U posljednjih nekoliko mjeseci održano je nekoliko izvedbi predstave “Najsen bistarde” / “Niste zaboravljeni”, u sklopu projekta MHE-ROMA – Povijesno sjećanje europskih Roma, koji u svom temelju nosi ideju zajedničkog pamćenja, dijaloga i uključivanja. Kako bi očuvali spomen na romske velikane čiji je život obilježila strahota Drugog svjetskog rata, glumci amateri, Romi i neRomi, iz Hrvatske, Španjolske i Italije okupili su se i na zajedničkoj, međunarodnoj predstavi. Povodom toga, razgovarali smo s Martinom Ferrari koja je utjelovila lik romske slikarice i spisateljice Ceije Stojke.
Možete li nam se ukratko predstaviti i reći nešto o sebi? Također bismo voljeli čuti više o projektu MHE-ROMA, o čemu je riječ, kako ste se uključili i zašto ga smatrate važnim?
Moje je ime Martina Ferrari, imam 21 godinu i živim u Rimu, gdje studiram film te radim kao scenografkinja i kostimografkinja za edukativne kazališne predstave u školama. Oduvijek sam gajila veliku strast prema umjetnosti, pa sam nakon srednje škole odlučila napustiti svoj rodni grad Bergamo i preseliti u Rim kako bih mogla slijediti tu strast i studirati film. U Rimu sam upoznala sjajne ljude koji su dodatno potaknuli moju kreativnost i umjetnički razvoj. Jedan od njih je moj dečko Lorenzo; upravo me on povezao s udrugom Isola che c’è i projektom MHE-ROMA, u kojem i on sudjeluje u ulozi Ceijinog oca.
Za mene je ovaj projekt iznimno važan jer nastoji povezati zemlje i kulture u jednu zajednicu. Smatram da je takav projekt danas nužan: kroz umjetnost, a posebno kazalište, nudi priču drukčiju od one stereotipne i diskriminatorne koja se često širi o romskoj zajednici. U Italiji, nažalost, i dalje prevladavaju negativne slike o Romima kao „lopovima“ ili „ilegalnim imigrantima“. Baš zato vjerujem da predstave, poput ove koju smo izveli u Hrvatskoj, prikazuju snažnu alternativu – one podižu svijest, potiču razumijevanje i daju glas autentičnoj romskoj kulturi.
Projekt me toliko inspirirao da sam odlučila svoj diplomski rad posvetiti upravo ovoj temi istražujući kako umjetnički projekti poput MHE-ROMA mogu mijenjati dominantnu kulturu te se boriti protiv diskriminacije i stereotipa.
Kako biste opisali svoje iskustvo rada kao amaterske glumice na ovom projektu? Kako ste se pripremali za ulogu, s kojim ste se izazovima susreli i što ste naučili tijekom procesa nastajanja predstave?
Raditi kao glumica u ovom projektu bilo je nevjerojatno i nezaboravno iskustvo koje ću pamtiti čitav život. Iako sam već imala dvije godine iskustva u kazalištu, rad na ovoj predstavi potpuno je promijenio moj pogled na glumu. Baš svaki puta sam se trudila dati najbolje od sebe i potpuno se prepustiti procesu.
Za mene najveći izazov bio je ući u ulogu Ceije jer mi je romska kultura bila nepoznata. Oduvijek sam joj se divila, ali je nikada prije nisam doživjela izravno. Osobito je zahtjevno bilo učenje romskog jezika, no upravo je ta težina dala vrijednost cijelom procesu. Najljepši trenutak bio je kad sam dijelila scenu s Rukelijem: ja sam govorila na talijanskom, on na hrvatskom pa iako se međusobno nismo razumjeli, kazališna čarolija omogućila je da prenesemo emociju i poruku publici snažnije nego ikada.
Kako ste se povezali s likom Ceije dok ste je utjelovljavali? Je li preuzimanje njezine priče utjecalo na Vas?
Priprema za ulogu Ceije započela je istraživanjem njezinih svjedočanstava, knjiga i umjetničkih radova. Ceija Stojka nije bila samo osoba koja je preživjela Samudaripen, nego i umjetnica koja je imala snage pretvoriti bol i sjećanje u umjetnost – dajući glas dijelu povijesti koji je dugo bio prešućivan: genocidu nad Romima.
Od samog početka osjećala sam veliku odgovornost. Nije se radilo o „glumi“ u klasičnom smislu, nego o tome da postanem posrednica, da njezin glas prenesem što autentičnije. Trudila sam se slušati, osluškivati ritam njezinih riječi, glazbu i sjećanje na njezinu snagu i krhkost.
Utjelovljivanje njezine priče duboko je utjecalo na mene. Shvatila sam da sjećanje nije nešto što pripada prošlosti, nego živa obveza koja se tiče sadašnjosti i budućnosti. Ceija Stojka me naučila da je pričanje priča oblik otpora i da davanje prostora njezinu glasu znači i borbu protiv šutnje i predrasuda koje i danas teško opterećuju romsku zajednicu.
