Hristo Kyuchukov njemački je znanstvenik, rođen i odrastao u Bugarskoj. Profesor je romske lingvistike i interkulturalnog obrazovanja na Šleskom sveučilištu u Katowicama, u Poljskoj te poznat u Europi i u cijelom svijetu po svojim istraživanjima romskog i turskog (balkansko-turskog i gagauskog) jezika, psiholingvističkim istraživanjima s romskom i turskom djecom, istraživanjima o ljudskim, jezičnim i obrazovnim pravima Roma diljem čitavog svijeta, o interkulturalnom obrazovanju djece migranata i izbjeglica te o romskoj povijesti i kulturi.
Devedesetih godina prošlog stoljeća, prof. Kyuchukov uveo je obrazovne programe romskog jezika za djecu osnovnih i srednjih škola u Bugarskoj, a 2000-ih uveo je obrazovne programe romskog jezika i na sveučilišnoj razini u Bugarskoj i Slovačkoj. Također, autor je i više od 800 znanstvenih publikacija na gotovo svim europskim jezicima te knjiga za djecu na romskom, engleskom, bugarskom, njemačkom, turskom i arapskom jeziku.
Iza Vas je dugogodišnje iskustvo te niz istraživanja o učenju romskog jezika među romskom djecom u obrazovnom sustavu. Kako se situacija promijenila tijekom vremena? Možemo li reći da se položaj romske djece poboljšava?
Da, posljednje trideset i dvije godine bavim se odgojno-obrazovnim problemima Roma. Ako danas slobodno govorimo o potrebama romske djece za obrazovanjem na materinskom jeziku, to možemo zahvaliti mojem teškom radu posljednjihdvadeset-trideset godina na europskoj razini. Bio sam prvi romski znanstvenik koji je u kontaktu s Vijećem Europe govorio o potrebi učenja romskog kao materinskog jezika. Borio sam se te se i dalje borim protiv odvojenog obrazovanja za romsku djecu. U većini slučajeva romska djeca bivaju smještena u odvojene škole samo zato što ne razumiju i ne govore službeni jezik zemlje. Da, položaj romske djece se mijenja, ali vrlo sporo. U nekim zemljama očitije, dok u drugima ne toliko očito, ali možemo reći da situacija romske djece nije onakva kakva je bila prije 30 godina.
Radite sa studentima i u kontaktu ste s njima. Koje ih teme najviše zanimaju i vidite li novije generacije kao kotače promjena?
Studenti (Romi i neromi) uvijek su zainteresirani za povijest Roma. Također, zanimaju ih jezične veze između romskog jezika i indijskih jezika kao što su hindski, pandžabski, radžastanski itd. Danas u Europi imamo mladu generaciju koja je obrazovana, a prije nekih 30-ak godina nismo imali toliko Roma sa sveučilišnom diplomom. Oni su zasigurno kotači promjena.
Istraživali ste i mirovni odgoj s izbjeglicama, a jedna od vaših studija slučaja bila je o izbjeglici iz Bosne u Berlinu i Chicagu. Kako ti procesi mirovnog odgoja mogu pomoći u liječenju i obrazovanju izbjeglica koje pate od posttraumatskog stresnog poremećaja? I postoje li neki zajednički obrasci koji bi mogli pomoći svim izbjeglicama, recimo današnjim iz Ukrajine, ali i iz Afganistana i Sirije?
Da, bavim se i problematikom obrazovanja migranata i izbjeglica. Mislim da je današnja pedagogija više humanistički orijentirana pedagogija – s jedne strane tu su suludi ratovi, poput ovoga u Ukrajini, a s druge pak strane ima više empatije i volje da se pomogne. Ja sam također dječji psiholog i psihoterapeut te vidim da su sva ratna djeca ista. Nije bitno da li je rat bio u Bosni, Afganistanu, Siriji ili sada u Ukrajini. Sva djeca se boje bombi i mrtvih te im je potrebna pomoć kako bi prebrodili svoju traumu. Mirovni odgoj koristi metode koje pomažu djeci u prevladavanju stresa i poslijeratne traume te je moj prijedlog da se u radu s djecom izbjeglicama koriste tim metodama.
U našim krajevima veoma je uobičajen izraz „gastarbajter“. Što mislite, kako se dijaspora, poput onih iz ratom razorenih zemalja bivše Jugoslavije, na primjer, uključujući Rome, integrirala u njemačko društvo?
Njemačko društvo ima mehanizme pomoći migrantima i izbjeglicama. Čini se da su Nijemci zbog Drugoga svjetskog rata osjetljiviji na ratnu problematiku. Još uvijek ih progoni osjećaj krivnje zbog Drugoga svjetskog rata te stoga nastoje pomoći svim izbjeglicama koje dođu u Njemačku. Tu ima i Roma koji u Njemačku dolaze iz istočnoeuropskih zemalja zbog siromaštva u tim zemljama. Svi se ti ljudi lako prilagođavaju u njemačkom društvu jer je njemački sustav tako napravljen– da se svi osjećaju dobro i dobrodošlo te da se lako prilagode novom sustavu.
Mnogi Romi govore više jezika, smatrate li da je njihova prednost dovoljno iskorištena i kako se oni nose s tim miješanjem jezika? A što je s balkaniziranim turskim jezikom u muslimanskoj romskoj zajednici?
Nažalost, višejezičnost Roma se ne doživljava kao nešto pozitivno i ne koristi se dovoljno u obrazovnim sustavima europskih zemalja. Razlog tomu jest ugled jezika kojima Romi govore. Nažalost, romski jezik nema veliki ugled u gotovo svim europskim zemljama. S druge pak strane Romi govore jezicima drugih manjina, koje ni u toj pojedinoj zemlji ne uživaju veliki ugled: mađarski u Slovačkoj, rumunjski u Mađarskoj, turski u Bugarskoj itd.
Balkanizirani turski je dijalekt kojim govore samo Romi muslimani i potječe iz vremena Osmanskog Carstva. Ni ovaj dijalekt ne uživa veliki ugled. Romi nemaju problema niti s baratanjem različitim jezicima niti s procesom miješanja jezika. Problem je u tome što je većina društava u Europi jednojezična i što se jednojezičnost uzima kao norma. Nečija dvojezičnost smatra se problemom koji zahtijeva objašnjenje, umjesto da se prepozna kao kapacitet višeg kvocijenta inteligencije što zapravo i jest.
Kada govorimo o djeci i obrazovanju, postavlja se i pitanje ranih brakova. Jedno od Vaših istraživanja navodi da bi većina ispitanih roditelja dopustila svojim kćerima da idu u školu unatoč romskoj tradiciji da ih drže kod kuće kako bi sačuvale svoju ‘čistoću’ (tj. djevičanstvo).
U tradicionalnim romskim zajednicama čak ni dan danas se visoko obrazovanje djevojaka ne smatra nečim pozitivnim, upravo zbog tradicije čuvanja “čistoće” djevojaka. Međutim, tradicije se mijenjaju i danas vidimo da mnoge djevojke završavaju više stupnjeve obrazovanja, pa čak i fakultete. Romske zajednice se sve više otvaraju jedna prema drugoj i prema vanjskom svijetu, a to pomaže mlađoj generaciji da stekne visoko obrazovanje. Među njima je i mnogo romskih djevojaka. Mijenja se, polako ali sigurno nakon 20 godina imat ćemo sve više visokoobrazovanih Romkinja stručnjakinja sa znanjem jezika, poznavanjem rada na računalu, itd.
Što je potrebno da bi reforma obrazovanja romske djece bila uspješna i kako komentirate današnji položaj romskog jezika? Prevode li se knjige u Njemačkoj na romski jezik te što trenutno čitate sami, a da biste preporučili i našim čitateljima?
Da bi obrazovanje romske djece bilo uspješno potrebne su promjene u obrazovnim sustavima. Obrazovni sustavi europskih zemalja napravljeni su tako da služe isključivo jednojezičnoj djeci. Sustavi ne znaju što učiniti kad ima toliko dvojezične ili višejezične djece. Romski jezik bi trebalo uvesti u škole i vrtiće kao materinski jezik. Kada djeca nauče svoj materinski jezik, mogu bolje naučiti i službeni jezik zemlje. Pišem nove knjige za djecu na romskom i drugim jezicima, poput englesko-romskog, bugarsko-romskog, tursko-romskog itd. Na taj način prikazujem dvojezičnost djece kao nešto pozitivno.
Čitam puno povijesnih knjiga, naročito knjige o Drugom svjetskom ratu i nastojim shvatiti što se dogodilo Romima i zašto im se to dogodilo. Zatim pokušavam osmisliti knjige za djecu kako bi romska djeca upoznala svoju povijest, jer u školskim udžbenicima nema dovoljno podataka o povijesti Roma. Preporučio bih čitateljima Phralipena da čitaju više povijesnih knjiga. Kad narod zna svoju povijest neće ponoviti iste pogreške od prije 70-80 godina. Inače, ljudska bića imaju kratko pamćenje i jako vole ponavljati iste pogreške. Rat u Ukrajini to jasno pokazuje.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije
