Bila je hladna zimska večer i vani je padao gusti snijeg. Krupne su pahulje udarale o prozorsko okno i topile se, a vrt je prekrio debeli snježni pokrivač. Stara teta Lea sjedila je sama u svojoj kućici smještenoj na kraju sela, tamo gdje više nitko nije stanovao. Ona nije imala nikoga, ni rođaka ni prijatelja. Jednu si je večer, baš kao i prethodne, sama pripremila večeru i onda je sama, po tko zna koji put, sjela za stol. Od velike je tuge jedva osjećala glad, a onda je odjednom začula neki zvuk. Stala je osluškivati. Bili su to tihi koraci u vrtu.
Tko li bi to mogao biti? pomislila je. Tko bi to mogao doći k meni?
Od silne samoće nije osjećala strah od nepoznatoga posjetitelja, već upravo suprotno. Preplavilo ju je uzbuđenje pri pomisli da je netko ušao u njezin vrt, da bi mogao pokucati na njezina vrata. Odmah je ustala od stola, pojurila k vratima i otvorila ih. Ispred nje je na snijegu stajao veliki pas. Imao je prekrasnu kuštravu glavu, mile tamne oči i kao da je htio reći: Sȁm sam, ostavljen. I mene su svi napustili, baš kao i tebe, teta Lea. Ako me primiš, možemo si raditi društvo. Teta Lea nepomično ga je gledala nekoliko trenutaka i te je riječi mogla pročitati u njegovom pogledu. Hladnoća je ulazila u kuću kroz otvorena vrata pa se Lea sagnula prema psu te mu rekla: Baš si dobrodošao.
Pravit ćemo si društvo. Večerat ćemo zajedno i sve će biti ukusnije i ljepše.
Brzo je uvela psa u kuću, obrisala ga ručnikom i umotala u dekicu jer je bio prilično promrzao, a onda su zajedno uživali u ukusnoj večeri. Pozvala ga je zatim da sjedne pored nje na staru udobnu fotelju te su tako siti i mirni zajedno zaspali. Od te večeri, stara dama i kuštravi pas nikada se više nisu razdvajali. Jedno su drugome pravili društvo i njihova je usamljenost nestala.
Kako je lijepo imati prijatelja, zaključili su oboje.
Više o Zbirci “Verde” saznajte ovdje, a o nadolazećoj promociji ovdje.
