U hrvatskoj javnosti sve je više poznato da su Romi bili jedna od skupina stanovništva koja je za vrijeme Drugog svjetskog rata stradala u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH) i drugim zemljama u Europi. Romsko stradanje u NDH, kao i stradanje drugih naroda poput Židova i Srba, napose se vezuje uz jasenovački sustav logora, gdje je prema dostupnim podacima iz popisa žrtava navedena brojka od nešto više od 16 000 ubijenih Roma. No, totalitet stradanja Roma u Hrvatskoj nije vezan samo za jasenovački sustav logora, već i za druge logore u NDH, ali i one izvan nje, u nacističkoj Njemačkoj. Kako bi to razumjeli, potrebno je ukratko objasniti nacističku genocidnu politiku prema Romima, i to posebice putem uspostave sustava logora.
Nacističke vlasti su nakon dolaska na vlast u Njemačkoj 1933. započele provoditi genocidnu politiku prema romskom stanovništvu. Ona je u početku uključivala provođenje sterilizacije Roma i ograničavanje njihova kretanja te koncentriranje na određena mjesta u logorima. Romi su nekoliko godina prije samog dolaska nacista na vlast, zaustavljani u predgrađima određenih gradova u privremenim logorima, a kako bi spriječili njihov boravak u gradovima, kako ne bi širili zarazne bolesti i time ugrožavali zdravlje stanovništva. Ovi logori za vrijeme nacista postaju sve brojniji i u njima se sve više koristilo Rome za prisilni rad na raznim infrastrukturnim projektima. Istodobno, nacisti su provodili „čistke“ u određenim mjestima, u kojima su sustavno vršili racije i zatvarali Rome, kao i druge skupine koje su nazivali “asocijalcima” (besposličarima). Dodatni poticaj za nacističku genocidnu politiku prema Romima dolazilo je od njihovih zakonodavaca, koji su rasnim zakonima donesenim 1935. u Nürnbergu odredili mjere koje treba provesti s ciljem uspostave njemačkog čistog arijevskog društva. Iako u samim zakonima Romi nisu izravno spominjani, rasna ograničenja i druga građanska prava su mu prema njima bila ukinuta ili ograničena, jer su oni bili rasno smatrani nearijevcima.
Zatim su nacističke vlasti nastavile s politikom rasnog pročišćavanja društva što se moglo vidjeti i na primjeru kako su oni uoči održavanje prvih modernih olimpijskih igara u Berlinu 1936. temeljito očistili šire berlinsko područje od svih njegovih neželjenih društvenih elemenata, a među njima bili su i Romi. Kako se približavao Drugi svjetski rat nacistički logori za Rome prenamijenjeni su iz prisilnih radnih logora u koncentracijske logore, gdje su Romi bili dovedeni kako bi ih se ubijalo i na taj način “pročistilo” i održalo “vitalnim” njemačko arijevsko rasno društvo. U nacističkoj Njemačkoj i njenim okupiranim područjima Romi su bili deportirani u brojne centracijske i radne logore, gdje ih se sustavno mučilo i ubijalo. Središnji logor za provođenje ovakve politike prema Romima, kao i prema drugim neželjenim i rasno bezvrijednim skupinama (posebice Židovima), bio je uspostavljen u logoru Auschwitz. Krajem veljače 1943. uslijedile su prve deportacije Roma u posebno izgrađen dio logora u Auschwitzu (Ciganski obiteljski logor B-IIe). Romi su u tom logoru bili klasificirani kao “asocijalni” zatvorenici i bili su obilježeni crnim trokutima na njihovoj odjeći i slovom “Z” tetoviranim uz njihove “logorske brojeve”. U logoru Romi nisu bili odvojeni od Romkinja i djece u logoru, već su romske obitelji u logoru živjele zajedno. Romski logoraši su bili izgladnjivani, a pritom su česte bile epidemije, napose tifusa, od koje su umrle tisuće Roma. Ciganski obiteljski logor likvidiran je 2. kolovoza 1944., kada je ubijeno u plinskim komorama oko 4200 preostalih romskih zatočenika. Danas se smatra kako je kroz sam logor prošlo oko 23 000 Roma i Sinta iz raznih europskih zemalja, a njih približno 20 000 bilo ubijeno ili je umrlo uslijed bolesti. Romi iz Nezavisne Države Hrvatske bili su jedni od onih koji su činili tu brojku od ubijenih u logoru Auschwitz. Tu se odmah nameće pitanje kako je došlo do toga da su Romi iz NDH bili deportirani u logor Auschwitz?
Ono što je zanimljivo navesti jest da su Romi iz NDH bili deportirani u logor Auschwitz već sredinom 1942., više od osam mjeseci prije početka gradnja romskog dijela ovog logora. Naime, 127 Roma s ogulinskog područja bili su početkom lipnja 1942., kada je i većina drugih Roma iz NDH, deportirani u jasenovački sustav logora. Ovi Romi bi su zajedno sa Srbima vlakom transportirani u jasenovački logor, gdje su po dolasku u logor ustaške vlasti odvojile 25 Roma i 350 Srba za rad u Njemačkoj te ih smjestile u posebnu baraku u samom logoru. Iduće jutro, ustaške vlasti su te romske i srpske zatočenike vlakom poslani u Maribor, gdje su predani njemačkim vlastima, koje su ih onda deportirale u logor Auschwitz. Jedan od preživjelih Roma iz ove deportacije bio je Janko Hudorović, koji je nakon rata svjedočio pred istražnim tijelima u Hrvatskoj:
…Nakon dolaska u Aušvic bio je cijeli transport smješten u barake u kojima je bilo uši i tjenica, a po podu bila je slama za spavanje, a mjesta je bilo samo toliko da je jedva jedan uz drugoga mogao leći. Svaki dan radili smo na izgradnji jedne nove pruge. Hrana bilo je jako slaba i neuredna. U naše kotlove gdje se kuhala hrana bio je bacan jedan neoprani krumpir na kojem je još bilo zemlje i pijeska, jer je isti vadjen iz trapa. U jutro dobivali smo malo crne kave, u podne malo krumpira, a navečer dobilo je nas osam 1 kg. kruha. Uslijed ovakove ishrane i teškog rada obolilo je i umrlo dosta ljudi. Za vrijeme mog rada na toj pruzi od osam mjeseci umrlo je 25 ljudi, čija imena ne znam. Za cijelo vrijeme ovih osam mjeseci naša hrana i naše stambene prilike ostale su jednake. Od ljudih iz Aušvica u pripovjedanju saznao sam da se u tom Aušvicu ubijaju svi židovi, te da se nakon toga njihova tjelesa spaljuju u zato sagradjenim pećima, dok o ovoj stvari iz vlastitog opažanja ne znam ništa… [Hrvatski državni arhiv, Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača Hrvatske, sign. HR-HDA-306, br. 40198].
Nakon osam mjeseci preživljavanja teškim radom u logoru Auschwitz, Janko Hudorović je s ostalim preživjelim Romima s ogulinskog područja bio deportiran u druge logore u nacističkoj Njemačkoj, te je uspio preživjeti rat.
Nakon izgradnje Ciganskog obiteljskog logoru u Auschwitzu tamo je bilo deportiran 141 Roma iz NDH i to u dva transporta iz ožujka i prosinca 1943. No, to nisu bili jedini Romi koji su prema logorskoj evidenciji bili zabilježeni kao Romi iz Hrvatske. Naime, u logor su bili deportirani i oni Romi koji su prije rata živjeli u Njemačkoj, a imali su hrvatsko (jugoslavensko) državljanstvo. Takav je bio slučaj s deveteročlanom romskom porodicom Dikulić – Todorović, koja je u logor Auschwitz deportirana s drugim Romima iz Njemačke, no oni su imali hrvatsko državljanstvo. Kako je NDH bila priznata od nacističke Njemačke tako su obje države imale uspostavljene diplomatske odnose. Jedan dio takve diplomacije bio je vidljiv upravo na primjeru ove obitelji u logoru Auschwitz. Prema poslijeratnom sjećanju i svjedočenju Perry Broada, koji je radio u tom logoru kao pripadnik SS-a, veleposlanstvo NDH je zatražilo od njemačkih vlasti njihovo oslobađanje, jer su bili hrvatske nacionalnosti. I u tome su uspjeli te je od Kriminalpolizei (Kripo) uspješno ishođena odluka za njihovo oslobađanje. No, do oslobađanja ove obitelji nije došlo, iako je u ljeto 1943. bio postignut dogovor oko oslobađanja navedenih Roma. Maximilian Grabner, koji je tada bio na čelu Gestapa u logoru Auschwitz, spriječio je njihovo oslobađanje navodeći kako su oni zaraženi tifusom i stavljeni u karanteni. Prema mišljenju Broada, Grabner je to ustvari spriječio zbog straha kako ti Romi na slobodi ne bi proširili informacije o lošim uvjetima u logoru te time narušiti prijateljske odnose Njemačke s NDH. Za vrijeme trajanje diplomatskih pregovora, osmero članova obitelji je umrlo u logoru te je jedino preživio jedan dječak, koji je početkom kolovoza 1944. bio prilikom likvidacije Ciganskog obiteljskog logora ubijen u plinskoj komori.
Romi iz NDH bili su deportirani i u druge nacističke logore i to one namijenjene za prisilni rad, za ratne zarobljenike i za ubijanje u koncentracijskim logorima. Vlasti NDH su s nacističkim vlastima u Njemačkoj sklopile posebne ugovore o slanju radne snage kako bi se na taj način potvrdila njihova saveznička lojalnost. Među ovim prisilnim radnicima bili su deportirani i Romi iz NDH, kao što to pokazuje primjer jedne romske obitelji iz Zagreba, koja je bila deportirana u koncentracijskom logoru u Klagenfurtu, koji je bio ispostava logora Mauthausen. Tamo je dio članova te obitelji radio na kopanju tunela Ljubelj, a uslijed teškog rada dio njih je preminuo. Rom Đula nakon toga je uspio pobjeći, no bio je uhvaćen u Mariboru krajem travnja 1945. Ipak je prije samog strijeljanja ponovno uspješno pobjegao, iskočivši iz kamiona te je pritom bio ranjen u nogu. On je preživio rat, ponajprije jer ga je izliječila jedna slovenska obitelj. Poznato je prema sačuvanim povijesnim dokumentima da su Romi iz NDH bili deportirani i u nacističke logore Mauthausen, Buchenwald, Dachau i dr.
Osim toga, Romi iz NDH bili su deportirani i u nacističke logore za vojne zarobljenike. To se dogodilo onim Romima, koji su kao vojnici Kraljevine Jugoslavije bili na početku Drugog svjetskog rata poraženi, zarobljeni te zatim i deportirani u nacističke logore. Takav je bio slučaj s Romom Savom Ilićem iz Rume koji je bio u njemačkom logoru za vojne zarobljenike Mannschafts-Stammlager XI B kod Fallingbostel. Njegova supruga Anka Ilić pokrenula je 30. prosinaca 1941. u Rumi postupak za njegovo oslobađanje iz logora navodeći kao razlog za da nema mogućnosti uzdržavanja svoje djece i sebe. Lokalne vlasti su poduprle tu molbu, no nije poznato je li navedeni Rom bio oslobođen i preživio rat. Zanimljiv je slučaj Roma Bajaša Franje Kalanjoša iz Žlebica (iz okolice Koprivnice), koji je kao vojnik Kraljevine Jugoslavije zarobljen u travnju 1941. od njemačke vojske u Virovitici i nakon toga odveden u njemački logor Stalag IV-E kod Altenburga (u blizini Leipziga). Njegova supruga Ljuba Oršuš iz naselja Žlebice nastojala ga je osloboditi iz njemačkog zarobljeništva te je u veljači 1942. putem nadležnih općinskih vlasti u Sokolovcu uputila molbu institucijama NDH, poput Ministarstva vanjskih poslova:
…ja imadem sa istim Franjom Kalanjoš 2 djece a ja sama bez njega ne mogu ovu djecu uzdržavati, makar i dobivam potporu za istoga, jer nisam sposobna da se brinem i nemoguće mi je da se sama brinem za djecu, pošto je velika zima, a ja gola i bosa sa djecom moram da gladujem u svojoj ciganjskog kolibici. Kada bi bio moj muž pušten kući iz Njemačkoga zarobljeničtva kući, onda bi ja mogla svoju djecu prehraniti i uzdržavati… [Hrvatski državni arhiv, Ministarstvo unutarnjih poslova Nezavisne Državne Hrvatske, HR-HDA-223, kut. 44].
Franjo je uspio pismima kontaktirati svoju suprugu, a jedno od tih pisama datirano je 21. siječnja 1942. u kojem je naveo
…Pisano 14/XII 1941…Draga ljuba mogu ti javiti da sam živ i zdrav koje i tebi želim dobro zdravlje i veselje i djeci da vas ovo moje pismo nađe u veselju i zdravlju i koje vama želim da sprobavite ove Svece u naj ljepšem veselju zadovoljstvu. Draga ljuba jasam tvoje pismo primijo i u njemu sam sve dobro razumijo što mi pišeš. S tome pitaš skim sam iz Sela ja sam samo sa Đurom Nikola i Miško. Draga ljuba javi mi što ima novoga dali ko dolazi kući ja se nadam da ću skoro doći Kući i javi mi jelo se Brat oženijo. za mene ne vodite brige meno je potpuno dobro. Primite svi skupa srdačan pozdrava od Mene Bedomija. Prvo ti i Djeca otac Mati Brat Sestra i ostali svi skupa koji žele čuti zamene. Zbogom do viđenja… [Hrvatski državni arhiv, Ministarstvo unutarnjih poslova Nezavisne Državne Hrvatske, HR-HDA-223, kut. 44].
Kao i u prethodnom slučaju nije poznato je li Franjo bio oslobođen i preživio rat, no ovi primjeri ukazuju svu tragičnost sudbine jednog naroda, koji nije započeo rat, već naprotiv bio njegova kolateralna žrtva.
