Uvjeti do naseljavanja u Hrvatskoj
Kada se u svakodnevnom govoru spomene romski jezik, najčešće se misli na rromani ćhib, novoindijski idiom indo-arijske skupine jezika kojim govori najviše Roma u svijetu i koji ima poluslužbeni status standardnog romskog jezika. Iako je na prvom Svjetskom kongresu Roma 1971. godine rromani ćhib uzet kao zajednički jezik Roma, njegov jezični a onda i politički status još uvijek nije posve definiran, dijelom zbog nepriznavanja romske zajednice kao nacionalne manjine u nekim državama, a dijelom zbog velike raznolikosti dijalekata i nemogućnosti konsenzusa oko jedne standardne verzije.
Za Rome u Hrvatskoj također vrijedi da su jezično heterogena skupina. Pritom se ne radi samo o regionalnoj raznolikosti rromani ćhiba, nego o posve različitim jezicima kojima se govornici koriste. Jezici o kojima je riječ jesu već spomenuti rromani ćhib, zatim albanski i, kao najrašireniji, bajaški dijalekti rumunjskog jezika. Dok je rromani ćhib jezik kojeg su Romi sa sobom ponijeli iz svoje pradomovine Indije i u njega uklapali elemente jezika s kojima su se putem susretali, a albanski jezično sredstvo kojim se služe Romi uglavnom izbjegli s Kosova krajem 90-ih godina 20. stoljeća i kasnije, podrijetlo bajaškog dijalekta nalazi se u višestoljetnom boravku Roma na prostoru današnje Rumunjske.
Kako navodi povjesničar Danijel Vojak, Romi su se na teritorij jugoistočne Europe krenuli naseljavati u drugoj polovici 14. stoljeća. Na prostorima rumunjskih kneževina Vlaške i Moldavije netom nakon doseljavanja bili su porobljavani od strane države, plemića ili crkve postajući time njihovo vlasništvo. Budući da ih je ropstvo svelo gotovo na status predmeta, Rome su njihovi vlasnici razmjenjivali po potrebi – davali su ih kao dio otkupnine, oporuke ili miraza, naplaćivali su pomoću njih dugove, mijenjali su ih za stoku ili su ih davali kao poklone manastirima i drugim plemićima prilikom vjenčanja. S takvim statusom Romi nisu imali nikakva prava i vlasnici su njima mogli slobodno raspolagati.
Iz takvog položaja proizašao je i odnos Roma prema svom jeziku. Zbog fizičkih prijetnji i kažnjavanja bili su prisiljeni napustiti izvorni novoindijski idiom i naučiti jezik okoline. Nakon ukinuća ropstva u Moldaviji i Vlaškoj sredinom 19. stoljeća, Romi su se počeli seliti u druge krajeve Europe, između ostalih i Hrvatsku, a sa sobom su donijeli dijalekte rumunjskog jezika. Koliko je boravak Roma u Rumunjskoj za taj narod bio značajan pokazuje podjela romskih dijalekata u dvije velike skupine, vlašku i nevlašku, koju je krajem 19. stoljeća načinio istaknuti filolog Franc Miklošič. Prema toj podjeli, neki romski dijalekt pripada jednoj od skupina ovisno o tome je li bio pod utjecajem rumunjskog jezika ili nije.
Podrijetlo nazivā ‘Bajaš’ ili ‘bajaški’ vezano je uz podjelu Roma po zanimanjima kojima su se u Rumunjskoj bavili. Vrsta poslova proizlazila je iz toga u čijem su se vlasništvu kao robovi nalazili: ako im je vlasnik bila država, većinom su bili nomadi, dok su oni kojima su vlasnici bili crkva ili plemići živjeli sjedilački i bavili su se različitim obrtima, obrađivanjem polja ili održavanjem kućanstava. Među državnim robovima, najbrojniji su bili oni koji su se bavili vađenjem zlata ili rudarenjem, pa odatle dolaze i njihovi profesionimi Aurarii (‘zlatari’) ili Rudarii (‘rudari’). Toj skupini pripadaju i transilvanski Băieşii, skupina kojoj je posao bio vaditi zlato iz rudnika. Sam naziv skupine dolazi od rumunjskog regionalizma baie (‘rudnik’) čije je, pak, podrijetlo u mađarskoj riječi bánya, a koristi se i danas na području Transilvanije. S obzirom da rudariti nisu mogli u hladnijim mjesecima u godini, tada su se bavili preradom drveta zbog čega su dobili naziv Lingurarii (‘žličari’). Za tu bi se potrebu naselili u šumovitim krajevima, što je zanimljivo i za ovdašnji kontekst jer su se Bajaši u Hrvatskoj naselili blizu šuma koje se nalaze uz rijeke Dravu, Dunav i Savu.
Etnonim Bajaši nije jedini kojim se nazivaju Romi koji su emigrirali iz Rumunjske i kojima je materinski jezik dijalekt rumunjskog jezika. U Bosni i Hercegovini koristi se naziv Karavlasi, u Bugarskoj i Rumunjskoj Rudari (s varijantom Ludari, nastalom disimilacijom r/l, koja je prisutna i u Hrvatskoj), u Srbiji Banjaši, Bajaši ili Bejaši, a česti su još i nazivi Lingurari, Fusari, Koritari i, u Baranji, Munćani. Svim je tim skupinama zajedničko bavljenje preradom drveta (izrađivanjem kolica, kotača, tkalačkih stanova, košara, vretena, korita itd.), što je kao primarna djelatnost postepeno zbog njegove neisplativosti zamijenilo vađenje zlata. S djelatnošću prerađivanja drva povezane su i prve vijesti o njihovoj prisutnosti na području Hrvatske: sredinom prosinca 1850. godine zagrebački list Luna. Belletristisches Beiblatt der Agramer Zeitung objavljuje da se u okolici Virovitice nalazi nomadsko pleme Roma koje boravi u slavonskim prašumama i ondje uz dozvolu vlasnika obrađuje drvo i izrađuje raznu drvenu opremu.
Lingvistička obilježja
Pregled lingvističkih obilježja bajaških dijalekata rumunjskog jezika u ovome poglavlju temelji se na za tu tematiku veoma značajnom radu Petra Radosavljevića, izvanrednog profesora na Odsjeku za romanistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu – Jezik Roma Bajaša u Hrvatskoj. Fonologija i morfologija bajaškog rumunjskog – objavljenom 2022. godine. U Hrvatskoj su Bajaši, kako je već rečeno i kako navodi Radosavljević, velikim dijelom naseljeni uz rijeke; gledano po županijama, radi se o Međimurskoj, Osječko-baranjskoj, Sisačko-moslavačkoj, Koprivničko-križevačkoj, Varaždinskoj i Brodsko-posavskoj županiji. Prisutni su i u drugim županijama, primjerice Virovitičko-podravskoj i Bjelovarsko-bilogorskoj, ali u mnogo manjem broju. U istočnim i sjeverozapadnim županijama Bajaši čine većinu romske populacije, dok u županijama kao što su Grad Zagreb, Primorsko-goranska i Istarska županija dominiraju pripadnici drugih jezičnih skupina.
Prema popisu stanovništva iz 2021. godine, u Hrvatskoj živi 17,980 Roma, što je povećanje od otprilike tisuću u odnosu na popis deset godina ranije te udvostručenje u odnosu na popis iz 2001. kada su u Hrvatskoj živjela, ili, bolje rečeno, kada su se tako deklarirala, 9,463 Roma. Međutim, niti najnoviji popis ne odražava stvarnu sliku, jer prema procjenama nekih europskih institucija i nevladinih organizacija broj Roma koji žive u Hrvatskoj kreće se između 30,000 i 40,000. Osim toga, prema popisu nije jasno koliki je u ukupnom broju Roma udio govornika bajaškog dijalekta i Roma koji se radije deklariraju kao Bajaši ili Rumunji. Prema podacima nekih autora, primjerice lingvistkinje Annemarie Sorescu-Marinković, u Hrvatskoj živi između 10,000 i 20,000 Bajaša.
Gledajući tipična bajaška prezimena, razlikuju se dva tipa. Jedan je erdeljski i njima pripadaju prezimena Oršuš (s varijantom Oršoš), Kalanjoš (s varijantom Kalanjuš), Ignac (s varijantom Ignjac), Bogdan, Horvat, Balog i Pal, dok se drugi tip sastoji od prezimena Ludara i Munćana. Ona su uglavnom patronimi pravoslavnog (srpskog i crnogorskog) podrijetla – radi se o prezimenima Jovanović, Kostić, Mitrović, Nikolić, Petrović, Radosavljević, Stanković, Todorović, Vasiljević i tako dalje.
Usko lingvistički gledano, jezik bajaških Roma u Hrvatskoj sastoji se od tri prilično kompaktne i homogene skupine. Petar Radosavljević te je skupine na temelju terenskog istraživanja, objavljenog zatim u spomenutoj knjizi Jezik Roma Bajaša u Hrvatskoj, ovako odredio: u Međimurskoj, Varaždinskoj, Koprivničko-križevačkoj i Bjelovarsko-bilogorskoj županiji živi najviše govornika erdeljskog bajaškog, koji je, usput rečeno, i najzastupljeniji dijalekt bajaškog rumunjskog u Hrvatskoj; nadalje, u Osječko-baranjskoj županiji najbrojniji su govornici baranjskog muntenskog (iako ima naselja u kojima prevladavaju govornici erdeljskog dijalekta); a treću skupinu čine govornici ludarskog muntenskog koji žive na području Siska, Slavonskog Broda i Kutine. Govornici ludarskog muntenskog ili Karavlasi, kako ih se naziva u Bosni i Hercegovini, predstavljaju najmlađu bajašku skupinu gledajući vrijeme njihovog dolaska u Hrvatsku – radi se o razdoblju nakon Drugog svjetskog rata kada su u Hrvatsku iz BiH došli radi zaposlenja u industrijskim postrojenjima.
Sva tri dijalekta varijeteti su jednog od četiriju povijesnih dijalekata rumunjskog jezika – dakorumunjskog, koji je ujedno osnova rumunjskog standardnog jezika. Sam se dakorumunjski dijeli u pet skupina, od kojih su za Bajaše u Hrvatskoj kao izvori njihovog jezika najrelevantniji muntenski, banatski i transilvanski dijalekti (koji se dobrim dijelom podudaraju s geografskim rasporedom rumunjskih regija). Što se, dakle, tiče triju dijalekata dakorumunjskog kojim govore Bajaši u Hrvatskoj, prema fonološkim i morfološkim obilježjima baranjski muntenski i ludarski muntenski međusobno su slični i bliži su današnjem standardnom rumunjskom jeziku, dok se erdeljski dijalekt, nazvan po regiji Transilvaniji ili Ardeal, hrvatski Erdelj, od njih razlikuje više po fonološkim (glasovnim) nego morfološkim osobitostima (promjenjivim i nepromjenjivim vrstama riječi te njihovim gramatičkim kategorijama kao što su rod, broj, padež itd.). Najveća je razlika između vokabulara bajaških dijalekata i današnjeg standardnog rumunjskog u tome što u dijalektima ima mnogo regionalizama i arhaizama, no nema posuđenica iz talijanskog i francuskog, dok je, s druge strane, prisutno mnogo posuđenica iz hrvatskog jezika.
Na fonološkoj razini, erdeljski se dijalekt sastoji od 35 fonema među kojima je devet vokala, 24 konsonanta i dva polukonsonanta; baranjski muntenski od 32 fonema – sedam vokala, 22 konsonanta, jednog poluvokala te dva polukonsonanta; a ludarski muntenski od 33 fonema od kojih je sedam vokala, 22 konsonanta, dva poluvokala te, kao i kod prethodna dva dijalekta, dva polukonsonanta. Sličnosti i razlike među dijalektima nalaze se u tome što erdeljski dijalekt u odnosu na muntenske ima dva vokala i dva konsonanta više; no najveća je pak razlika u tome kako se ostvaruju pojedini konsonanti: dok će baranjski i ludarski muntenski ostvarivati glasove č i đ ispred e i i, npr. činč ‘pet’ i arđint ‘srebro’, u erdeljskom će u istim riječima biti glasovi ś i ź, odnosno śinś i arźint; dok će baranjski i ludarski muntenski ostvarivati glasove t i d ispred e i i, npr. frate ili frjate ‘brat’, vearde ‘zelen(o)’, u erdeljskom te će riječi imati glasove ć i đ te glasiti fraći i vęrđi. Na morfološkoj razini, imenice se u bajaškim dijalektima dekliniraju u pet padeža, nominativu, genitivu, dativu, akuzativu i vokativu, ali se, kao i u rumunjskom, javljaju tri padežna oblika jer su nominativ i akuzativ te genitiv i dativ oblikom isti. Vokativ nema značajnu sintaktičku ulogu i može se izraziti bilo oblikom koji je jednak nominativu bilo posebnim nastavcima. Osim padeža, bajaški dijalekti poznaju i određene i neodređene članove. Određeni članovi u nominativu i akuzativu najčešće su enklitike (tj. riječi bez naglaska koje dolaze iza riječi pod naglaskom te s njom čine jednu izgovornu cjelinu), a u genitivu i dativu određeni su članovi proklitike (tj. riječi koje dolaze ispred pojedine riječi). Uloga neodređenog člana u bajaškim je dijalektima reducirana u usporedbi sa standardnim rumunjskim. U erdeljskom dijalektu on je tijekom istraživanja zabilježen veoma rijetko, u ludarskom muntenskom zabilježena je češća upotreba neodređenog člana u genitivu i dativu, dok u baranjskom muntenskom taj oblik nije zabilježen iako se može pretpostaviti da se koristi.
Što se tiče pridjeva, za razliku od suvremenog rumunjskog gdje se pridjev najčešće nalazi iza imenice, u bajaškom rumunjskom pridjev se relativno često nalazi ispred imenice. Pridjevi se dijele na one s dva oblika (jedan za jedninu i jedan za množinu), s tri oblika (jedan za muški i srednji rod jednine, jedan za ženski rod jednine te jedan za množinu) i one s četiri oblika (za muški i srednji rod jednine, za ženski rod jednine, za muški rod množine te za ženski i srednji rod množine). Kao i ostali dijalekti dakorumunjskog, bajaški dijalekti razlikuju tri stupnja komparacije pridjeva – pozitiv, komparativ i superlativ.
Zamjenice se u svim bajaškim dijalektima dekliniraju po padežima. Osobne zamjenice (ju / jo, tu, jel,…) u trećem licu jednine i množine razlikuju muški i ženski rod, no ne i, kao naprimjer u hrvatskom, srednji. Isto vrijedi i za posvojnu zamjenicu. Upitne i odnosne zamjenice – naprimjer śe (‘što’) u erdeljskom te če u baranjskom muntenskom i ludarskom muntenskom – imaju jednake oblike, no razlikuju se prema svojim funkcijama: upitna se obično odnosi na riječ koja je predmet upita, a odnosna zamjenica povezuje zavisnu odnosnu rečenicu s elementom na koji se odnosi. Od ostalih zamjenica, prisutne su i neodređene zamjenice, npr. śeva (‘nešto’) u erdeljskom te čeva u ludarskom muntenskom i baranjskom muntenskom, te niječne zamjenice, npr. njime (‘ništa’, koje se odnosi na neživo) te nimik (‘ništa’, koje se odnosi na živo) u baranjskom i ludarskom dijalektu.
U gramatičkoj kategoriji brojeva bajaški dijalekti poznaju glavne, redne i distributivne brojeve. Treba napomenuti da, osobito u erdeljskom i ludarskom muntenskom, sve više govornika upotrebljava samo brojeve do 10 (ili 20) u njihovu izvornom obliku, dok se kod većih brojeva javlja tendencija da se služe posuđenicama iz hrvatskog. Upotreba rumunjskih oblika brojeva u konstantnom je, dakle, opadanju, pogotovo kod mlađih govornika, a datumi rođenja i brojevi koji se odnose na mjesece često se izražavaju posuđenicama. Kod glavnih brojeva, kao i u standardnom rumunjskom, sva tri dijalekta za brojeve jedan i dva imaju različite oblike ovisno o rodu (npr. un – una i doj – dovă u erdeljskom dijalektu). Upotreba distributivnih brojeva prilično je učestala u trima dijalektima, a njihova je funkcija izražavanje brojevnog grupiranja objekata (npr. kićuš tri elementur: ‘po tri elementa’).
Glagoli u bajaškom rumunjskom sastoje se od neličnih i ličnih načina. Neličnim načinima pripadaju infinitiv, gerund, particip i supin. Gerundom se izražava radnju koja se odvija a da pri tome ne daje detalje o vremenu radnje; on je kao gramatička kategorija pronađen samo u erdeljskom dijalektu, npr. u izrazu kîntînt, ‘pjevajući’. Particip je, kao i u standardnom rumunjskom, vrsta glagolskog pridjeva kojim se označava stanje ili svojstvo nekog predmeta, npr. značenje izraza počmit u baranjskom muntenskom jest ‘počeo sam’. Supin kao glagolski način izražava radnju koja predstavlja neki cilj ili namjeru, kao npr. u izrazu dă pălćit (‘za platiti’) u erdeljskom dijalektu.
Ličnim načinima, s druge strane, pripadaju indikativ, konjunktiv, kondicional-optativ i imperativ. Dok je indikativ način kojim se tvori najviše glagolskih vremena, konjunktiv je način kojim se, među ostalim, može izraziti radnja koja se može ostvariti, realna u sadašnjosti ili irealna u prošlosti, npr. u baranjskom muntenskom izraz să fij sănătos znači ‘budi zdrav’. Kondicional-optativ je pak način koji izražava radnju čije ostvarenje ovisi o nekom uvjetu – izraz Če aš vrea? tako znači ‘Što bih htjela?’ U indikativu su kao glagolska vremena zabilježeni prezent, perfekt, imperfekt i futur (aorist i pluskvamperfekt nisu), a u konjunktivu i kondicional-optativu prezent i perfekt. Osim glagolskih načina, u bajaškim su dijalektima prisutna i tri glagolska stanja – aktivno, pasivno (ili trpno) te refleksivno (ili povratno).
U svim bajaškim dijalektima, kao i u standardnom rumunjskom jeziku, postoje sljedeće nepromjenjive vrste riječi: prijedlozi, prilozi, veznici i uzvici. Prilozi se dijele na priloge mjesta, vremena, načina i na zamjeničko-upitne priloge. Također su u sva tri dijalekta utvrđeni oblici komparacije priloga, primjerice maj posle (‘kasnije’) u ludarskom muntenskom. Prijedlozi se u dijalektima dijele na jednostavne, sastavljene od jednog elementa, i složene, sastavljene od dvije riječi, primjerice ku (‘s’) i făr dă (‘bez’) u baranjskom muntenskom. Veznici se dijele na koordinativne i subordinativne, a od koordinativnih u svim su dijalektima pronađeni kopulativni, disjunktivni i adverzativni veznici, dok od subordinativnih, kojima pripadaju kauzalni, finalni, kondicionalni, koncesivni, konzekutivni, komparativni, lokalni i temporalni, oni koncesivni nisu pronađeni u baranjskom muntenskom, za razliku od ostala dva dijalekta. I naposljetku, uzvike se može podijeliti na one koji izražavaju emocionalna stanja te na one koji izražavaju želju, naredbu ili poruku. Određene uzvike, kao što je bă u erdeljskom, nije moguće prevesti, no njihovo je značenje jasno iz konteksta.
Trenutni status bajaškog u Hrvatskoj
Bajaški rumunjski tek se odnedavno u Hrvatskoj pojavljuje u pisanom obliku. Dok je prije desetak godina postojalo samo nekoliko publikacija, zadnjih godina taj se broj znatno povećao. I ne samo to, publikacije su sadržajno postale raznolikije tako da se sada nude razni časopisi, letci, brošure, slikovnice, obrazovni materijali te vjerske publikacije. Budući da bajaški nije standardiziran i da je poznavanje njegove strukture često slabo, upotreba jezičnih oblika nije ujednačena. Među problemima koji otežavaju razvoj bajaškog, svakako treba izdvojiti sve veću tendenciju napuštanja bajaškog i sve veći upliv hrvatskog jezika te, pored toga, nedovoljnu prisutnost u osnovnoškolskom i srednjoškolskom obrazovanju. Kao mjera koja bi trebala spriječiti njegovo nestajanje, godine 2020. donijet je kurikulum izbornog predmeta Jezik i kultura romske nacionalne manjine u osnovnim i srednjim školama (po modelu C). Međutim, proces implementacije i dalje je spor, pa se ovaj izborni predmet od školske godine 2022./2023. predaje za sada samo u tri osnovne škole u Međimurju, OŠ Orehovica, OŠ Podturen i OŠ Kuršanec.
