Iza nas je još jedno veliko događanje značajno za cijelu romsku zajednicu, ne samo u Hrvatskoj, već diljem svijeta – 5. studeni, Svjetski dan romskog jezika. Ponosni smo što je inicijativa za obilježavanje ovog nacionalnog dana, kao i inicijativa za proglašenjem našeg materinjeg jezika dijelom nematerijalne svjetske baštine od strane UNESCO-a, krenula upravo od romske zajednice u Hrvatskoj, saborskog zastupnika Veljka Kajtazija i Saveza Roma u Republici Hrvatskoj “KALI SARA”.
Ova je organizacija u protekle, gotovo tri godine, nosila međunarodni projekt Obrazovane Romkinje – Osnažene romske zajednice!, a čiju smo završnu konferenciju održali upravo u sklopu nacionalnog dana romskog jezika.
Radionice u sklopu projekta za mlade djevojke su nešto novo, osvježavajuće i prijeko potrebno za sljedećih, barem 10 generacija djevojčica. One su pružile trenutno otvaranje uma izvan dosadašnjih granica, omogućile nam upoznavanje novog svijeta za koji smo mislile da nije naš, zapravo, za koji nismo ni znale da postoji. Ohrabrile su nas da mi djevojke, žene i majke shvatimo da MOŽEMO i MORAMO.
Sudjelovala sam u tri ciklusa radionica, a prije početka sam imala priliku upoznati djevojčice i djevojke kojima je radionica namijenjena i koje su o njoj pričale s oduševljenjem. Dvorana u koju smo sve zajedno ulazile predstavljala je siguran prostor i to mi je odmah nametnulo dva pitanja: prvo, kako je moguće imati dvoranu u kojoj se nijedna Romkinja ne boji, ne osjeća strah i nelagodu od novih i nepoznatih informacija i od toga kako će njena obitelj reagirati kad sazna da je sudjelovala u radionici koja se tiče emancipacije djevojaka i žena; i drugo, zašto ja kao djevojčica nisam imala takav siguran prostor u vrijeme djetinjstva i puberteta kad mi je toliko trebao.
U dvorani smo najprije sve zajedno postavile stolice u krug i to se naizgled čini nevažnim, a zapravo nas je odmah povezalo jer smo od samog početka na isti način ušle u prostor, zajednički nešto odradile i bile prisutne. Kad smo sjele, krenulo je naše međusobno upoznavanje, a onda i da kažemo što svaka od nas misli o ovoj radionici i što od nje očekuje. Slijedilo je upoznavanje s programom radionice i dodatno upoznavanje sa mnom koja sam kao nova osoba ušla u njihov siguran prostor. Kako je radionica tekla, sve sam više postajala dio procesa, a moja je uloga bila uklopljena u forum teatar. Glumeći u vrlo problematičnoj i teškoj sceni sukoba odjednom sam shvatila da prvi puta imam odgovor na pitanje i rješenje za ovakvu situaciju. To je izazvalo miješanje emocija težine i olakšanja. Težine jer sam ovakvu situaciju u svom životu često doživljavala, i tada bi se osjećala krivom jer ne mogu ništa napraviti, iako sam u sebi bila svjesna da sam premalena, i olakšanje jer sada znam u takvoj situaciji regirati mirno i ispravno.
Jedan dio radionice bio je usmjeren na ponavljanje gradiva koje sam čula u školi, ali moram istaknuti veliku razliku u pristupu jer u školi naučiš i nabubaš samo osnove, a kasnije moraš sve ono što te zanima istraživati sam. Sve što sam na radionici čula o ženskom tijelu, trudnoći, promjenama u pubertetu sjelo mi je odmah, iz prve, a tako i drugim sudionicama jer je ispričano pažljivo i jezikom koji su razumjele (pri tome ne mislim na romski jezik). Pred kraj radionice, kako se taj siguran prostor sve više širio, po prvi sam puta poželjela podijeliti svoju priču koju nikada nisam javno ispričala. Iako sam trebala ispričati nešto sasvim drugo, s djevojkama sam podijelila obje priče iz svog života. Osjećala sam se toliko sigurno da mogu reći nešto o sebi i svom odrastanju na način na koji ja to vidim, i da pri tome nitko to neće shvatiti krivo i nitko me neće sažalijevati ili osuđivati, i sve će ostati unutar sigurnog prostora. Tijekom završne evaluacije i neke druge djevojke su podijelile svoje priče tako da smo završile radionicu vrlo emotivno, inspirirajuće i puno samopouzdanja koje se osjetilo kod svih djevojaka.
I prije ovih radionica u sklopu projekta Obrazovane Romkinje – Osnažene romske zajednice! vidjela sam radionice slične tematike, ali nisu odjeknule ovako snažno među djevojkama. Po prvi puta mi, kao odrasle osobe, dobile smo odgovore i potvrde, a to je upravo to što nam je nedostajalo. Djevojčica u meni konačno je dobila odgovor na pitanje zašto osjećam tu snagu u sebi kada mi svi govore da je nemam. Značajne promjene dogodile su se svim sudionicama. Za to zahvaljujem voditeljici Suzani Kunac i njenom pristupu tematici i svim polaznicama, a koji bi opisala kao profesionalan, nježan, suptilan i prilagodljiv. Tome su prethodile godine rada i istraživanja, pomno biranje tema i njihovog redoslijeda, prilagodba vokabulara i još puno drugih detalja. Na takav je način pristupila i pripremi priručnika Za moje zdravo odrastanje koji je dobila svaka djevojčica i djevojka.
Kakvu je to promjenu donijelo među Romkinje možda mogu objasniti i pomoću brojki i nekih drugih činjenica. Prema Indeksu rodne ravnopravnosti 2020. Romkinje su znatno nižeg stupnja obrazovanja od muškog dijela populacije, primjerice kod srednjoškolskog obrazovanja vidi se manji obuhvat djevojčica od 26 posto u odnosu na 36 posto dječaka. Sredina u kojoj Romkinja odrasta onemogućava joj da se susretne s nizom važnih tema poput rodne ravnopravnosti, adolescencije, reproduktivnog zdravlja, života bez nasilja. Romkinje najčešće ne odrastaju uz obrazovane roditelje, a nemaju ni predmete u školi koji bi im ove teme objasnili. Zapitajte se gdje ste vi slušali i učili o ovim temama, a onda uzmite u obzir djevojku iz romskog naselja, onu koja spada u 74 posto onih koje nisu završile srednju školu, onu koja nikad nije boravila u krugovima u kojima se o ovim temama govori i koja ne zna što svaki od tih pojmova znači, a nije puno bolje ni onima koje su završile srednju školu jer u njihovoj okolini rodna ravnopravnost ne postoji.
Posebnu vrijednost radionica u sklopu ovog projekta vidim u pristupu koji je svim djevojčicama i djevojkama omogućio da zadrže vlastiti identitet, da budu ono što jesu i da razumiju autentičnost svoje narodnosti i vrijednost tradicije, kojoj znanje ne može škoditi. Istovremeno, svakoj je dozvoljen tempo koji joj odgovara i prihvaćanje promjena na način na koji joj odgovara. Time su promjene koje je donijela ova radionica korijenite i dugotrajne i imat će generacijski učinak. Djevojke koje su završile fakultet, zaposlile se, riješile stambeno pitanje i stvorile obitelj, više neće imati strah i predrasude prema ovakvim temama te će istovremeno ostati autentične Romkinje.
