Što se tiče književnosti, listopad je ove godine u Zagrebu bio mjesto posebnog susreta. U sklopu tradicionalne Revije male književnosti u književnom klubu Booksi, koja se ove godine održala po dvadeseti put, prostor za predstavljanje autora i djela bio je ustupljen jednoj od najnetipičnijih “malih” književnosti Europe, romskoj književnosti. I ne samo da su o svome radu govorili neki od najznačajnijih romskih književnika i književnica uopće, nego je i sve upakirano u skladnu, nabijenu i rijetku – i time vrjedniju – antologiju Imena koja cvjetaju u pukotinama bezdana, nazvanu po stihu Noelie Cortés, jedne od sudionica Revije.
Završna večer trodnevnog programa uključila je u predstavljanje romske književnosti Oksanu Marafioti (r. 1974.), autoricu s druge strane Atlantika. Marafioti se kao tinejdžerica iz Sovjetskog Saveza preselila u SAD, gdje se kasnije obrazovala i radila u različitim poljima, od glazbenog i filmskog do spisateljskog i aktivističkog. Osim u SAD-u, radionice kreativnog pisanja i kulturne programe provodila je i u Europi, kojoj je možda i najzanimljivija kao autorica memoara American Gypsy [Američka Ciganka] (2012.), u kojem govori o transformativnom preseljenju u Ameriku i o onome što se događalo s njenim romskim identitetom tijekom tog protegnutog osobnog putovanja.
S publikom u Booksi Marafioti se upoznala preko ulomka “Tijelo svjetlosti” iz još neobjavljenog memoara All of Us Fragile and Brave [Svi mi krhki i hrabri]. U tom je ulomku autoričin odlazak u Brno na razgovor o vlastitoj knjizi povod za promišljanja o nizu važnih identitetskih pitanja: o pripadnosti romskoj zajednici, o odnosu između kulture sjećanja i aktivističkog angažmana (ili, autoričinim riječima, između “očuvanja kostiju” i “očuvanja života”), zatim o ulozi usmenosti u razvoju literarnosti i, šire, društvenosti te, naposljetku, o smjerovima kojima bi kulturni razvoj Roma trebao ili mogao ići. O ovom potonjem pitanju Marafioti u ulomku u antologiji, primjerice, kaže: [a]ko želimo da ljudi razumiju Rome, moramo dijeliti svoje priče. Istina je da je glazba univerzalni jezik. No priče omogućuju strancima da dožive tvoj svijet, da udahnu jedinstvenu atmosferu tvoje duše, da razumiju složene misli tvoga uma, i da osjete najveće radosti i najdublje patnje tvoga srca. Priče nam pomažu vidjeti obrise tuđih tijela svjetlosti i, odjedanput, možemo iskusiti život stranca. Vidimo ono što nije bilo vidljivo, osjećamo ono što se prije nije osjetilo.
Dijeljenje priča bilo je predmet i razgovora s autoricom na književnoj večeri, kao što su to bile i ostale teme otvorene u “Tijelu svjetlosti”. Marafioti je, pored toga, govorila o mjestu romske književnosti u američkom književnom svijetu, kazavši da joj je knjigu American Gypsy bilo lakše objaviti ondje nego u prevedenom izdanju u Češkoj. Na to se nadovezalo pitanje je li romska knjževnost kao mala ili manjinska književnost nužno političnija od mainstream ili velikih književnosti, na što je odgovoreno tvrdnjom da manjinske književnosti brižljivije čuvaju univerzalnost, odnosno govore iz perspektive koja je ujedno pripadna i nepripadna: pripadna u smislu da ne može izbjeći dominantne tokove, no nepripadna po tome što daje glas onome što ti tokovi u svom kretanju zanemaruju ili odbacuju.
S iskustvima rada u neposrednoj blizini centara nekih aktualnih civilizacijskih kretanja – mislimo ovdje prvenstveno na razvoj umjetne inteligencije i na njen utjecaj na književnost – Marafioti se, govoreći o dijeljenju priča i važnosti usmene kulture, zalaže za sporiji i tiši svijet, onaj u kojem još uvijek postoji kapacitet za pažljivo slušanje. Takav ju je svijet doveo na put književnosti i takav je svijet, na koncu, Romima omogućio da, usprkos nebrojenim okolnim prijetnjama, i dalje budu tu jedni za druge i da ostanu otvoreni prema svijetu. S ovakvim autorima, publikacijama i književnim događanjima, vrijeme je da taj svijet sluša njihove priče.
