Adonis Borneo Salihi, student je četvrte godine američkog sveučilišta RIT – Rocheseter Institute of Technology u Zagrebu. Posljednjih nekoliko mjeseci odlučio je doprinijeti razvoju svoje romske zajednice i pomoći stečenim znanjem u različitim projektima i aktivnostima koje provode saborski zastupnik Veljko Kajtazi i Savez Roma u Republici Hrvatskoj “KALI SARA”. U razgovoru za Phralipen pričao nam je o svom djetinjstvu i školovanju, interesu za strojarstvo i računarstvo, ali i o društvenim mrežama, učenju engleskog, ljubavi prema putovanjima i svemu ostalom što zanima mlade i što i njega samog pokreće da se i dalje osobno razvija i napreduje.
Kako je bilo odrastati u Sisku? Kakva su tvoja sjećanja na djetinjstvo?
Moj pradjed je došao u Sisak još prije Drugog svjetskog rata, a nakon rata, u Sisku su rođeni moj djed i otac, dakle ovdje živimo generacijama u višenacionalnoj zajednici. Nikada nitko iz naše obitelji nije imao nikakve predrasude prema ljudima drugih nacionalnosti, a mogu reći da ni ja sam nisam doživio neke veće probleme zbog toga što sam Rom.
Uvijek sam nekako imao podršku ljudi koji su bili spremni odmah reagirati i zauzeti se za mene. Još sam u vrtiću krenuo učiti engleski i to mi je bilo super jer sam htio znati što pričaju likovi u crtićima koje sam gledao na Cartoon Network-u.
Oduvijek sam volio i tehnologiju, zanimalo me kako nešto radi pa sam tako želio upisati strojarstvo. Isto tako me privlačila informatika jer oboje čini osnovicu svake tehnologije. Želio sam povezati strojarstvo i informatiku i razumjeti kako funkcioniraju zajedno i mogu reći da danas razumijem pozadinu velikog broja tehnoloških sklopova. Volio sam čitati i o povijesti tehnologije, posebno o izumima Nikole Tesle koji je došao s ovih naših prostora i na kojeg moramo biti ponosni.
Koliko i na koji način je, po tvom mišljenju, tehnologija bitna za razvoj djece?
Sve uređaje koje smo imali u kući ja sam rastavljao i sastavljao, tako i igračke autiće i čak mogu reći da sam neke dodatno i poboljšao. Danas kad odem na You Tube, gledam kako se rade neki strojevi i uređaji, poput primjerice motora s unutarnjim izgaranjem i to mogu gledati satima, za razliku od igranog filma koji ne mogu izdržati gledati tako dugo. Filmovi i serije su mi previše predvidljivi i ne daju mi nikakve nove informacije.
Po meni, djeci se ne smije limitirati pristup tehnologiji, već se trebaju usmjeravati i limitirati sadržaji. Danas djeca koriste Tik Tok i tako neke platforme društvenih medija, i sve je to meni super, ali ipak treba kontrolirati za što ih dijete koristi. Primjerice, djeca u Kini imaju ograničen pristup korištenja u smislu kontroliranog i ponuđenog sadržaja koji je za njih koristan. Kineski algoritam je sasvim drugačiji od onog napravljenog u Americi. Kada se usporede istraživanja u Americi i Europi te ona u Kini, rezultati pokazuju da u Americi djeca žele biti Tik Tokeri, You Tuberi, Influenceri, dok djeca u Kini žele biti profesori, piloti, astronauti. Danas na internetu zaista postoje sve informacije i može se puno toga naučiti.
Utjecaj na djecu odmalena zaista ima velik upliv na njihove stavove i želje, stoga je odgoj izuzetno važan. U vrtiću mi se događalo da sam imao kontakte s djecom za koju iz današnje perspektive mogu reći da su već tada bila nacionalisti. Naravno da nisu kriva djeca, ali ne mogu razumjeti roditelje koji svom djetetu nisu mogli i željeli dati zdravu perspektivu. Na taj način oni razvijaju strah od svega što je drugačije i njima nepoznato. Vrlo jednostavno ću to opisati na primjeru straha od motora, kad čovjek razvije strah prije no što je ikada probao vožnju na motoru, ja uvijek kažem ok, ali evo barem sjedni na motor, da se provozamo pa mi onda reci. Uvijek je isti princip u pozadini. Da bi vozio motor ili auto, moraš naučiti voziti. Iz svog iskustva mogu reći da svoj djeci treba omogućiti da vide i praktično rade što više jer će im to dati širu životnu perspektivu.
Kako ti vidiš, koji je to smjer u kojem će se razvijati tehnologija?
Pogledajte sada ovu umjetnu inteligenciju koja se pojavila i robotiku. Time se briše potreba za puno zanimanja, ali opet se vraćamo na ono što sam rekao: Moraš znati kako nešto funkcionira da bi to mogao napraviti. Ne možete umjetnoj inteligenciji davati neprecizne i površne upute kao listu svojih želja. Ipak, morate postaviti precizne parametre i prava pitanja. U tom slučaju ovaj napredak tehnologije je koristan i čovjeku ostavlja prostora za igru. Nikada po meni tehnologija neće u potpunosti zamijeniti čovjeka jer bi tada život na zemlji bio sasvim nešto drugo. Postojanje ljudi nije moguće bez socijalne i humanističke komponente.
Kakvo bi trebalo biti ponašanje roditelja prema djeci u smislu dopuštenja za korištenje mobitela i drugih računalnih uređaja?
Ispričat ću sad svoj slučaj s mojim roditeljima dok sam bio dijete od nekih sedam, osam godina. Moji su dugo inzistirali na tome da nema interneta u kući, a mene je zanimalo kako da dođem do igrica jer iako nisam imao mobitel, imao sam laptop. Onda sam saznao i naučio kako hakirati tuđu bežičnu mrežu da bi došao do Internet mreže. Dakle, to vrijeme koje sam imao nečiji mobitel u ruci ja sam googlao o toj temi, kako hakirati mrežu. Prvi korak na internetu bio mi je kako da nešto naučim i uspio sam. Trebalo mi je malo vremena, ali sam bio uporan tako da i moji kad su to vidjeli, postali su zainteresirani zbog načina na koji sam pristupao nekom problemu, koristio logiku u razmišljanju i pokazao stanovitu dozu kreativnosti. To me kasnije zainteresiralo za programiranje, a znanje koje u tome imam danas za moje potrebe je sasvim dovoljno.
Nikako nisam bio siguran u sebe, ni kod upisa u srednju školu, a tako i na fakultet. Nikada nisam bio odličan učenik, niti u osnovnoj školi, a niti kasnije jer meni da nešto naučim to mora biti logično i imati smisla. Nisam mogao učiti napamet.
Završavao sam osmi razred i trebao sam odlučiti koju ću srednju školu upisati. Bili smo na satu kod jedne profesorice i tako smo svi redom ustajali i govorili za što smo se odlučili. Ustao sam i ja i profesorica me pitala: ‘Dobro, Salihi, gdje ćeš ti?’ Odgovorio sam: ‘Ja ću na strojarstvo ili na računarstvo’. Na to mi je profesorica rekla: ‘Visoko ciljaš, a malo imaš’. Ta rečenica me toliko držala, da me i dan danas drži da postanem netko i nešto. To me ohrabrilo da pokažem koliko vrijedim, da uložim u sebe i svoje znanje i da i sam postanem svjestan svoje vrijednosti. Shvatio sam da treba biti čvrst što se tiče takvih stvari, koliko god to bilo teško i koliko god u nečemu bili drugačiji od drugih. Moji roditelji su meni uvijek bili podrška, iako možda u potpunosti nisu ni razumjeli struku koju odabirem. Tako je i danas, evo sad dolazi vrijeme da upišem master studij i nisam u potpunosti siguran koji bi program izabrao, ali oni mi govore kako uopće ne trebam razmišljati, već da izaberem bilo koji jer će u svakome biti nešto korisno za mene, takav je njihov stav.
Rekao si kako nisi imao baš najbolje ocjene tijekom školovanja, ali čini mi se kako ti nikada nisi bio onaj koji odustaje?
Točno, znalo me biti itekako strah kad sam vidio koliko ne znam. Evo na primjer, odmah na početku, gotovo prvi dan kad sam došao u srednju školu imali smo blic-test iz matematike. Moj profesor je bio Radivoj Tošić i on je za mene jedan od najboljih profesora ikada. Ne mogu reći da sam imao dobre ocjene iz njegovog predmeta, ali mogu reći da sam puno, puno naučio. On je za mene savršen primjer profesora, i pedagog i sociolog i izvrstan predavač. Dakle, gledam ja taj test i test gleda mene. U njemu zadaci, a meni sve nepoznato, prvi puta to vidim. Nakon nastave kad sam došao kući rekao sam roditeljima neću ja ovo moći završiti. I evo prošle su četiri godine, bilo mi je ponekad poprilično teško, ali naučio sam i završio. Isto mi se dogodilo i na fakultetu kad sam se susreo s diskretnom matematikom. Pomislio sam što je ovo, ja ću sigurno pasti na ispitu. Matematika mi je uvijek bila problem, a takav mi je bio i susret s programiranjem. I onda sam odlučio korak po korak, otvorio Internet i tražio. Našao sam ‘mali milijun’ Indijaca koji stvarno vrhunski rade svoj posao programiranja, da tako kažem, nešto što primjerice treba napisati u 150 linija oni će napisati u 20 linija koda i kad sam tako gledao shvatio sam da ima smisla.
Iako si mlad već si dosta putovao. Što su ti donijela putovanja?
Dosta sam putovao jer evo imam baku u Engleskoj, rodbinu u Španjolskoj, Portugalu i Njemačkoj. Mi imamo veliku obitelj i gdje god odem ja svugdje imam nekoga tko će me primiti, čak i u Americi. Meni je super imati veliku obitelj. Kod nas je tako da je od tvoga pradjeda brat tvoja krv i to se broji, i to se uvijek cijeni. Moram priznati da se nigdje nisam susreo s time da bi različita rasa ili nacionalnost bila problem, pogotovo kod obrazovanih i situiranih pojedinaca, obitelji ili širih zajednica. Na putovanjima se upravo upoznaju ljudi različitih kultura i nikakav problem nije što smo drugačiji, štoviše to je motivacija za bolje upoznavanje. Što više čovjek vidi i čuje, to je bogatiji i nije limitiran svojim pogledom na život, već ga proširuje.
