Julieta Rotaru izvanredna je profesorica romskog jezika (Romani chib) i sanskrta na Nacionalnom institutu za orijentalne jezike i civilizacije (INALCO) u Parizu te predaje kolegij vlaškog dijalekta romskog jezika na École Pratique des Hautes Études. Također je glavna urednica časopisa “Romani Studies. Journal of the Gypsy Lore Society”, kojeg objavljuje Liverpool University Press, te je ujedno i glavna tajnica ovog znanstvenog društva osnovanog 1888. godine. Sretna sam što mogu s vama podijeliti jednu od svojih novijih knjiga, onu o povijesti Rudara, za koju se nadam da ću biti od velikog interesa vašim čitateljima, posebice zbog mnogih otvorenih pitanja koja proizlaze iz istraživanja ovog naroda, uključujući njihov socio-etnički profil, npr. jesu li oni Romi indijskog podrijetla, ili Rumunji jer govore zastarjelim narječjem rumunjskog jezika, ili su pak drugačije etničke pripadnosti, odnedavno poznati kao ‘Bajaši’.
Jedna ste od autorica prvog sveska monografije o počecima romske leksikografije u Rumunjskoj. Od čega se sastoji svezak?
Glavni dio sveska kritičko je izdanje dvojezičnog rumunjsko-romskog rječnika kojeg je u drugoj polovici 19. stoljeća napisao istaknuti moldavski intelektualac Vasile Pogor. Riječ je o rječniku napisanom iz znatiželje, na temelju autorove zbirke podataka i drugih objavljenih izvora koje smo identificirali. Slijedi prvi popis romskih riječi, objavljen na području današnje Rumunjske samo tri desetljeća ranije. Romska leksikografija ovdje je kasno započela, gotovo 400 godina nakon popisa slavenskih, mađarskih i romskih riječi u zapadnoj Europi Johannesa von Grafinga, i 300 godina nakon prvog poznatog teksta na balkanskom romskom, u putopisu Evlije Čelebija. Za velika rumunjska područja, uključujući Transilvaniju, Pogorov rječnik je napisan 200 godina nakon prvog trojezičnog romsko-latinsko-mađarskog rječnika izvjesnog Mihályja Vistaija Farkasa, djela koje trenutno pripremaju isti autori, Victor Shapoval (Moscow City University), Aurore Tirard (INALCO, Pariz) i ja. U objavljenom svesku ponudili smo najnovije stanje romske leksikografije na rumunjskim teritorijima s naznakama o perspektivama našeg projekta.
Kako ste pristupili natuknicama moldavskog autora Vasilea Pogora koje je, kako stoji, prepisao iz drugih izvora i tako ih doveo u pitanje?
Rječnik koji je sastavio moldavski autor, poput sličnih djela svog vremena, na prvi se pogled čini nimalo originalnim. Izvor teksta je glosar koji je objavio povjesničar i filolog J. A. Vaillant (1861.), francuski intelektualac iz krugova Pogorove obitelji, naturalizirani Rumunj koji je zastupao abolicionističke stavove prema Romima. Pogorov rukopis kasnije je uređivan unosima ispisanim plavom tintom, vjerojatno od strane samog Pogora. Svi ovi unosi identificirani su u popisima iberskih romskih riječi koje je objavio antropolog Victor de Rochas 1876. To govori o produkciji romskih tekstova i umrežavanju tog vremena, a mi smo ponudili neke uvide u našem uvodu u kritičko izdanje riječnika.
Osim toga, važnost rječnika leži i u organizaciji leksičke građe prepisane i/ili dopunjene iz dva izvora kojoj je autor pridodao podatke prikupljene vlastitim terenskim radom.
Rječnik sadrži izvorne leksičke podatke. Na primjer, do sada nisam naišla na romsku riječ za prijevod pojma “rob”. Većina stvarnih romskih dijalekata ima riječi izvedene iz rumunjskih posuđenica, kao što su o robo i neologizam o sklavipe (uveden u abolicionističkom miljeu 19. stoljeća). Pogorov rječnik ima izraz o drom le çiorengoro /o drom le ʧioreŋoro/ koji je prijevod posuđenice iz rumunjskog jezika ‘drumul robilor’ što znači ‘put robova’, u kojem çiorengoro / ʧioreŋoro/, što znači ‘siromašnih’ ili ‘lopova’ (ovisno o usvojenom pravopisu), sadrži rumunjsku riječ rob koja odgovara ‘robu’.
Fokus vašeg rada su Romi Rudari koji tradicionalno nastanjuju područje Balkana i veći dio srednje Europe. Kojim aspektom njihove povijesti ste se bavili u knjizi Vlaški ispirači zlata?
Za početak s paradoksom sadržanim u pojmovima “Romi Rudari”: ovo je knjiga o Rudarima iz Rumunjske, prva povijesna monografija, od njihovog prvog spominjanja u srednjovjekovnim dokumentima do kasnog 19. stoljeća kada su promijenili svoje zanimanje, uglavnom od ispiranja zlata do obradu drveta. Također smo pokušali opisati povijest ispiranja zlata na rumunjskom području od prapovijesti kako bismo pokazali kontinuitet nastanjivanja. Rudari iz Rumunjske nikada nisu bili rudari, jer dvije rumunjske pokrajine, Vlaška i Moldavija nemaju nalazišta zlata, a jedini njegov izvor je aluvijalno zlato i zlatni grumeni iz rijeka koje izviru iz Karpata. Iako je naziv Rudar slavenski izraz za rudara, oni danas uglavnom rade s drvetom, pa ih je moguće proučavati kao slučaj fluidnosti profesionalnog identiteta. Oni ne govore Romani chib, već zastarjeli oblik rumunjskog jezika. Zbog svog stila života dosljedno su tretirani kao dio romske etničke zajednice, ali oni sami u većini slučajeva taj identitet odbacuju i navode brojne razloge. Što se tiče vašeg pitanja, koji aspekt njihove povijesti obrađujem, to je njihova povijest utemeljena na arhivskim izvorima, objavljenim ili nelektoriranim, koje smo prvi put objavili u Dodatku zbornika. Ti se dokumenti nalaze u Nacionalnom povijesnom arhivu u Bukureštu, a za prikupljanje podataka i transliteraciju odgovoran je povjesničar i paleograf Florin Rotaru iz Bukurešta. Knjiga koristi demografske nalaze iz Maprom baze podataka koju je dovršio Ryan Dias u okviru projekta koji financira švedska zaklada Östersjöstiftelsen (2017.-2022.), a provodi ga Sveučilište Södertörn u Stockholmu. Na temelju arhivskih izvora i provjerenih istraživanja, rekonstruirali smo prve karte različitih zajednica sličnih Rudarima iz 19. stoljeća, a Nikoloz Kobakhidze je nacrtao 5 karata (prva je zbirna karta sa sve četiri zajednice slične Rudarima). Knjiga ima 39 priloga. U dodacima 36-39 naveli smo lokalitete na kojima žive Rudari, Ciganiispirači zlata, Lingurari, Zlatari i dodatno, Cigani rezači soli (Țiganii ciocănași) iz Cozije, jer je prijavljeno da žive zajedno ili u blizini zajednice Rudara. Na ovaj način, naša studija sada otvara nove puteve za istraživače koji mogu nastaviti s lingvističkim, etnografskim i antropološkim istraživanjima na ovim mapiranim lokacijama.
U knjizi navodite da su radili kao tragači za zlatom i ispirači zlata za vlašku krunu i da je njima kao robovima upravljao samostan smješten na rijeci Olt.
Rijeka Olt jedna je od rijeka bogatih zlatom koja se stoga često spominje u putopisima stranih posjetitelja dunavskih kneževina, koji su opširno opisali mukotrpan rad ispirača zlata. Jedan od srednjovjekovnih vojvoda organizirao je mrežu sakupljača tog ‘besplatnog’ zlata potrebnog Državnoj riznici. Zbog toga je 300 navodno slobodnih kućanstava pretvorio u robove koji su stavljeni pod upravu jednog samostana koji je sagradio na rijeci Olt. Cozia, takozvani “Jeruzalem Rumunjske” bio je jedan od najranijih samostana osnovanih u Vlaškoj i kroz povijest je bio poznat po tome što je posjedovao veliki broj robova koji su preci današnjih Roma, među njima i mnogi koji su bili identificirani kao Rudari.
Istraživanje arhivskih knjiga samostana Cozia otkriva mnogo toga o povijesti Rudara. Mnogi dokumenti pokazuju da se dugo vremena samostan smatrao odgovornim za “sve” Rudare u Vlaškoj. Demografskim istraživanjem koje pokazuje njihovu geografsku rasprostranjenost i raznolikost zanimanja pokazali smo da ova tvrdnja nije održiva. Rudari su stoljećima imali napet odnos sa samostanom pa smo zaključili hipotezom koju podvrgavamo daljnjem istraživanju, da bi to moglo odražavati fazu u kojoj se mijenjala pravna koncepcija vlaške institucije ropstva, od labave vrste “vlasništva” nad proizvodom rada roba do strože kontrole nad robovom osobom i u kojoj je biti Ţigan značilo biti rob, i obrnuto. Zaključili smo da je samostan Cozia odigrao ključnu ulogu u nastanku Rudara kao kolektiva ispirača zlata. Samostan je smatrao da su obitelji darovane u 14. stoljeću njegovo vlasništvo i robovi. Rudari, posebno u ranom novom vijeku, inzistirali su na tome da nisu robovi samostana i čak su odbijali plaćati poreze koje su bili dužni davati redovnicima. Pokazali smo da je ovaj sukob vjerojatno “natjerao” Rudare da se organiziraju kao zajednica s posebnim osjećajem pripadnosti koji se pretvorio u etničku pripadnost odvojenu od ostalih romskih skupina.
Knjiga teži iscrpnosti, na primjer, analizirali smo semantičku evoluciju društveno-profesionalnih imena pod kojima su ispirači zlata postali dijakronijski poznati u svim rumunjskim pokrajinama: Vlaškoj, Moldaviji i Transilvaniji, čime smo uklonili terminološku nejasnoću koja na primjer okružuje spajanje Rudara s Bajašima. Analizirali smo socio-demografski svaku skupinu koja se u prvom sačuvanom popisu stanovništva navodi kao ispirači zlata: Rudari, Ţigani kao ispirači zlata, Lingurari, Zlătari itd. Otkrili smo, primjerice, da su Zlătari stvarno bili zlatari i draguljari, dakle pravi obrađivači metala, dok su Rudari bili samo skupljači zlata te da su poznavali osnovnu tehniku kupelacije, itd. Moguće je da Zlătari nisu više ili uopće nisu bili povezani s Rudarima, kućanstvo im je bilo drukčije organizirano i živjeli su uglavnom na imanjima gospodara. Vrlo je vjerojatno da su izrađivali naručene radove za crkvu poput ikona ili čak za lijevanje slova za tisak. Nedavno je jedan povjesničar dokazao da su Zlatari iz južne Srbije radili na lijevanju slova u prvoj crnogorskoj tiskari.
Stoga naša knjiga otvara mnoge aspekte povijesti i kulture Rudara i drugih socio-profesionalnih skupina poznatih kao “Ţigani” što odgovara Ciganima. Zbog složenosti njihove povijesti, prikupljani su, sučeljavani i tumačeni različiti izvori. To se također odražava u organizaciji bibliografije: rukopisi, zbirke dokumenata, rječnici, enciklopedije, skup podataka itd.; Radovi o Rudarima, Bajašima itd.; Lingvistički radovi; Radovi iz povijesti rudarstva i metalurgije; Djela o staroj povijesti; i Ostala citirana djela.
Podvrgnuli smo kritičkom ispitivanju cjelokupnu literaturu o Rudarima u Podunavskim kneževinama. Jezična istraživanja su kritički ispitana, od prvog istraživanja jezika Rudara/Bajaša koje je proizašlo iz kartiranja dakorumunjskih dijalekata Gustava Weiganda 1883., do prvog opisa dijalekta kojim govore Rudari u Rumunjskoj 1990-ih i usporedni dijalektalni opis jezika kojim se govori u različitim regijama jugoistočne Europe. Zaključak je da u ovim studijama nedostaju uvjerljivi dokazi o prisutnosti elemenata romskog u rudarskom jeziku jer su lingvisti su često pribjegavali ekstralingvističkim argumentima u nastojanju da to dokažu. Na razini vokabulara veći su utjecaji romskog jezika na rumunjski i na druge okolne jezike nego na jezik kojim govore Rudari.
Kakvi su rezultati vašeg projekta MapRom, prvog demografskog istraživanja povijesne romske populacije u Rumunjskoj?
MapRom je, kao što sam prije ukratko spomenula, baza podataka pohranjena na stranici www.maprom.se, a objavljena je u Švedskom nacionalnom podatkovnom centru i dostupan na EU portalu službenih informacija. Ova studija temelji se na neobjavljenom prvom demografskom prebrojavanju stanovništva rumunjske povijesne pokrajine Vlaške iz 1838. godine. Uspjeli smo prikupiti podatke o cjelokupnoj romskoj populaciji: 12.282 romska kućanstva (48.508 osoba), iz 2.586 naselja.
Sada smo u mogućnosti ponuditi sveobuhvatne i provjerene informacije o organizaciji romskih zajednica i kućanstava nekoliko desetljeća prije njihova oslobađanja od ropstva.
Ovo su neka od glavnih otkrića MapRoma:
- Popis iz 1838. ciljao je na stalno naseljeno pravoslavno stanovništvo i tako isključio nomadske i muslimanske Rome.
- Zatekli smo neznatan broj slobodnih Roma, ostali su bili robovi. Za više od pedeset posto njih rekonstruirali smo iz drugih (neobjavljenih) izvora imena vlasnika (privatnih plemića, samostana ili crkava). Ova vrsta podataka čini MapRom jedinstvenim.
- Ropstvo je imalo domaćinski karakter, što se vidi iz vrste posjedovanja: 6103 kućanstva pripadala su privatnim posjednicima, uglavnom plemićkim obiteljima; 4469 kućanstava pripadalo je klericima (crkvama, ali uglavnom samostanima, pravoslavnim ili katoličkim), dok je 1595 kućanstava pripadalo državi/kruni. Romska domaćinstva i obitelji bile su male, s malo djece. Rođacisu rijetko živjeli zajedno. Prosječna veličina kućanstva bila je 3,8 osoba, što je gotovo isto kao kod većinskog stanovništva Vlaške (3,9).
- Raspored zanimanja i vještina pokazuje da su Romi imali mnogo različitih poslova, od kojih je većina nadopunjavala one koje je radilo većinsko stanovništvo, dok su neki bili ograničeni samo na njih: kovači, ispirači zlata, žličari, izrađivači sita,krotitelji medvjeda itd. (4.456, što predstavlja 37% ukupnog romskog stanovništva), ali socioekonomska stratifikacija ukazuje na vrlo velik broj Roma u poljoprivrednim zanimanjima (3.368 kućanstava, 28%). Važno je napomenuti da je identificirano više od 100 romskih kućanstava čiji članovi imaju visoka zanimana (troje od njih su poreznici na županijskoj razini, a županija je prva velika administrativna jedinica).
