Nakon prikaza migracija i uloge plemena Al Zutt u ranom islamskom društvu, donosimo drugi dio – Priču o njihovoj pobuni, uzrocima i nasljeđu. Prvi dio pročitajte ovdje.
Pobuna Al Zutta, uzroci i tok događaja
Iako je pleme Al Zutt dalo značajan doprinos lokalnoj kulturi, ekonomiji, vojnim postrojbama i pravnom poretku, to im nije osiguralo ravnopravan položaj u očima većinskog stanovništva. Posebno se to osjetilo krajem doba Rašidinskog i početkom Umayyadskog kalifata, poznatog po netrpeljivosti prema nearapskim narodima. Padom Omejadske dinastije i usponom Abasida, koji su utemeljili vlast na ideji jednakosti svih muslimana bez obzira na podrijetlo, položaj Zutta ipak se nije promijenio. Dok su Perzijanci i Turci unutar kalifata stjecali moć i ugled, Zutti su ostali na društvenoj margini, što je produbilo njihovo nezadovoljstvo i dovelo do sukoba s većinskim stanovništvom, sve dok frustracija nije eruptirala u otvoreni ustanak.
Pobuna Al Zutta početkom 9. stoljeća nije bila čin anarhije, nego izraz duboko ukorijenjenih društvenih, ekonomskih i političkih problema južnog Iraka. Cilj pobunjenika bio je preoblikovati odnose moći, ograničiti utjecaj bogatih trgovaca i poboljšati položaj siromašnih slojeva. No, iako su u močvarnim područjima stvarali vlastite zajednice, njihovo se ime sve više vezivalo uz prezrenost i nemoć. Društvena isključenost, siromaštvo i represija lokalnih službenika, u kombinaciji s građanskim ratovima između sinova Haruna alRašida alAmina i alMamuna stvorili su plodno tlo za pobunu.
Suočeni s time da više nemaju nikakvu zaštitu u središnjoj vlasti, Zutti su iskoristili politički kaos i oslabljeni Abbasidski autoritet te u močvarama proglasili vlastitu autonomiju. Njihovi prvi potezi bili su napadi na trgovačke brodove, otimanje robe i uvođenje poreza na robu koja je pristizala iz jugoistočne Azije. Vrlo brzo njihova je borba prerasla u ozbiljan politički i vojni izazov samom Bagdadu. Pobuna je službeno započela oko 810. godine, između Basre i Wasita. Pod vodstvom Yusufa ibn Zutta, različite su se skupine pobunjenika ujedinile i stvorile poluneovisnu zajednicu u močvarama. Njihovo izvrsno poznavanje terena i mobilnost omogućili su im izvođenje gerilskih napada kojima su ugrožavali opskrbu i komunikaciju unutar kalifata.
U prvoj fazi koristili su taktiku iznenadnog udara i povlačenja napadali su vojne konvoje i strateške gradove, a zatim se povlačili u nepristupačne močvare gdje abbasidske snage nisu imale prednosti. Neuspješan pokušaj generala Ise ibn Yazida al-Juludija 821. godine samo je potvrdio njihovu snagu. U to su vrijeme Zutti čak zauzeli Basru i Wasit, presijecajući opskrbne pravce Bagdada. Nakon Yusufa, vodstvo je preuzeo Muhammed ibn Uthman, koji je nastavio razvijati strategiju zasjeda i brzih udara. Pobunjenici su vladali kanalima i mostovima, udarali kada je neprijatelj bio najslabiji i iscrpljivali protivnika do granica izdržljivosti. Njihova je snalažljivost pretvorila Zutte u trajan problem kalifata, paralizirajući trgovinu i vojnu logistiku u cijelom južnom Iraku. Nakon brojnih pobjeda dobili su nadimak ‘žabari’, zbog svoje izuzetne sposobnosti korištenja močvara kao bojnog terena.
Vrhunac sukoba nastupio je kada je kalif al-Mu‘tasim poslao generala Ujayfa ibn Anbasua da odlučno slomi ustanak. Nakon dugih i žestokih borbi, kalifatske su snage 835. godine uništile središta otpora, a preostale Zutte raselile diljem kalifata kako bi spriječile nove pobune. Muhammed ibn Uthman preživio je poraz, ali je izgubio politički i vojni značaj, dok je zajednica Zutta stavljena pod strogi nadzor. Većinski dio tog plemena raseljen je na granici s Bizantskim Carstvom, osobito u pograničnim gradovima poput Anazarba gde su ostali sve do invazije Seljuka, nakon čega su sredinom 11. stoljeća protjerani u unutrašnjost Anadolije i druge dijelove Bizantije.
Unatoč konačnom slomu, njihova gerilska taktika, vladanje močvarama i kontrola vodenih putova ostali su primjer vojne domišljatosti marginaliziranog naroda koji je, iako bez formalne moći, dokazao da poznavanje terena i organizacija mogu nadvladati brojčanu i tehničku nadmoć moćnog protivnika.
Nasljeđe pobune Al Zutta: otpor, identitet i inspiracija
Iako je pobuna Al Zutta na kraju ugušena i završila vojnim porazom, njezino nasljeđe daleko nadilazi same bojišnice. Ustanak je predstavljao snažan dokaz da marginalizirane zajednice mogu afirmirati svoju autonomiju, osporiti ugnjetavačke strukture i oblikovati vlastitu sudbinu čak i u uvjetima gotovo potpune nepovoljne odnosa snaga.
Za Rome, koji su kroz stoljeća često bili izloženi progonima, diskriminaciji i društvenoj isključenosti, priča o Zuttima ima posebno značenje. Njihova borba u srcu Abbasidskog kalifata ostaje jedan od najranijih primjera romskog otpora, izdržljivosti i kulturnog opstanka. Zutti su kroz svoju pobunu pokazali stratešku domišljatost, unutarnju solidarnost i volju da oblikuju političku stvarnost oko sebe, a ne da budu tek pasivni promatrači. Njihovo iskustvo ujedno se uklapa u širi okvir povijesti marginaliziranih naroda. Kombinirajući lokalno znanje, jedinstvo zajednice i prilagodljive taktike, Zutti su dokazali da politička i društvena moć nisu nužno određene brojčanim stanjem niti formalnom vlašću. Time su utjecali na tok regionalne povijesti, ekonomije i politike, iako ih dominantne kronike često prikazuju isključivo kao buntovnike ili remetilački faktor.
Iz današnje perspektive, pobuna Al Zutta može se promatrati i kao svojevrsni prethodnik modernih pokreta za priznanje i pravdu. Njena poruka odjekuje u suvremenim nastojanjima da se povrati identitet, ospore sustavne nejednakosti i potvrdi vrijednost zajednica koje su povijesno bile gurnute na marginu. U tom smislu, pobuna nije tek povijesna zanimljivost, već nosi univerzalne principe samoodređenja, političke volje i kulturnog kontinuiteta koji i danas nadahnjuju borbu za socijalnu pravdu.
Posebno je važno naglasiti da je pobuna Al Zutta rijedak, ali izuzetno značajan primjer aktivnog sudjelovanja Roma u političkom životu ranog srednjeg vijeka na Bliskom istoku. Ona pokazuje ne samo njihovu sposobnost za organizaciju i kolektivnu akciju, već i njihovu političku ambiciju i volju da aktivno oblikuju društveni i politički okvir u kojem su živjeli. Time pobuna Zutta postaje svjedočanstvo da Romi nisu bili samo pasivna skupina „drugih“ u povijesti, već akteri sa svojim političkim projektima i vizijama. Na kraju, priča o Zuttima nas podsjeća da čak i poraz može ostaviti duboke kulturne i političke tragove, jačajući osjećaj ponosa, solidarnosti i pripadnosti među onima koji nastavljaju živjeti na marginama. Ona nas uči važnosti pamćenja i priznanja doprinosa svih naroda koji su, suočeni s ugnjetavanjem, nastojali afirmirati vlastitu ljudskost i prava.
Napominjemo kako se informacije iz ovog teksta temelje na dostupnim izvorima, no romska povijest i dalje ostaje nedovoljno istražena te zahtijeva daljnji znanstveni angažman.
