U prostorima Saveza Roma u Republici Hrvatskoj “KALI SARA”, kada nam organizirano u posjet dođu srednjoškolci, često s njima održimo Živu knjižnicu, interaktivnu radionicu u kojoj nekoliko govornika, u funkciji žive knjige, izlaže priču iz svog života koja im je bila izuzetno formativna za ono gdje se danas nalaze i čime se bave. Ta je priča zatim povod za daljnju refleksiju i razgovor između svih sudionika.
Zahvaljujući prilici koju mi je dala Maja Grubišić, kolegica, šefica i voditeljica Romskog edukacijsko-kulturnog centra u kojem Živu knjižnicu održavamo, i sâm često sudjelujem kao jedna živa knjiga. Epizoda iz mog života koju prepričavam, a za koju smatram da je veoma utjecala na moje zaposlenje u SRRH “KALI SARI” i na rad s romskom zajednicom, nije toliko epizoda koliko iskustvo odrastanja uz osobu koja je, nimalo svojom krivicom, u vrlo ranim godinama doživjela nešto što će joj obilježiti cijeli kasniji život. Naime, moj brat je s tri ili četiri godine počeo mucati. Radi se o smetnji – psihološkoj ili biološkoj, ni stručnjaci sami ne znaju – kod koje se javni nastup svodi na najmučnije iskustvo, kod koje izražavanje vlastitog mišljenja ili činjenica neprestano visi nad ponorom nerazumijevanja, ismijavanja i odbacivanja.
Za ovaj kontekst važnije, radi se o karakteristici na koju osoba koja ju ima nije ni najmanje utjecala, odnosno nije za nju ni najmanje kriva, ali je zbog nje prolazila jako težak put, osobito u najosjetljivijem i formativnom razdoblju – djetinjstvu i mladosti. Problemi u školi, zakinutost u socijalnim odnosima, osamljivanje, sumnja u vlastite sposobnosti, nerazumijevanje na svakom koraku.
Dugogodišnji život s nekim tko se igrom nepravednog slučaja zatekne u tako nepovoljnoj poziciji – zaključak je mog izlaganja vlastite knjige na radionicama – senzibilizirao me za sličnu poziciju u kojoj se Romi rođenjem zateknu. Nitko ne bira gdje će se roditi; štoviše, svijest čovjeka počinje se razvijati tek u mjesecima ili godinama nakon što se dođe na svijet tako da je pitanje biranja mjesta vlastitog rođenja u biti posve promašeno. Ali i da se, hipotetski gledano, može birati gdje će se netko roditi, u izboru između izoliranosti, prezira, nerazumijevanja, siromaštva i besperspektivnosti, s jedne, te komfora, mira, mnoštva opcija na raspolaganju, uzimanja zdravo za gotovo stvari kao što je slobodno i opušteno kretanje svijetom, s druge, što bismo odabrali? Roditi se u romskom naselju ili, takoreći, bilo gdje drugdje?
Iskustvo odrastanja uz brata koji se borio s mucanjem senzibiliziralo me za činjenicu da se ljudi rođenjem ili u ranoj dobi zateknu u situaciji koja im naslaže tonu prepreka, a dolazak u “KALI SARU” i upoznavanje s izazovima romske zajednice taj je senzibilitet dalje razvilo i produbilo.
Ono što me, zapravo, potaklo za cijelo ovo promišljanje jest pitanje koji je smisao bavljenja poslom kao što je ovaj – novinarski i drugi angažmani usmjereni na poboljšanje položaja Roma i Romkinja. Zašto ne pustiti brata da mu netko drugi bude potpora ili da se on sam nosi s mucanjem, ili zašto ne pustiti Rome da se sami nose sa svojim problemima, jer, kako idu priče, ‘ionako tako oduvijek žive’, ‘nisu sposobni za bolje’ ili ‘već im se previše pomoglo’?
Odgovor bi mogao biti opsežan i kompleksan, ali u biti se može svesti na sljedeće: zato što se na položaju Roma – koji je već stoljećima više-manje isti – reflektiraju mnogo širi, sustavni problemi. Patrijarhat, rasizam, nacionalizam, fašizam, političko-ekonomska nejednakost proizašla iz kapitalizma. Ukratko, radom za romsku zajednicu, zajednicu koju se u statistikama redovito navodi kao najmarginaliziraniju u Europi, moguće je obuhvatno raditi protiv svih tih oblika nepravde.
