U europskom pamćenju na zločine nacističkog režima genocid nad Romima ostao je trajno u sjeni. I dok se Holokaust nad Židovima s pravom nalazi u središtu obrazovnih kurikuluma, patnja i istrebljenje Roma u istom povijesnom kontekstu – nazvano Samudaripen – marginalizirani su, prešućivani i neprepoznati. Upravo je zato Međunarodni savez za sjećanje na Holokaust (IHRA) objavio preporuke za obrazovanje o genocidu nad Romima, nudeći smjernice kako tu temu uključiti u kurikulume, muzeje, javne politike i komemorativne prakse.
Temeljna poruka dokumenta nije samo edukacijska, nego i duboko politička: prešućivanje povijesti ostavlja otvoren prostor za ponavljanje nepravdi. Ako se društvo sustavno ne suoči s prošlim zločinima i ne prizna odgovornost za njih, ono – svjesno ili ne – postaje njihovo produženje u sadašnjosti. Učenje o progonima Roma u razdoblju nacizma nije tek lekcija iz povijesti; to je etička zadaća svakog obrazovnog sustava koji želi graditi uključivo društvo.
Genocid nad Romima, koji je rezultirao smrću do pola milijuna ljudi, dugo nije bio ni imenovan. Njemačka je tek 1982. priznala da je riječ o sustavnom uništenju naroda. No većina europskih zemalja do danas u svojim udžbenicima i javnim politikama rijetko obrađuje taj dio povijesti. Preporuke IHRA-e zato pozivaju obrazovne djelatnike i donositelje odluka da ovu temu sagledaju ne samo kao sadržaj iz prošlosti, nego i kao ključ za razumijevanje današnjeg antiromskog rasizma – sustavne diskriminacije koja Roma drži na margini europskog društva.
Obrazovanje o ovom genocidu treba biti pažljivo i odgovorno. Nije dovoljno govoriti o patnji – potrebno je razumjeti mehanizme koji su do nje doveli. Rasistička ideologija nacista bila je potpomognuta znanstvenim institucijama, zakonodavstvom, medijima i svakodnevnim govorom mržnje. Romi su bili označeni kao “asocijalni”, “nepoželjni” i “genetski inferiorni”, što je omogućilo njihovu izolaciju, sterilizaciju i, na kraju, istrebljenje. U mnogim slučajevima lokalne vlasti i susjedi aktivno su sudjelovali u njihovim progonima. IHRA inzistira da se u nastavi u prvi plan stave osobne priče preživjelih i njihovih obitelji. Te priče razbijaju stereotipe i pokazuju Rome ne samo kao žrtve, nego i kao aktivne sudionike u antifašističkom otporu. Istovremeno, autori preporuka naglašavaju potrebu za uvažavanjem različitih lokalnih konteksta: u nekim zemljama zločini su počinjeni bez izravnog sudjelovanja nacista, dok su druge imale vlastite logore za Rome, kao što je bio slučaj s Jasenovcem i Ušticom u Hrvatskoj.
U srcu preporuka nalazi se i snažna poruka o obrazovnoj pravednosti, a učenici romskog podrijetla moraju prepoznati vlastitu povijest u nastavnim sadržajima kako bi razvijali osjećaj ponosa i pripadnosti. No istovremeno, svi učenici, bez obzira na podrijetlo, moraju biti upoznati s tom poviješću kako bi razvili kritičko mišljenje, osjetljivost na nepravdu i otpor prema dehumanizirajućim narativima koji danas, nažalost, ponovno dobivaju na snazi. Zato IHRA poziva obrazovne institucije, ministarstva i učitelje da ovu povijest uključe u kurikulume na način koji potiče dijalog, razumijevanje i društvenu odgovornost. Preporuke ne ostaju na načelnoj razini – nude konkretne primjere, metodološke pristupe i pozivaju na suradnju s romskim zajednicama i stručnjacima. One su poziv na kolektivnu hrabrost: suočiti se s najmračnijim dijelovima europske povijesti i priznati da je sjećanje na Rome, njihovu patnju i otpor temelj svakog istinski demokratskog društva.
U vremenu kada populizam i isključivost ponovno jačaju lekcije iz nacističke prošlosti ne smiju ostati zatvorene u arhivima. Moraju postati aktivnim dijelom obrazovanja, kulture i identiteta Europe. Jer, kako kaže jedna od preživjelih u dokumentu IHRA-e ne priznavati ono što se dogodilo, znači ponavljati istu šutnju koja nas je nekoć ubijala.
