Roditelji čija su djeca proživjela vršnjačko nasilje bili su vidno uzrujani i potreseni tijekom razgovora. Radilo se o događajima koji su se ponavljali i koji su trajali, slabijeg ili jačeg intenziteta, u kontinuitetu, godinama. Majka dvoje djece, nakon što su njezina djeca godinama trpjela različite oblike vršnjačkog nasilja tijekom osnovnoškolskog obrazovanja, odlučila ih je preseliti u drugu školu. Kaže: Moja djeca više ne žele ići u svoj razred, a i meni je kao roditelju dosta. Godinama upozoravam da bi škola trebala ozbiljno pristupiti problemima do kojih dolazi među djecom, ali to nije urodilo nikakvim plodom. Štoviše, i sama sam doživjela ismijavanje i psihičko maltretiranje.
Djeca o kojoj pričamo, ponajprije su trpjela nasilje zbog različite etničke pripadnosti. Godinama su od pojedine djece iz razreda nazivana pogrdnim i uvredljivim imenima, poput Cigane, smrdljiva ciganšturo, Srbine, četniku i slično. Majka ih je uputila da se požale nekom od stručnih osoba u školi, psihologu, pedagogu ili ravnatelju, ali nije bilo nikakvog rezultata. Zbog toga što su vršnjaci njihov postupak okarakterizirali kao tužakanje dodatno su ime se izrugivali. Uslijedila su moja upozorenja na opće stanje frustriranosti među djecom u školi, na pušenje s kojim pojedina djeca kreću već u četvrtom razredu osnovne škole i na pojavu droge, ali ni u jednom trenutku osoblje škole me nije doživjelo ozbiljno, govori majka. Iz škole su me počeli sustavno maltretirati svakodnevnim pozivima u kojima su mi govorili kakvo je moje dijete i što je napravilo, ovo ili ono, pa je dijete dobilo ukor, pa opomenu zbog nepoštivanja autoriteta. U školi se opomene i ukori dijele ‘šakom i kapom’, do te mjere da se djeca tome smiju. To su ujedno i jedine sankcije, a stručne školske službe, poput psihologa i pedagoga, nisu razvile nikakav odnos povjerenja s učenicima, već učenici kod njih idu samo po kazne.
Majka je itekako svjesna da su sva djeca živahna, nestašna i razigrana pa tako i njezina, te da među djecom ponekad dođe do nerazumijevanja i svađa, ali sustavno maltretiranje je prelazak granice ponašanja do kojeg ne bi smjelo doći. U početku je mislila da će proći i da će škola poduzeti neke preventivne mjere, poput edukativnih radionica s djecom, razgovora o poštivanju različitosti, međuljudskim odnosima, empatiji i slično. Svojoj djeci je govorila da se u slučaju bezobraznog ili agresivnog pristupa prema njima maknu od takve osobe ili situacije, ali se pokazalo, kao i u toliko drugih primjera, da kada se već i na najmanju naznaku nasilja adekvatno ne reagira, ono s vremenom postaje sve snažnije, a posljedice budu sve gore. Nazivanje pogrdnim imenima preraslo je u pokušaj napada sa škarama, zatim u incident u koji se umiješala odrasla osoba – roditelj, a koja je bez nadzora djelatnika škole, mimo svih pravila škole i mimo svih pravila zdravog razuma svojim ponašanjem pred očima djeteta proizvela traumatično iskustvo, o čemu je nalaz izdala sudska vještakinja. Dijagnosticirala je traumu nakon incidenta s odraslom osobom i utvrdila da je djetetu potrebna pomoć. Škola ponovo nije ništa poduzela, već je, kao i do tada, nastojala sve zataškati. U ovom je slučaju prijavu podnio Centar za socijalnu skrb. Pritisak škole na majku se nastavio u smislu da je škola tražila da se dijete odvede na psihijatrijski pregled kako bi mu se odredila dijagnoza. Majka je to najprije odbila govoreći kako je s njenim djetetom intelektualno i mentalno sve u redu, ali kad su je obavijestili da će škola uputiti dijete na pregled u ustanovu koja je nadležna po službenoj dužnosti, odlučila je da je bolje da dijete sama odvede na pregled. Prisjeća se kako su joj govorili da je dijagnoza sigurna i da su oni umreženi, što god to značilo. I u ovom je slučaju iznimno zahvalna za pomoć Centru za socijalnu skrb koji ju je uputio da se za psihologijsko testiranje djeteta javi u Centar za pružanje usluga u zajednici – Savjetovalište Luka Ritz. Nakon prvotnog psihologijskog testiranja liječnik utvrđuje iznadprosječne intelektualne sposobnosti djeteta te smatra da nije potrebno daljnje testiranje kognitivnih sposobnosti, ali ponovno na zamolbu majke, koja želi imati sve papire kako bi imala mira u školi, liječnik pristaje odraditi i taj pregled. Na kraju, uz već utvrđene iznadprosječne intelektualne sposobnosti, kao svoje stručno mišljenje navodi da se radi o djetetu koje se želi pokazati u pozitivnom svjetlu, koje je društveno, staloženo, sklono mirnom rješavanju problema i samostalno.
Nadalje, kako navodi majka, izvan školskog dvorišta dijete je gađano kamenjem, što su školske kamere i zabilježile, međutim, škola nije smatrala potrebnim da nešto poduzme jer se događaj zbio s druge strane ograde. Na kraju je verbalni sukob u kojem se dijete koje je vrijeđano konačno pokušalo obraniti rezultirao fizičkim ozljeđivanjem od strane nasilnika koji je uzvratio oštrim predmetom na vrlo osjetljivom mjestu, o čemu postoji medicinska dokumentacija i prijava policiji. Hitnu liječničku pomoć i policiju ni u ovom slučaju nije pozvala škola, već majka. Umirivali su je riječima kako je sve u redu i kako se radi samo o manjoj ogrebotini te nije potrebna prijava policiji, ali kada je s djetetom došla kući ono se srušilo pred njezinim očima. Sama ga je odvela u dječju bolnicu na hitan prijem, a zatim je cijeli slučaj prijavila policiji. Za sve što se dogodilo majka ima opsežnu dokumentaciju čiji dio je i medicinska dokumentacija, a u ovom je posljednjem događaju i inspekcijski nadzor Ministarstva znanosti i obrazovanja utvrdio nepravilnosti u postupanju škole.
Kada sam upisala svoju djecu u školu bila je to zdrava sredina, prisjeća se majka. Tadašnja ravnateljica razvijala je odnose poštovanja i suradnje s djelatnicima i roditeljima, s ponosom je isticala uspjehe svojih učenika, pa i one koje su postizali izvan škole kroz svoje izvannastavne aktivnosti, a prihvatila se i programa koji su omogućili uređenje školske zgrade i podizanje energetske učinkovitosti. Nakon njezinog odlaska u mirovinu situacija se iz godine u godinu pogoršava, prvenstveno u smislu da nema adekvatne stručne reakcije na nasilje. Roditelji koji ukažu na nasilje ili ga prijave izloženi su sustavnom pritisku, djeca se boje o tome pričati, a roditelji me potajno tapšaju po ramenu i kažu mi ‘bravo’ što sam krenula, ali se boje javno to pokazati i reći, govori majka.
Kad žrtva postane problem – još jedan primjer
Samohrana majka djevojčice koja se na kraju također ispisala iz svoje osnovne škole u kojoj je pohađala šest razreda te upisala u drugu školu, od škole nije dobila nikakvu podršku za vršnjačko nasilje koje je njezina kćer trpjela. Djeca su joj se godinama rugala zbog izgleda. Prvo je to bilo povremeno i ja sam je pokušavala ohrabriti razgovorom. Rugali su joj se da izgleda kao dečko, dobacivali su joj svakakve riječi vezane uz seksualnu orijentaciju te je etiketirali nazivima koje ona u prvom trenu nije ni razumjela. Na roditeljskim sastancima sam pokušavala ukazati na problem, ali sve je nekako olako shvaćeno. Razredna učiteljica je o tome pričala kao o nečem normalnom, usputnom i nevažnom problemu koji će se riješiti sam od sebe, a ja sam okarakterizirana kao osoba koja nepotrebno stvara neku napetost i netrpeljivost. Izolacija od strane djece bila je drugi korak. Nakon ruganja, uslijedila je faza izbjegavanja. Moja kćer nije bila dio ni jedne razredne grupe, a druženje s njom izazvalo bi izolaciju od strane „popularnih“ učenica pa se niti jedna djevojčica nije usudila prekršiti to „pravilo“. Moja kćer više nije htjela ići u školu, popustila je u učenju i to je bio samo dodatni razlog da je vršnjaci izoliraju, a profesori su joj prigovarali – ispitivali su je zašto ne uči, što misli sa svojim ocjenama, govorili da treba više zagrijati stolicu. Majka je na individualnim informacijama u školi govorila da je problem dublji od lijenosti i da bi bilo dobro da se uključi psiholog ili pedagog, ali do toga nikada nije došlo. Postala je problem jer za svoje dijete traži izgovore te su je profesori počeli izbjegavati. Komunikacija se svela samo na usputni pozdrav na školskom hodniku i nedostatak vremena za dublji razgovor. Nakon jednog verbalnog zlostavljanja, djevojčica je drugi dan pri ulasku u školsku zgradu na glavu navukla kapuljaču i odbijala ju skinuti. Nije ju željela skinuti ni pod satom na zahtjeve učitelja. Mama je pozvana u školu jer je djevojčica sada postala problem. Uzalud je majka govorila da je takvo ponašanje posljedica, nitko se time nije želio posebno baviti. Dobila je upute da s njezinom kćeri nešto nije u redu i da bi trebala potražiti stručnu pomoć jer se djevojčica ne uklapa u sredinu. Nakon što ju je odvela na stručni pregled kod dječjeg psihijatra koji je utvrdio da je djevojčica vrlo inteligentna, urednih intelektualnih i mentalnih sposobnosti, introvertna, ali u uobičajenim razmjerima za njenu dob, vratila se u školu, ali nije naišla na razumijevanje. Ponašanje njezine kćeri postalo je problem, a kako je do toga došlo, nikoga nije zanimalo. Majka mjesecima nije znala što da radi. Situacija je čak otišla toliko daleko da je razrednica drugim učenicima u razredu govorila kako je njezina kći čudna, nepristojna i neprilagodljiva te kako svojim ponašanjem ometa normalan rad drugim učenicima. Sve je završilo tako da je ispisala kćer iz škole i upisala je u drugu školu u kojoj djevojčica sada završava osmi razred i uspjela je pronaći svoj mir. Svega što su prošle nerado se sjećaju. Majka priča o tome još uvijek vidno potresena nepravdom i nerazumijevanjem sustava koji bi trebao biti od pomoći u ovakvim situacijama, a pred djevojčicom taj period ne spominje.
Priče ovih roditelja, za koje postoji i pismena dokumentacija, čak puno opsežnija od ovoga što navodim u tekstu, jasno pokazuju da pojedine škole nisu osposobljene za adekvatno stručno reagiranje na vršnjačko nasilje, a čiji se broj, nažalost, iz godine u godinu povećava. U posljednjem Izvješću pučke pravobraniteljice za djecu navodi se kako se od 167 prijava u godinu dana za nasilje u školi njih 146 odnosi na vršnjačko nasilje. U njemu također stoji, kao i u izvješćima iz nekoliko prijašnjih godina, da se u reakciji na nasilne događaje i dalje uočavaju različita i neujednačena postupanja škola. Dok neke škole primjenjuju sve propise i stručne intervencije, dio škola se uopće nije snašao: Primili smo više pritužbi za neprofesionalno postupanje djelatnika škole prema pojedinim učenicima koji su u prepirkama s vršnjacima iskazivali podršku počinitelju, navodi se u Izvješću i dodaje: Pojedini djelatnici škole su također neprofesionalno i nestručno razgovarali s djecom i roditeljima o konkretnom događaju na način koji nije pridonio smirivanju, nego je izazvao još veću uznemirenost i tjeskobu. U tom istom Izvješću djeca poručuju: U školi bi trebao postojati i neki poseban socijalni predmet koji će se odnositi na zaštitu djece od nasilja. Bilo bi dobro da ih poslušamo dok još prevencija postoji kao daleko snažnija mjera od represije.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije u okviru programa poticanja novinarske izvrsnosti
