U subotu, 6. prosinca ove godine, ubijena je jedna žena. Samo dan ranije, također je ubijena jedna žena, dok je u istom napadu druga teško ranjena, ostavljena da se bori za svoj život. S dvije takoreći najnovije žrtve, broj žrtava femicida u Hrvatskoj se popeo na 18.
18 žena u 340 dana jedne godine.
Ubojstvo koje se dogodilo prošloga tjedna u romskom naselju Sitnice potaknulo je lavinu komentara. Žrtva je 28-godišnja majka troje djece. Bila je trudna u trenutku ubojstva. Ubojica je, kako to biva u velikoj većini slučajeva, bivši partner. Partner kojega je ostavila. Partner koji je ranije bio u zatvoru. Čovjek, kako su mediji prenosili, ‘otprije poznat policiji’, čovjek s 35 prekršaja. Prema navodima izvora bliskih obitelji, upravo je odluka da ga ostavi bila pogubna. Njena odluka da ostatak svog život ne provodi s čovjekom koji očigledno nije dobra osoba, potakla je njega da taj život prijevremeno prekine.
I sada, nakon proglašenog dana žalosti, nakon izražavanja sućuti, nakon što je troje djece ostalo bez majke, dio javnosti, uključujući i dotične političare, govori o tome kako nije ni čudo, to su Romi – oni neobrazovani, divljaci, koji stvaraju svoje zakone, na rubu društva. Treba nam stroža kontrola ilegalnog oružja, treba nam naša verzija ‘Šutarovog zakona’. Dio javnosti govori da je sama kriva – zašto ga je izabrala, zašto ga nije ranije ostavila? Ako je znala da je kriminalac, kako to da je uopće započela vezu s njim? Djevojke koje biraju loše muškarce su same krive za svoje sudbine. Trebale su znati bolje, birati pametnije. Same su si presudile.
No svatko tko malo pažljivije pogleda statistiku nasilja u Hrvatskoj, koja je najblaže rečeno poražavajuća, vidjet će malo drugačiju sliku. Bit će dovoljno uzeti podatke za prošlu godinu, odnosno europski ‘Tematski fokus Indeksa rodne ravnopravnosti za 2024.’ koji je prikladno predstavljen za ovogodišnji Dan žena, i pročitati sljedeće: svaka četvrta žena u Hrvatskoj doživjela je fizičko ili seksualno nasilje. Svaki drugi muškarac u Hrvatskoj smatra kako je prihvatljivo kontrolirati ženine financije. Svaki peti muškarac u Hrvatskoj misli da žene često izmišljaju ili pretjeruju s optužbama za zlostavljanje ili silovanje. Migrantice, Romkinje te LGBTQI osobe suočavaju se s dodatnim preprekama za prijavljivanje nasilja i pristup podršci.
No vratimo se na ovu godinu. Jednostavnim pregledom slučajeva i brzom matematičkom operacijom dolazimo do sljedećeg: od 18 ubijenih žena, njih 71,4 posto ubijeno je od strane partnera, sadašnjih ili bivših. Za sve one koji govore da se tragedija u Sitnicama dogodila zato što je riječ o romskom nasilju – djevojka nije mrtva jer je Romkinja. Za sve one koji govore da je ona, kao i 17 drugih, sama kriva – krivi smo mi, društvo i država, sustav koji ih je iznevjerio. Djevojka u Sitincama je mrtva jer bivši parter nije mogao prihvatiti činjenicu da je njihovom odnosu došao kraj. Mrtva je jer svoju agresiju nije liječio, mrtva je jer institucije očito ne rade svoj posao, s obzirom na broj ranijih prekršaja dotičnog. Mrtva je jer je rođena u zemlji gdje muškarac odlučuje o sudbini svoje žene. U zemlji s duboko ukorijenjenim patrijarhatom, gdje se zločin nad ženom ne kažnjava dovoljno strogo, gdje je šamar ‘edukativna metoda’ koja ženi pomaže da nauči kako tretirati muža, a mjesta u sigurnim kućama nema ni približno dovoljno.
U zemlji seljaka, na brdovitom Balkanu, gdje muškarac može učiniti što god hoće, vođen jednostavnom mišlju – Bit ćeš moja ili ničija.
