U razgovoru o vršnjačkom nasilju moje su se sugovornice, profesorice psihologije s bogatim iskustvom rada s djecom i mladima, složile s činjenicom da je vršnjačko nasilje posljednjih godina u porastu, a pored fizičkog i verbalnog nasilja danas je najučestalije elektroničko nasilje. Jedna je profesorica psihologije s petnaestogodišnjim iskustvom rada na mjestu stručnog suradnika psihologa u osnovnoj školi, a druga je svoje sedmogodišnje radno iskustvo psihologa stekla radom na zamjenama u školskim ustanovama, u Hrvatskom zavodu za zapošljavanje i nakon toga na mjestu psihologa u Centru za pružanje pomoći djeci i mladima s razvojnim rizikom, odstupanjem u razvoju i/ili razvojnim teškoćama.
Nekada je bilo više fizičkog vršnjačkog nasilja u odnosu na danas, kada se uz verbalno nasilje pojavljuje čitav niz novih oblika nasilnog ponašanja objedinjenih nazivom ‘cyberbullying‘ ili, na hrvatskom, elektroničko nasilje, govori stručna suradnica psihologica u osnovnoj školi. Ističe da je ovaj oblik nasilja znatno porastao nakon pandemije koronavirusa te da ga obilježava i daleko veća okrutnost jer se počinitelj izolira od direktnog kontakta sa žrtvom: Ovakav način provođenja nasilja omogućava mu da se distancira od žrtve, i brojni su primjeri iz kojih je vidljivo da kod nasilnika nema povlačenja, nema odustajanja. U godinama prije, izraz lica ili ponašanje žrtve znalo bi ih zaustaviti, a sada je svijest o povređivanju drugog samo neka misao koja nije dio njihove spoznaje. Djeca počinitelji upravo zbog izostanka povratne informacije o reakciji druge osobe, a koja je dio neverbalne komunikacije koja se odvija, primjerice putem govora tijela ili tona glasa, često ne mogu razumjeti razmjere štete koju nanose drugome.
Smatram da je pojava elektroničkih medija doprinijela porastu vršnjačkog nasilja upravo zbog jednostavnosti i pristupačnosti društvenih mreža, kao i ostalih kanala za usmjeravanje poruka, videozapisa ili fotografija koje imaju namjeru nanijeti štetu drugoj osobi, govori psihologica koja pomoć djeci i mladima pruža u sklopu Centra kao stručne ustanove. Počinitelji elektroničkog nasilja često mogu ostati anonimni zbog mogućnosti skrivanja identiteta ili predstavljanja pod lažnim imenom. Isto tako, širenjem nasilja preko elektroničkih medija počinitelj može dobiti potporu veće grupe. Posebno je važno istaknuti da svaki oblik nasilja putem elektroničkih medija ostavlja intenzivan trag, u smislu da žrtva može više puta pročitati ili vidjeti ono što je druga osoba o njoj napisala i objavila, a sa svakim novim čitanjem ili pregledavanjem iznova joj se nanosi bol. Osim toga, e-nasilje može biti prisutno u svakom trenutku, sve dok žrtva ima pristup mobitelu, odnosno internetu.
Prema iskustvu sugovornica, dječaci su najčešće počinitelji fizičkog nasilja u koje spadaju, primjerice, guranje, udaranje i čupanje. U verbalnom nasilju, ismijavanju, vrijeđanju, ponižavanju i/ili prijetnjama, podjednako sudjeluju i djevojčice i dječaci, a emocionalno nasilje, poput izoliranja i isključivanja djeteta iz različitih grupa i igara, širenja laži i tajni, ogovaranja i slično, češće je prisutno kod djevojčica. Ono što je bitno istaknuti je da su u slučajevima vršnjačkog nasilja oba djeteta, i nasilnik i žrtva, zapravo žrtve nasilja.
Dijete – nasilnik i/ili žrtva
Na temelju mojih stručnih opažanja, žrtve su najčešće malo povučenija djeca, tiša, po nečemu drugačija u odnosu na ostale vršnjake. Često su to i odlični učenici. Ponekad su možda i malo senzibilniji u odnosu na ostalu djecu pa i više reagiraju na provokacije, govori školska psihologica i zaključuje kako uvijek postoji razlika u moći između nasilnika i žrtve – nasilnik je ili fizički ili psihički jači u odnosu na žrtvu. Uglavnom, u očima nasilnika žrtva je uvijek bespomoćnija. Slažem se da je nerijetko riječ o povučenoj djeci. Razlozi za to mogu biti različiti, a među njima su i nesigurnost u sebe, anksioznost ili sklonost depresiji, potvrđuje iz svog iskustva psihologica iz Centra. Da je dijete žrtva vršnjačkog nasilja ponekad se ne može otkriti na samome početku jer se žrtve na prijavu takvog ponašanja ne odlučuju odmah. Razlozi su različiti, od toga da nemaju povjerenja i smatraju da im nitko ne može pomoći, preko toga da u prvom trenutku ne žele odati prijatelja i biti tužibabe te se boje da će biti još više izolirane iz društva, do toga da ih je jednostavno sram da netko za to sazna. Čak sam imala i slučaj vršnjačkog nasilja u kojem se, tek kad se nasilje dogodilo, pokazalo da je upravo nasilnik bio dugogodišnja žrtva, da mu je u jednom trenutku postalo previše i da je u tom jednom izoliranom slučaju bio nasilan prema svom dugogodišnjem nasilniku, opisuje školska psihologica i objašnjava: Koliko god je to teško za povjerovati, ali u periodu koji je prethodio ni po čemu se nije moglo zaključiti da trpi nasilje. Zbog toga razlikujemo nasilno ponašanje koje predstavlja izolirani slučaj od učestalog nasilničkog ponašanja. U prvom slučaju zna se raditi o djeci koja nisu bila problematična tijekom školovanja i kod koje u jednom trenutku dođe do promjene u ponašanju, poput agresivnosti u komunikaciji, drskosti prema učiteljima i prema vršnjacima, a što je rezultat neke promjene u obitelji, neke situacije s kojom se ne mogu nositi, poput bolesti ili smrti bliskog člana obitelji. Ponekad je nasilno ponašanje rezultat promjene koja se dogodila ranije, ostala je negdje u djetetu i tek je kasnije došlo do kulminacije. S druge strane, kod djece kod koje je nasilno ponašanje stalno prisutno najčešće se radi o dugotrajnoj neodgovarajućoj, disfunkcionalnoj obiteljskoj situaciji.
Kroz iskustvo rada u Centru psihologica navodi kako je znatno lakše kada se s djecom može bolje upoznati kroz redoviti rad. Da se s djetetom nešto događa može se primijetiti ako postoje neki od uočljivijih razloga, primjerice gubitak apetita, poremećaj spavanja, povlačenje u sebe i/ili različiti neodređeni tjelesni simptomi i bolovi, poput učestalih bolova u trbuhu ili u glavi. Dobro poznavanje djece uključene u rad, a u Centar dolaze jednom tjedno, olakšava praćenje djetetovog tempa, odnosno pružanje ohrabrenja i adekvatne podrške uvažavajući strahove i sumnje koje ih koče da se otvore. S druge strane, neke žrtve mogu iskazivati i intenzivne izljeve bijesa i agresivne reakcije prema drugima. Imali smo primjere djece koja bi se kontinuirano agresivno ponašala prema drugoj osobi u grupi, primjerice zbog neobičnog naglaska i/ili jezično-govornih teškoća. Kada se s njima nasamo o takvom ponašanju malo razgovaralo, otkrilo se da je upravo nasilnik u ovom slučaju isto ili slično proživljavao u drugoj sredini, primjerice školskoj, i tamo bio u ulozi žrtve. U Centru u kojem radim najčešći su upravo primjeri nasilnika koji su i sami bili žrtve u drugim sredinama. Primjerice u obiteljskoj ili školskoj, a neki od vidljivih znakova kod ove djece su izljevi bijesa, niska tolerancija na frustraciju, poteškoće u suočavanju s intenzivnim osjećajima, nedostatno razvijene komunikacijske vještine i/ili kontinuirano traženje pažnje.
U praksi se, dakle, često susreću nasilna djeca koja su i sama bila zanemarivana i povrjeđivana, neka su bila žrtve obiteljskog nasilja ili ponašanja druge djece. Obično takva djeca imaju potrebu za pažnjom koja zbog krhkog samopoštovanja često prerasta u potrebu da se osjećaju u neku ruku superiornijim u odnosu na druge. Takva djeca, čije osnovne socijalne i emocionalne potrebe nisu prepoznate ni adekvatno zadovoljene, u budućnosti mogu razviti i usvojiti obrasce ponašanja slične onima kojima su i sami bili izloženi u prošlosti. Valja napomenuti da to nije pravilo te da postoje i brojni drugi faktori koji utječu na pojavu nasilnog ponašanja kod djece.
Psihologica iz Centra dodatno ističe primjere koji su joj bliski u svakodnevnoj praksi, a to su slučajevi verbalnog i emocionalnog nasilja među djecom s teškoćama i/ili određenim razvojnim rizikom. Ova djeca nerijetko imaju ponašajne obrasce koji ih čine sklonima ostvarivanju slabih socijalnih kontakata s vršnjacima, odnosno ostvaruju manje prijateljstava od djece bez razvojnih teškoća. Upravo zbog izoliranosti i/ili nepovjerljivosti u svoju okolinu rjeđe prijavljuju oblike nasilja, što ih čini idealnim žrtvama. Kada uspostave odnos povjerenja i otvore se uglavnom govore o verbalnim oblicima vršnjačkog nasilja te o isključenju od strane vršnjaka, što za njih može imati ozbiljne posljedice. Djeca izložena takvim ponašanjima mogu se osjećati tužnima, povlačiti se u sebe, osjećati kako ih boli glava ili trbuh, odbijati ići u skupinu djece, na igralište, na rođendane i slično.
Na kraju razgovora sugovornice zaključuju da iako se se posljednjih godina stavlja veći naglasak na temu vršnjačkog nasilja nego ranije, čini se da ga ima i više nego se o tome zaista govori. Ono što ih također zabrinjava, a što se osjetno povećalo nakon pandemije, jest porast internaliziranih emocionalnih poremećaja kod djece, poput depresivnih i suicidalnih misli, kao i samih pokušaja suicida, paničnih napada i anksioznih stanja te samoozljeđivanje. Zaštita mentalnog zdravlja djece i adolescenata dugogodišnji je problem na koji iznova i iznova upozorava pučka pravobraniteljica za djecu. U svom posljednjem Izvješću navodi kako godinama naglašava da zaštita mentalnog zdravlja mora biti sustavna i kontinuirana na području cijele Hrvatske, s ciljem da se preveniraju teži problemi i učinkovito odgovori na potrebu za hospitalizacijom. Posebnu pažnju treba pokloniti pronalasku uzroka teškoća mentalnog zdravlja djece. Unatoč svim upozorenjima, preporukama i prijedlozima ne vidimo pomake koji bi bili usklađeni s potrebama djece i mladih.
Podatke o nezadovoljenim potrebama daju stručnjaci psiholozi i dječji psihijatri, ali i djeca koja u neposrednom kontaktu sa stručnjacima, pa i s uredom pučke pravobraniteljice, ističu kako nema nikoga tko bi im pružio odgovarajuću stručnu pomoć u trenutku kada im je potrebna.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije u okviru programa poticanja novinarske izvrsnosti
