnost u jugoslavenskom kazalištu koje je u to vrijeme bilo među najboljima u Europi. Kada sam stigao u kazalište KPGT, kojeg su vodili Nada Kokotović i Ljubiša Ristić, imao sam osjećaj kao da sam stigao u Hollywood. Sa skupinom Pralipe 1991. godine došao sam u kazalište Mülheim an der Rhur, u istoimenom gradu, kojeg je vodio poznati redatelj Roberto Ciulli. Naša predstava „Krvava svadba“ Federica García Lorce bila je prva koprodukcija s tim kazalištem. Planirali smo izvoditi predstavu tri do šest mjeseci i nakraju smo ostali jer je, između ostalog, pet mjeseci nakon počeo rat.
Kao da je riječ o napisanom scenariju, Pralipe je stigao na velika vrata, dobio ordenje i počasti, izvrsne kritike u njemačkim novinama i časopisima, financijski su bili podržani i imali su infrastrukturu.
To je nešto što bi svako kazalište te glumac volio doživjeti. S druge strane, postojala je čežnja i briga o onome što se događa s našom zemljom. Pratili smo vijesti preko europskih medija, koji su vrlo često prenosili informacije kako je njima odgovaralo. Bilo je sve kaotično i tužno, posebno meni, jer sam znao da je došao kraj jednoj mojoj priči koju nisam završio. Te 1991. završio sam Akademiju i umjesto da gradim karijeru u vlastitoj zemlji, morao sam krenuti ispočetka.
Nekada kraj, uvijek početak
Kad bih samo rekao da je bilo lijepo i uspješno, bilo bi previše skromno, a kada bih objašnjavao kako je to stvarno izgledalo, bilo bi nestvarno i nedolično.“Theater heute“, „Frankfurter Rundschau“ i mnoge druge velike njemačke novine, pisale su svakodnevno o ulogama, predstavama, o našem kazalištu. Izdvojit ću jednu situaciju s početka moje karijere u inozemstvu, koja mi je ostala kao lijepa uspomena. Gostovali smo s predstavom „Romeo i Julija“ u Burgtheatru u Beču, koji je jedan od najvećih europskih kazališta. Gledalište je bilo prepuno, a kada je predstava završila, aplauz je krenuo poput kiše, publika je lupala nogama, a ja sam se nalazio sam na pozornici gdje me preplavio predivan osjećaj koji je teško opisiv. Nakon toga je u moju garderobu došao direktor Burgtheatra, poznati redatelj Claus Peymann i rekao mi: ‘Hvala Vam za ovu divnu večer, Osmane.’ Taj doživljaj i ta atmosfera nešto su izuzetno što pamtim i danas, ali svaka dobra priča ima i neki tužni dio. 1996. godine napustio sam romsko kazalište Pralipe, zbog raznih promjena koje su uslijedile nakon tog velikog uspjeha. Sve što nas je krasilo – rad, entuzijazam, jedinstvo, vizija, nestalo je nakon pet godina rada u inozemstvu. Ljudi koji su došli kao gosti u kazalište, uspjeli su promijeniti ono što smo mi gradili dvadesetak godina. Meni je priča o tom romskom kazalištu ostala, nažalost, neobjašnjiva i bez odgovora. Koje su slabosti u romskom mentalitetu: Zbog čega, kada je nešto vrijedno nestaje; zbog čega, kada je netko vrijedan onda je i osporavan; zbog čega je kolektiv manje vrijedan od individue i zbog čega pojedinac ne može dobiti prostor u tom kolektivu? Vjerujem da će vrijeme odgovoriti na ova pitanja.
U to vrijeme, Osmanova supruga Nada Kokotović uveliko režira po Njemačkoj pa se 1995. godine supružnici odlučuju na formiranje tzv. slobodnog (njemački: frei) kazališta koje nazivaju Teatar TKO (Teatar Kokotović Osman). Sele u Köln te nedugo zatim pronalaze svoje mjesto u jednom od mnogih kazališnih prostora, sličnih njihovom, kojih Köln broji već šezdesetak. Koreodrama, forma TKO kazališta, navodi Osman, bila je nešto novo i provokativno za njemačku publiku koja tu vrstu scenskog dijela do tada nije poznavala. Univerzalni pravac i onaj romski, koji je kroz koreodramu nastao kao produžetak ritualnog kazališta, odlikuje ovo kazalište uspjehom koji su prepoznali i kazališni kritičari i publika.
Što trenutno igra u TKO-u?
Predstava „9841/Rukeli“ je jedna od aktualnih na temu Roma, a riječ je o boksaču, svjetskom prvaku u poluteškoj kategoriji, Rukeliju Trollmannu, koji nije smio sudjelovati na Olimpijadi 1933. godine jer je bio Sint, a ubijen je u koncentracijskom logoru. „Crni kruh“ (Schwarzbrot) Davora Špišića, koji tematizira radnike „na crno“ u Njemačkoj u središte radnje postavlja Roma, pripadnika policije koji privodi mladu ženu iz Hrvatske, bez dokumenata. On iako asimiliran ne može pobjeći od svojih korijena i emocija, na kraju pušta ženu da pobjegne, pod cijenu otpuštanja iz službe. „Ciganski odrezak“ (Zigeunerschnitzel) predstava po tekstu Elfriede Jelinek i Stefana Horvatha tematizira ubojstvo četvorice Roma/Sinta 1995. godine u austrijskom gradiću koja su napadnuta pod parolom „Vratite se u Indiju“. Uz to, netom smo završili s pripremama na predstavi „Svojim vlastitim glasom“ koja tematizira progon i genocid nad Romima i Sintima u Europi 30-ih i 40-ih godina prošlog stoljeća.
Latentna diskriminacija i na filmu
Kada je film u pitanju Neđo Osman još uvijek nije dobio pravu priliku. U bivšoj Jugoslaviji snimio je nekoliko filmova, a u Njemačkoj njih dvadesetak. Trenutno sudjeluje u TV seriji koja će krenuti s emitiranjem od siječnja, a plan mu je jednoga dana snimiti svoj prvi film na romskom jeziku koji će biti nagrađen „Oscarom“.
U zadnjih pedesetak godina Romi su tu i tamo glavna tema u filmu, kao u sovjetskom filmu „Cigani lete u nebo“, ili u našem jugoslavenskom „Sakupljači perja“, sve do Kusturičinog filma „Dom za vešanje“, no mi smo u povijesti filma oduvijek bili prisutni kao „usputna pojava“ ili kao statisti, uglavnom u obliku klišeja. Problem je u toj latentnoj diskriminaciji, koja postoji svuda, a nažalost i u umjetnosti, pa i na filmu. Tako su Romi više predstavljeni kao Cigani nego kao Romi – muzika i ples glavni su motivi. Romi to moraju sami demantirati i raditi na profesionalnosti i kvaliteti kako bi se promijenila slika o njima samima.
Socijalni naboj kazališne prakse i mladi kao protagonisti
Kazalište ne može promijeniti svijet, ali život bez kazališta bi bio siromašniji. Angažirano kazalište danas je mnogo važnije no ikada jer se bavi realnošću, čovjekom, životom i svime onime što nas okružuje. Prostor u kojem živimo, zajednički život, čovjek i njegov identitet, nešto su vrlo dragocjeno i teme su današnjeg kazališta. Sve ove godine bavljenje kazalištem bitno je utjecalo na afirmaciju romske kulture kao i sagledavanje problema s kojima se Romi susreću. Kada pak govorimo o njemačkoj mladoj publici rekao bih da pokazuju zanimanje za suvremene teme kao i za angažman koje kazalište nudi. Ovo nažalost ne mogu tvrditi i za mlade Rome jer ne postoji tradicija, a što je još žalosnije, ne postoji ni interes. Trebamo s velikom ozbiljnošću i odgovornosti shvatiti naš doprinos umjetnosti koja je osnovna ljudska potreba. Kad su se formirali veliki gradovi ljudi su prvo gradili kazalište i time je jasna njegova uloga.
Gdje vidite mlade na životnoj pozornici? Smatrate li da je Romima i Romkinjama iz generacije u generaciju ostavljeno mnogo zadataka s kojima se moraju nositi?
Svako vrijeme ima svoje prednosti i izazove tako da ne bih mogao reći da je mladim Romima danas ostavljeno mnogo zadataka. Moram posebno naglasiti da ponekad mlada romska generacija misli da je sve počelo od danas ili od 1990. godine. Počelo je mnogo ranije samo što starija generacija nije imala sve privilegije koje danas imaju mladi ljudi. U to vrijeme Europa nije pokazivala zanimanje za „romsko pitanje“ i za Rome, bilo je mnogo manje obrazovanih Roma, nije bilo romskih organizacija i udruženja, nisu postojali projekti niti je bila tako jaka sloboda kretanja i udruživanja, a i prisutnost u medijima. I pored tih nedostataka starija generacija je mnogo učinila. Danas ima puno mladih Roma i Romkinja koji su završili škole, studiraju i imaju skromne uloge u javnom životu no nedostaje im entuzijazam ranijih generacija te istinska romska duša, ako se mogu ovako romantično izraziti. Očekivao sam veću hrabrost, odlučnost, znanje, da će preuzeti stvari u svoje ruke kao i da će se suprotstaviti praksi da „svatko može sve.“ Nažalost, ne mislim da su spremni preuzeti odgovornost. Možda će jednom doći i to vrijeme, u nekoj drugoj generaciji, što željno priželjkujem.
Kako gledate na stremljenje mladih s područja Balkana ka zapadnoj Europi?
Stremljenje mladih ka zapadnoj Europi je realna želja i nada. Problem je da ponekad ne postoji dovoljno informacija kako se na zapadu živi. Život Roma u Njemačkoj je utoliko bolji jer ne žive u tom neredu, strahu i tužnom siromaštvu te u toj tzv. improviziranoj sreći u kojoj žive na Balkanu. U Njemačkoj je život utoliko bolji jer su strah i siromaštvo upakirani u ‘šareni papir’, postoji više mogućnosti da čovjek opstane, da sebi i svojoj obitelji pruži pristojan život što je i jedan od načina da se čovjek na ozbiljan način integrira u društvo. S druge strane, postoje Romi izbjeglice, koji godinama žive s izbjegličkim statusom. Njihova djeca govore njemački, idu u njemačke škole, a status im je i dalje potpuno neizvjestan.
Njeguju li romski jezik i kakav je odaziv mladih u umjetničkim programima?
Mnogi mladi Romi u Njemačkoj ne govore romski jezik kao što se i ne izjašnjavaju kao Romi ili to rade samo po potrebi, ukoliko sudjeluju u nekom romskom projektu. Ovakve pojave postoje i kod odraslih, ozbiljnih i poznatih Roma. Takve Rome nazivam „Romi po projektu“. Na svim konferencijama i seminarima po Europi govori se stranim jezikom, a da bi stvar bila čak i komična, na okupljanjima na kojima se govori o romskom jeziku ne koristi se romski jezik. U Njemačkoj ne postoje romske mahale niti toliki broj Roma da bi se jezik mogao njegovati prirodnim putem. Uz Rome koji preživljavaju i koji nemaju svijest da se njihova djeca mogu baviti kulturom i umjetnošću postoje i oni koji nisu svjesni značaja umjetnosti za opstanak jednog naroda. Umjetnost razvija ukus, miris, ljepotu, emociju, proljepšava život i ono što je u nama i oko nas. Zbog toga je potrebno da djeca idu na umjetničke fakultete, osnivaju umjetnička udruženja i kazališne grupe.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autoričini i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.
