Kao kontrast nastojanjima da se u Hrvatskoj i Europi revidiraju pojedine prakse vezane uz razdoblje Drugog svjetskog rata, u Romskome memorijalnom centru u Uštici romska se zajednica 2. kolovoza 2025. godine već tradicionalno okupila kako bi svečano komemorirala Međunarodni dan sjećanja na romske žrtve genocida u Drugom svjetskom ratu (ili žrtve Samudaripena). Od 2012. godine, otkada se, predvođena saborskim zastupnikom Veljkom Kajtazijem i Savezom Roma u Republici Hrvatskoj “KALI SARA”, organizira na ovoj razini, komemoracija u Uštici postala je glavno mjesto u regiji, a možda i šire, na kojemu se pripadnici romske zajednice, zajedno s drugima koji žele odati počast, okupljaju kako bi zajedništvom sačuvali sjećanje na najtragičnije razdoblje vlastite povijesti.
Da se zaista radi o obilježavanju koje romsku zajednicu kolektivno osnažuje, govore komentari sudionika prema kojim avjerojatno nijedno drugo svečano obilježavanje tog tipa na ovim prostorima, čak ni ono u Brezovici, ne okupi toliko predstavnika iz različitih zemalja i toliko visokopozicioniranih državnih i javnih dužnosnika. Tako su i ove godine vijence romskim žrtvama položila izaslanstva predsjednika Republike Hrvatske, predsjednika Hrvatskog sabora, predsjednika Vlade Republike Hrvatske, Grada Zagreba i drugih hrvatskih gradova, predstavnici veleposlanstava te brojnih ne-romskih i romskih organizacija iz Hrvatske i inozemstva. Nije namjera zaplitati se u usporedbama, ali i u drugim europskim zemljama u kojima su Romi bili žrtve fašističkog progona, komemoracije povodom 2. kolovoza (odnosno dana kada je u Auschwitzu 1944. godine likvidirana posljednja skupina Roma) teško su usporedive s ovom u Uštici. Doduše, stratište u Uštici posebno je tragična lokacija zbog razmjera u kojemu su Romi ondje bili žrtve, pa se dijelom radi i o dužnosti da se žrtve dostojno komemoriraju. Ipak, bez voljnosti da se to učini i bez angažmana, kao što je, nažalost, još uvijek slučaj u nekim zemljama, značaj Uštice bio bi mnogo manji. O onome što bi ona trebala značiti i što dobrim dijelom znači, možda najbolje govori želja zastupnika Kajtazija, izrečena i u njegovu govoru 2. kolovoza, da svaki Rom ili Romkinja barem jednom u životu posjeti Memorijalni centar. S druge strane, i dalje postoje glasovi da je sve vezano uz Ušticu više briga za one mrtve nego briga za žive, međutim takvim komentarima treba odgovoriti jednom metaforom: Samudaripen je nulta godina romske povijesti, vrhunac općeg negativnog odnosa prema Romima i polazište za svu borbu protiv tog odnosa.
Ovogodišnji program komemoracije više nego ranijih godina obilježila je rečenica “Niste zaboravljeni” (“Najsen bistarde”). Ona je sa Zida boli, stalnog elementa Memorijalnog centra, preuzeta i iskorištena kao naslov predstave čiji je ulomak odigran tijekom komemoracije. Izveo ga je hrvatski dio glumačke postave, a bio je posvećen Hajriji Imeri-Mihaljić, jedinoj Romkinji koja je zaslužila status Pravednice među narodima spasivši malu Židovku Ester i čiji se spomenik nalazi u Centru. Cjelovita predstava izvedena je dan ranije u Zagrebu i predstavljala je finale europskog projekta “MHE-ROMA” u kojem su Romi i ne-Romi iz Španjolske, Italije i Hrvatske, osobito oni mladi, tijekom godine i pol radili na kulturi sjećanja vezanoj uz razdoblje Samudaripena, ali i na edukaciji o drugim aspektima života i kulture Roma.
Druga posebnost ovogodišnjeg programa komemoracije bilo je otkrivanje murala Elegija romskog naroda umjetnice Marije Šoln na zidu pored Aleje romskih žrtava. Podijeljen na dva dijela kotačem, simbolom Roma, mural prikazuje suprotnost između života Roma prije strahota Samudaripena i onoga na što su bili svedeni u logorima – život, priroda i radost nasuprot sjenama, žici i vatri.
Tijekom komemoracije dodijeljeno je priznanje učeniku Ivanu Šalkoviću iz Osnovne škole Mate Lovraka iz Kutine za esej “Romi kroz oči koje sada vide jasnije”. Esej je ocijenjen najboljim među esejima koje su pisali polaznici nedavne Ljetne škole suočavanja s prošlošću koju je po četvrti put organizirao Savez Roma “KALI SARA”.
