Povodom ovoljetnih uspješnih izvedbi predstave “Najsen bistarde/Niste zaboravljeni” glumačke skupine okupljene na projektu “MHE ROMA – Povijesno sjećanje europskih Roma”, za razgovor o procesu rada na predstavi, iskustvima i dojmovima zamolili smo njezinog redatelja, inače dramskog pedagoga i glumca Zvonka Novosela. On je jedan od voditelja hrvatske skupine koja je predstavu dosad izvela četiri puta: triput vlastiti dio predstave – o Johannu Rukeliju i Hajriji Imeri Mihaljić – proširen pričom o Ceiji Stojki, a jednom, završno u projektu, zajedno s partnerskim skupinama iz Italije i Španjolske tijekom obilježavanja Međunarodnog dana sjećanja na romske žrtve genocida u Drugom svjetskom ratu/Samudaripena.
Možemo krenuti od početaka. Skupina s kojom ste radili gotovo je posve amaterska što se tiče rada u kazališnoj umjetnosti. Koji su bili prvi koraci kako bi se njezini članovi upoznali s glumom i kazalištem?
Zanimljivo je to da se možda još uvijek nalazimo kod prvih koraka, a već smo napravili predstavu. To je fenomen, jer smo uspjeli stvoriti nešto što je istovremeno snažno, autentično i duboko emotivno. Članovi, odnosno glumci, toliko su osebujni, živi i neuhvatljivi, pa čak i sami sebi, da je bilo pravo umijeće dovesti ih do toga da počnu surađivati u kazališnom projektu. Kazalište je, naime, kolektivni čin, a oni su svi veliki individualci, s naglašenim životnim usmjerenjem da tu individualnost sačuvaju i njeguju.
Kad su se našli u kazališnom projektu, koji zahtijeva zajedništvo i suradnju, bilo je izazovno usmjeriti ih prema zajedničkoj energiji i stvaralačkom toku. To je bio proces pun iskakanja, prepreka i nesporazuma, ali i trenutaka otkrića i rasta. Ključ je bio u tome da shvate kako rad na predstavi nije čin u kojem se produciraju na probama, nego čin u kojem se otvaraju na sceni. Probama smo morali dati strukturu, a sceni slobodu. Moja kolegica Sanja Sumrak, koju sam pozvao da nam se pridruži, i ja radili smo na tome da ih usmjerimo, ali i da im damo prostor da pronađu vlastiti glas. To je bio naš najveći zadatak – stvoriti prostor u kojem će njihova individualnost postati snaga kolektiva, a ne prepreka. I uspjeli smo. Ono što je posebno fascinantno jest kako su se kroz taj proces počeli otvarati jedni prema drugima. Kazalište je postalo most između njihovih osobnosti, a kasnije i most prema publici. To je ljepota kazališta – ono nas uči kako biti zajedno, kako slušati i kako dijeliti.
S tehničke strane glume, jednom sam prilikom bio u prolazu tijekom trajanja probe, a vi ste tada s njima radili na emocionalnom povezivanju s ulogom. Na koji ste im način uspjeli dočarati ono od čega se sastoji gluma?
Vodim Zagrebački glumački studio koji koristi metodu Leeja Strasberga, izvorno povezanu s metodom Konstantina Stanislavskog. Prema toj metodi, da bi glumac bio istinit na sceni, mora doći u kontakt sa svojom emotivnošću i osobnošću. Mora biti svjestan svojih unutarnjih svjetova i moći ih svjesno koristiti. Gluma nije samo tehnika, ona je čin otkrivanja i dijeljenja vlastite istine.
Oni koji su sudjelovali u predstavi “Najsen bistarde/Niste zaboravljeni” svi imaju bogato životno iskustvo, kao i svaki čovjek. No, većina njih nije imala nikakvog iskustva u kazalištu. Naš je zadatak bio pomoći im da shvate kako ono što nose u sebi – njihova sjećanja, emocije, rane i radosti – nije nešto što trebaju skrivati, nego nešto što mogu podijeliti. Radili smo različite vježbe kako bismo ih oslobodili i povezali s njihovim emocijama. Jedna od njih bila je vježba telefonskog razgovora s osobom s kojom imaju nerazriješene odnose. Nije nas zanimalo o kome se radi, nego samo emocija koja je u to uključena. Vježbe su za njih bile katarzične, a emocije koje su iz njih proizašle postale su temelj za karaktere koje su glumili. Na sceni su se dogodila čuda. Publika je u njihovim likovima vidjela žive ljude, njihove sudbine, njihove boli i nade. To je ono što kazalište čini posebnim – sposobnost da nas poveže s univerzalnim kroz osobno. Za mlade glumce, ovo je bio proces otkrivanja vlastite snage. Shvatili su da je njihova priča važna, da ono što nose u sebi može imati i univerzalnu vrijednost. To je lekcija koju nosimo i izvan kazališta – svatko od nas ima priču koja može dotaknuti druge.
Kada se usporede počeci rada na predstavi, kada su sudionici predstave samo stajali na pozornici i čitali tekst bez ikakvog angažmana i emocija, s ovime kasnije kada je predstava izašla na scenu, učinjen je velik napredak. U kratkom ste razdoblju prešli velik put.
Na početku je sve bilo krhko i nesigurno. U studenom prošle godine, kada su se naša, španjolska i talijanska glumačka skupina prvi put sastale u Rimu, naša je skupina bila najmanje pripremljena. Dok su druge skupine već bile uhodane, naši su glumci tek počinjali razumijevati što znači stati na scenu. No, rekao sam tada da će se razlika vidjeti u Barceloni, kamo smo putovali u svibnju. I zaista, u Barceloni je naša skupina napravila ogroman skok. Talijanska i španjolska skupina ostale su na manje-više istoj razini, dok su naši glumci procvjetali. Taj je napredak bio najvidljiviji u Zagrebu, kada su uslijedile izvedbe predstave. To je bio rezultat njihovog rada, ali i njihove hrabrosti da se otvore, da riskiraju, da budu ranjivi. Kazalište je zahtjevno, ali ono nagrađuje one koji mu se predaju.
Možemo li onda reći da ste u članove hrvatske skupine uspjeli usaditi ljubav prema glumi i kazalištu?
Sklizak je odgovor na to pitanje (smijeh), mislim da jesam, barem dijelom. Jednom od glavnih glumaca, Ardijanu Gašiju, koji je igrao Rukelija, rekao sam da će, kada izađe pred publiku i osjeti njezino bȉlo, a pritom bude istinit, osjetiti veliku satisfakciju. I zaista, sada i on i drugi svjedoče da je tako. Kazalište je čarolija. Ono nas povezuje s nečim većim od nas samih. Kada glumac na sceni podijeli svoju istinu, publika to osjeti. Aplauz koji slijedi nije samo priznanje, nego i potvrda te povezanosti.
Jeste li imali prethodnog iskustva rada s pripadnicima romske zajednice?
Odrastao sam u Dubravi, kvartu u kojem je živjelo mnogo Roma. S njima sam rastao, dijelio školske klupe i svakodnevni život. Već tada sam vidio koliko su Romi posebni – koliko su srčani, koliko su strastveni. Posebno me dirnulo iskustvo s ovogodišnje komemoracije u Uštici povodom obilježavanja Samudaripena. Bio sam prvi put ondje i ostao sam duboko impresioniran. Prisutnost visokih delegacija – američkih, francuskih, britanskih i ruskih diplomatskih predstavnika, kao i ministra unutarnjih poslova Božinovića – svjedoči o tome koliko je romska zajednica u Hrvatskoj postala prepoznatljiva i cijenjena. To je u velikoj mjeri zasluga gospodina Veljka Kajtazija i gospođe Suzane Krčmar, koji su svojim predanim radom uspjeli romsku zajednicu učiniti vidljivom i poštovanom, ne samo u Hrvatskoj nego i šire. Njihova podrška ovoj predstavi i mladim glumcima bila je ključna. Bez takve podrške, kazališni projekt poput ovog teško bi mogao zaživjeti.
Koliko su Romi prisutni u hrvatskom kazalištu, bilo kao glumci ili drugi kazališni radnici, bilo kao tema?
Nažalost, Romi su vrlo slabo zastupljeni u hrvatskom kazalištu, kako kao glumci, tako i kao tema. Njihove priče, koje su često duboko emotivne, univerzalne i prožete borbom za dostojanstvo, rijetko se nalaze na kazališnim daskama. To je veliki gubitak, ne samo za romsku zajednicu, nego i za kazalište općenito, jer kazalište ima moć da otvori prostor za dijalog, razumijevanje i empatiju. Ono što je posebno važno jest da se kroz ovakve projekte, poput “Najsen bistarde/Niste zaboravljeni”, otvara prostor za romske priče i glasove. Ova predstava nije samo kazališni čin, nego i čin društvene pravde – podsjećanje na povijest koja je često zaboravljena ili prešućena. Vjerujem da bi kazalište trebalo biti mjesto gdje se svi osjećaju dobrodošlo, gdje se različitosti slave, a ne ignoriraju. Romi imaju bogatu kulturu, glazbu, poeziju i priče koje zaslužuju biti dio kazališnog repertoara. Nadam se da će ova predstava potaknuti i druge kazališne institucije da se više otvore prema romskoj zajednici, kako kroz teme, tako i kroz uključivanje romskih umjetnika. U tom smislu je svakako iskorak predstava Ciganin, ali najljepši koju je postavilo Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu.
Cilj je da se nadiđu partikularni identiteti, ali netko tko je u poziciji u kakvoj su Romi ne može, i, naposljetku, ne mora pobjeći od vlastitog identiteta. Možda je onda najbolja opcija kroz osobno iskustvo govoriti o univerzalnim temama, kao što je slučaj u predstavi “Najsen bistarde/Niste zaboravljeni”.
Apsolutno se slažem. Identitet je nešto što nas oblikuje, ali nas ne mora ograničavati. Romi, kao i svi drugi, imaju pravo na svoj identitet, na svoje priče i na svoje mjesto u društvu. Kroz ovu predstavu pokazali smo da osobne priče, iako duboko ukorijenjene u specifičnim iskustvima, mogu govoriti o univerzalnim temama – o ljubavi, gubitku, hrabrosti i nadi. Primjerice, priča o Hajriji Imeri Mihaljić nije samo priča o jednoj Romkinji koja je riskirala svoj život da bi spasila drugu osobu. To je priča o ljudskosti, o hrabrosti da se učini ispravno čak i kada je to opasno. To je univerzalna poruka koja nadilazi granice identiteta i govori svima nama.
Kazalište ima moć da nas podsjeti na ono što nas povezuje, a ne na ono što nas razdvaja. Kroz osobne priče, poput onih u ovoj predstavi, možemo pronaći zajednički jezik i razumijevanje. To je, po mom mišljenju, jedan od najvažnijih ciljeva kazališta – graditi mostove između ljudi.
Mislim da se svi koji su vidjeli predstavu mogu složiti da je predstava uspjela. Izazvala je snažne emocije kod mnogih. Kakvi su vaši dojmovi?
Moji dojmovi su duboko emotivni. Svaka izvedba ove predstave bila je posebno iskustvo, kako za glumce, tako i za publiku. Vidjeti kako publika reagira – kako se smije, plače, suosjeća – to je nešto što se ne može opisati riječima. Posebno me dirnulo kada su mi nakon predstave prilazili ljudi iz publike i govorili kako su se prepoznali u pričama koje smo ispričali. To su bili ljudi različitih nacionalnosti, različitih životnih iskustava, ali svi su osjetili povezanost s onim što su vidjeli na sceni. To je, po mom mišljenju, najveći uspjeh ove predstave – što je uspjela dotaknuti ljude na tako dubok način. Također, moram pohvaliti naše glumce, koji su uložili svoje srce i dušu u ovu predstavu. Njihova hrabrost, predanost i autentičnost učinili su ovu predstavu živom i istinitom. Bez njih, ova predstava ne bi bila ista.
Za kraj, pitao bih vas o planovima za buduće izvedbe. Neki dogovori već postoje. Meni se čini da predstava itekako ima potencijal za daljnje izvođenje. Što vi mislite o njezinoj budućnosti?
Predstava ima ogroman potencijal. Mislim da bi bila šteta da se ne pokaže ne samo u Hrvatskoj nego i u svijetu. Svima suradnicima sam rekao da je predstava previše dobra da bi ostali samo na ovome. No, da bismo osigurali njezinu budućnost, moramo dodatno raditi na karakterima i situacijama i uvesti alternacije za ključne uloge, jer naši glumci nisu profesionalci i imaju mnogo obaveza. To je normalna praksa u kazalištu i omogućit će nam da predstava živi i dalje.
A sada bih htio istaći doprinos mojih najbližih suradnika na ovom projektu, prije svih Sanje Sumrak, koja je svojim bogatim životnim i glumačkim iskustvom iznimno pomogla da predstava uspije. Sanja je bila ključna u radu s glumcima, pomažući im da pronađu autentičnost u svojim ulogama i da se povežu s pričama koje su izvodili. Njezin rad bio je neprocjenjiv, a njezina energija i posvećenost inspiracija svima nama. Posebno želim istaknuti i doprinos kolege Luke Liperta, koji je kroz rad na montaži audio i video elemenata naučio voditi cijelu predstavu i sve procese, i to na iznimno predan i kreativan način. Luka se prvi put susreo s takvim zadatkom, ali je pokazao nevjerojatan talent, što je predstavi dalo dodatnu dimenziju. Također, želim izraziti duboku zahvalnost kolegi Zvonku Zečeviću, koji je svojim glasom u zvukovnoj podlozi dao predstavi dodatnu snagu. Posebno zahvaljujem našem filmskom redatelju Jakovu Sedlaru na ustupljenoj snimci iz njegova filma o Hajriji Imeri Mihaljić. Želim se diskretno zahvaliti i Maji Grubišić, koja me pozvala u ovaj projekt. Njezino povjerenje i vizija omogućili su mi da budem dio ove iznimne priče, koja je za mene bila i profesionalno i osobno obogaćujuće iskustvo. Na kraju, zahvaljujem na glumačkoj suradnji Anesi, Ardiju, Petri, Taliti, Tinu, Maji, Luki, Senadu, Mimi, Mateu i Matku. Važno je reći da su naši glumci svojom osobnošću oživjeli sudbine Rukelija, Hajrije i Ceije Stojke i svih drugih likova. To je povlaštena pozicija, ali i sveti zadatak. Oni su ti koji su te priče donijeli današnjoj publici. Njihova energija i talent su ovu predstavu učinili živom i autentičnom.
Moram dodati da predstavu prati i veliki romski redatelj Rahim Burhan, redatelj u nekad čuvenom teatru Pralipe.
To je zaista velika čast. Rahim Burhan je legenda romskog kazališta i njegov rad u teatru Pralipe ostavio je neizbrisiv trag u europskom kazalištu. Njegova prisutnost i podrška ovoj predstavi dodatno nas motiviraju i potvrđuju važnost onoga što radimo. Njegov rad pokazuje kako kazalište može biti moćan alat za promjenu, za podizanje svijesti i za povezivanje ljudi. Inspirativno je znati da nas prati netko tko je svojim radom otvorio vrata mnogim romskim umjetnicima i pokazao svijetu bogatstvo romske kulture.
