Nataša Kovačević izvršna je direktorica Informativno-pravnog centra u Slavonskom Brodu. Također je voditeljica projekta “Jednakost za Rome kroz suzbijanje diskriminacije” koji se od listopada 2022. godine provodi u sklopu Centra i kojemu su glavni ciljevi jačanje provedbe nediskriminacijskog zakonodavstva i osnaživanje Roma za traženje pravne zaštite.
Kako je Informativno-pravni centar započeo s radom i na što je usmjerio svoju djelatnost?
Informativno-pravni centar (IPC) djeluje već 21 godinu na području Brodsko-posavske županije, s tim da volim reći da IPC djeluje 21 godinu, a ja sam u IPC-u već 25 godina. Godine 1997. se otvorio pravni centar u Slavonskom Brodu u nadležnosti International Rescue Committeeja (IRC-a). To je američka međunarodna humanitarna organizacija koja je u Hrvatskoj imala nekoliko ureda. Jedino je brodski ured bio specijaliziran za pružanje pravne pomoći. Kada se IRC odlučio povući iz regije 2002. godine, tada smo mi bili jedini njihov ured koji se registrirao u nevladinu lokalnu organizaciju. Naša osnovna djelatnost od samog osnutka bila je besplatna pravna pomoć. Prvih 10-ak godina bili smo isključivo fokusirani na pružanje pravne pomoći izbjeglicama jer je Slavonski Brod na samoj granici s Bosanskom Posavinom, tako da smo mnogo radili s izbjeglicama iz Bosne u Hrvatsku, ali smo mnogo radili i s izbjeglicama u Bosni. Mnogo smo radili i s povratnicima srpske nacionalnosti u Republiku Hrvatsku. Pored pravnika, imali smo i odvjetnice koje su aktivno radile na pružanju pravne pomoći. Bilo je mnogo što upravnih što sudskih postupaka.
Kada i kako ste se usmjerili na rad s romskom zajednicom?
Kako se iskristalizirao naš rad s romskom populacijom? Tako što se s vremenom smanjivao broj izbjeglica i povratnika koji su nam se javljali za pomoć, a povećano su nam se počeli javljati lokalni Romi iz naselja Josip Rimac. Njima je trebala pravna pomoć za rješavanje statusnih pitanja. Tada smo imali projekte, uglavnom financirane od strane UNHCR-a, OESS-a i raznih ambasada, koji su većinom bili fokusirani na izbjeglice i povratnike. Uz to što smo radili s izbjeglicama i povratnicima, iz godine u godinu smo imali sve veći broj romske populacije pa su nas počeli zvati iz drugih dijelova Hrvatske tražeći pravnu pomoć. Onda smo 2011. godine predložili UNHCR-u da financira naše aktivnosti vezane za pružanje pravne pomoći romskoj populaciji. Tako je naš rad s Romima krenuo 2012. godine.
Kakav je bio proces u traženju pravne zaštite? Jesu li korisnici dolazili k vama ili ste vi odlazili na teren? I s kakvim su vam se problemima javljali?
Uspostavili smo jedan model s pravnim savjetnicima u uredu i s dva mobilna tima, jednim u brodskom uredu a drugim u Zagrebu. Svaki mobilni tim je pokrivao po dvije-tri županije. Pokrivali smo Brodsko-posavsku, Osječko-baranjsku, Vukovarsko-srijemsku, Sisačko-moslavačku, Grad Zagreb, Primorsko-goransku i Istarsku županiju. U mobilnim timovima su bili romski asistenti – u Zagrebu je to bio predstavnik vijeća romske nacionalne manjine, prvo Veljko Kajtazi (koji je bio prvi romski asistent u našim mobilnim timovima), a zatim Neđatin Kamberovski. Uz njih su, naravno, bile pravne savjetnice.
Mobilni su timovi išli na teren gotovo svakodnevno tijekom nekoliko perioda u godini. U početku, prvih šest mjeseci, nismo imali velik broj slučajeva zato što su romske zajednice tradicionalno zatvorene. Već su tada bili zasićeni raznoraznim anketama, istraživanjima, ljudima koji su dolazili u njihove zajednice i trebali neke informacije. Nama je trebalo otprilike 6 mjeseci da nas prepoznaju, naš rad, što se najvećim dijelom dogodilo upravo zahvaljujući radu naših mobilnih timova. Onda su nam se s većim povjerenjem počeli obraćati. Isto tako, naš se pristup sastojao od toga da pravnu pomoć nismo pružali u institucijama ili mjesnim zajednicama, nego direktno u domovima korisnika.
Pravna pomoć je od 2012. pa sve negdje do 2018. godine najvećim dijelom bila vezana uz rješavanje statusnih prava romske populacije. Dobar dio Roma tada nije imao riješena statusna pitanja – ili su bili u ilegalnom boravku u Hrvatskoj ili su bili osobe bez državljanstva ili su bili u riziku od gubitka državljanskog statusa. Zahvaljujući IPC-u riješen je velik broj takvih slučajeva. Neki su slučajevi bili jako komplicirani: recimo, ljudi su bili rođeni u vlaku između Zagreba i Beograda, između tadašnjih socijalističkih republika te nisu znali točno u kojoj republici su rodili dijete, nisu imali nikakve dokumente, njihova djeca nisu bila upisana u maticu rođenih. Imali smo nekoliko slučajeva u kojima smo morali DNK analizom utvrđivati majčinstvo ili očinstvo roditelja kako bi oni uopće mogli biti upisani u maticu rođenih.
Ovdje je važno naglasiti našu dobru suradnju sa svim regionalnim zemljama, pri tome mislim na zemlje jugoistočne Europe – Bosnu, Srbiju, Makedoniju i Kosovo (odakle je i došao jedan dio romske populacije) – tako da zahvaljujući toj regionalnoj suradnji i dan-danas sporadično imamo neke dokumente koje međusobno pribavljamo.
Kakva je u tome bila suradnja s institucijama? Kako ste financirali svoju djelatnost?
Pored UNHCR-a, IPC je tada imao europske projekte u kojima smo radili na rješavanju statusnih pitanja Roma. To je bio glavni fokus naših aktivnosti prvih 6-7 godina. IPC, kao i sve druge udruge, mora se naprosto orijentirati na projektno financiranje. Mi ne možemo provoditi isključivo one aktivnosti koje mislimo da trebamo provoditi, nego moramo prilagođavati aktivnosti natječajima koji su raspisani. Ali uvijek nastojimo ugurati pravnu pomoć u natječaje koliko god to teško bilo, jer znamo da europski projekti ne financiraju besplatnu pravnu pomoć. Jako je teško provući aktivnost besplatne pravne pomoći kroz bilo koji europski projekt s obzirom da europske institucije smatraju da su sve zemlje članice Europske unije dovoljno kapacitirane da mogu samostalno financirati besplatnu pravnu pomoć u svojim državama. Kad je završilo financiranje UNHCR-a, nama je problem prilikom pružanja pravne pomoći bio to što smo izgubili sve donatore koji su financirali pravnu pomoć. Mi nju jesmo u kontinuitetu pružali, ali pretežito volonterski. Imali smo druge projekte, nismo imali projekte pružanja besplatne pravne pomoći, međutim IPC je uvijek zadržao pravnike koji su odvojili dio svog vremena i za taj dio aktivnosti.
Ministarstvo pravosuđa je sada jedini izvor financiranja pružanja primarne pravne pomoći, dakle pravnih savjeta, općih informacija, nema više sudskih zastupanja, nema zastupanja u upravnim postupcima. Do ove godine to je financiranje bilo jako skromno. Novčana sredstva koja su bila izdvojena u tu svrhu bila su nedostatna za bilo kakve ozbiljnije aktivnosti. Od ove godine Ministarstvo pravosuđa konačno je raspisalo trogodišnji natječaj za pružanje primarne pravne pomoći tako da se ne moramo iz godine u godinu javljati s identičnim aktivnostima i istim projektima te razmišljati hoćemo li proći na natječaju ili ne.
Kakva je trenutna situacija, posebno s obzirom na aktualni projekt “Jednakost za Rome za suzbijanje diskriminacije”?
Romi nam se sada u malo manjoj mjeri javljaju vezano za pravnu pomoć. Ako i dođu, to su općenita pitanja koja more i sve druge građane, naprimjer radi se o problemima s institucijama ili problemima s Hrvatskim zavodom za zapošljavanje ako su slučajno brisani iz njega. Smanjen broj Roma javljao nam se do perioda prije otprilike tri godine. Onda smo započeli s projektom pružanja pravne pomoći u slučajevima diskriminacije. U to vrijeme IPC je postao i regionalna antidiskriminacijska kontakt-točka Pučke pravobraniteljice. Dakle, tri godine smo baš aktivni po pitanju pružanja pravne zaštite u slučajevima diskriminacije. Pravnu pomoć pružamo i u Brodsko-posavskoj i u Osječko-baranjskoj županiji. Za to smo organizirali edukacije za romske medijatore. Ono što nam je posebno drago jest da među romskim medijatorima imamo dvije Romkinje, aktivistkinje, jer IPC nastoji kroz brojne projekte koje provodi uvijek uključiti Romkinje.
Što se tiče projekta suzbijanja diskriminacije, nailazili smo u svom radu na brojne slučajeve diskriminacije prema romskoj populaciji, najviše prilikom zapošljavanja. Ali kada dođe do toga da treba prijaviti diskriminaciju, imamo jako mali broj prijava. To nije problem samo romske populacije. Ako se čitaju izvješća Pučke pravobraniteljice, to je općeniti problem s hrvatskim građanima – jako slabo prijavljuju diskriminaciju. Ili je ne znaju prepoznati ili se ne žele s tim zamarati. Među romskom populacijom prisutno je i nepovjerenje prema institucijama. Ako je zapošljavanje u pitanju, posebno na lokalnom nivou i u manjim zajednicama, ne žele se zamjerati potencijalnim poslodavcima, misle i nadaju se da će ih primiti idući put ako ih sada nisu primili zato što su Romi. Razočarani smo zato što među nama ima mnogo slučajeva diskriminacije, mi i naši medijatori na terenu muku mučimo s pronalaženjem konkretnih slučajeva koje ćemo prijaviti. Mislim da bismo svi zajedno trebali raditi na informiranju, edukaciji i podizanju svijesti ljudi, da osvijeste da ne trebaju trpjeti diskriminaciju i da je svakako trebaju prijaviti nadležnim institucijama.
