Jedna lasta ne čini proljeće

  • EnglishEnglish
  • Romani chibRomani chib
  • Foto: Mirjana Bilopavlović

    Centar za podršku i razvoj civilnog društva Delfin (Center for support and development of civil society Delfin) iz Pakraca osnovan je 2002. godine, ali većina njegovih članica imala je prethodno iskustvo u organizaciji u kojoj su bile dugi niz godina –  Klubu žena Pakrac, koji je s djelovanjem započeo u jeku rata u Hrvatskoj. Klub je nastao kroz djelovanje Volonterskog projekta Pakrac u okviru Antiratne kampanje – civilnog mirovnog pokreta koji je s vremenom prerastao u mrežu udruga, organizacija i projekata.

    Na Dan borca, 4. srpnja 1991. godine, velikog državnog praznika (gle slučajnosti!), kojeg smo svi do tada obilježavali, u Zagrebu se šačica ljudi koji nisu htjeli prihvatiti nametnuti sustav vrijednosti i način na koji trebamo živjeti suprotstavila onome što je kasnije generiralo ratom i svemu što se događalo od 1991. do 1995, a onda kasnije i na Kosovu. Tako je u vrtu kafića Zagorka dogovoreno pokretanje Antiratne kampanje koja se odvijala paralelno s pričom Žena u crnom u Beogradu koje su se usprotivile ratovima, kazuje mi ponosno Mirjana Bilopavlović, suosnivačica Centra i jedna od žena iz Hrvatske nominirana za kolektivnu Nobelovu nagradu za mir 2005. godine u okviru inicijative “1000 žena za Nobelovu nagradu mir 2005.” za aktivno promicanje mira i tolerancije.

    Bilopavlović je u trenutku izbijanja rata živjela u Lipiku, iz kojeg odlazi u prognanstvo u jesen 1991. godine. Godinu nakon dolazi u Pakrac, koji je prije rata s Lipikom činio jednu općinu, u stan svoje svekrve. Brzo sam shvatila da se ništa neće samo od sebe riješiti, ako ne zasučem rukave i pomognem svojoj djeci. Vrlo brzo smo u vrijeme prognanstva, u hotelu, u kojem smo prvotno bili smješteni, organizirali vrtić za djecu i grupe podrške starijoj djeci u rješavanju zadaće i učenju. Bilo je teško, jer nisi znao je li ti srušena kuća i je li netko tvoj bližnji poginuo, ali smo se mi žene pokušale organizirati i učiniti svakodnevicu podnošljivijom kako ne bismo razmišljale o najgorim vijestima. Moja djeca činila su prvu poratnu generaciju školaraca u Pakracu.

    Antiratna kampanja 1993. godine zajedno s mirovnjačkim aktivistom Wam Katom iz Nizozemske pokreće Volonterski projekt Pakrac koji će djelovati do 1997. godine i okupiti preko nekoliko stotina domaćih i međunarodnih volontera, u obje strane podijeljenog grada. Kroz zajednički rad volontera i lokalne zajednice stvaran je drugačiji pogled na mir, kroz, na oko, jednostavne aktivnosti, no iznimno bitne za funkcioniranje u novoj svakodnevici – čišćenje ulica i područja oko ruševina, koordinaciju i komunikaciju s ljudima koji su ostali (ali i među zaraćenim stranama), spajanje razdvojenih obitelji, druženje i učenje, stvaranje socijalnih veza i nenasilnu komunikaciju.  Je li to bilo vrijeme za djelovanje, pita se Bilopavlović, sudionica mirovnjačkih inicijativa, i odgovara da odmak od trideset godina pokazuje da su određene vrijednosti prepoznate, a iskustva izgradnje mira u Pakracu preslikana i na neka druga mjesta na prostorima bivše Jugoslavije, ali i na sukob u Ukrajini.

    Dolazak volontera u Pakrac i Lipik prvotno je izazvao nevjericu i nepovjerenje da netko “izvana”, iz stranih zemalja, dolazi govoriti o miru. Odakle njima pravo da nama govore kako mi taj rat trebamo rješavati?, tada se pitala i ona. Volonteri su dolazili iz raznih europskih zemalja i iz Amerike, ostajali od nekoliko tjedana do nekoliko mjeseci, a neki su ostali i za vrijeme trajanja cijelog projekta.

    Žene, rat i mir

    Volonteri su radili u smjenama, čistili su ulice i posljedice razaranja. Možete si zamisliti, mi smo te 1991-1992. napunili smočnice misleći da rat neće dugo trajati, pa da imamo od čega preživjeti. Tu količinu hrane trebalo je zbrinuti kako ne bi došlo do kojekakve zaraze i epidemije, ali i da se glodavci ne namnože i dodatno nas ugroze. Unatoč jezičnoj barijeri, volonteri su kroz rad s djecom, kojoj su pristupali kroz igru, uključili i njihove majke i bake što je dovelo do veće socijalne kohezije. Nakon završenih smjena nastavljeno je druženje i s odraslima. Dio njihove nesebične pomoći i podrške rezultiralo je da kolegica Željka iz Sarajeva predloži udruživanje. Tako je 1993. krenula ideja, a 1994. registriran Klub žena Pakrac, koji je, između ostalog, poznat po tome što smo imali prvi poduzetnički projekt u to vrijeme u Hrvatskoj –  otvorili smo vešeraj. Od jedne američke organizacije dobili smo veš mašine i rekle smo: ‘ajmo prati “prljavi veš”‘, gdje se priča prljavog veša nije odnosila samo na rublje koje je trebalo oprati nego i na razgovore o našim stavovima i svemu što se događalo oko nas. Iako je vešeraj pružao usluge za kuće koje su ostale bez struje uz to je krenula i priča ženskog organiziranja, razvoja svijesti koliko je važno preuzimanje uloge i rješavanja problema na lokalnoj razini.

    Održavanje socijalnih i društvenih mreža uspostavljeno je i kroz redovne “klafeže“. Idemo sada na čajanku, govorili bi volonteri nakon obavljenog posla. Mi smo im objasnile da ne dolazimo iz kulture čaja, ali da nam je važan razgovor uz kavu. Tako smo se okupljali na našim ‘klafežama’, ispijajući kavu, pričajući u isto vrijeme i nekoliko jezika, samo da bismo se mogli svi zajedno sporazumjeti. U to vrijeme smo razgovarale tko će u Kutinu po kruh i mlijeko, hoćemo li imati struje sutra iza podne, kako smo sretne što nismo naišle na uginulu životinju, ili kako je dobro da je netko maknuo hladnjaču s mesom u raspadnutom stanju, da netko nije poginuo od zaostalih minsko-eksplozivnih sredstava, da na nekoga nije pala greda. Nažalost, uslijedio je i dan kada nam je jedan volonter poginuo. Godine 2018. otkrivena je spomen ploča Ursu Weberu, mladom volonteru iz Švicarske, koji je u ljeto 1994. godine tragično stradao prilikom čišćenja ruševine Malog dvora – Janković današnje zgrade Muzeja Grada Pakraca.

    Doprinos volontera bio je nemjerljiv, ističe Bilopavlović: Volonterski projekt Pakrac bio je bitan jer je, također, naučio mlade ljude digitalnoj pismenosti. Prvu e-mail poštu poslali smo iz Pakraca uz pomoć volontera, a uz podršku ondašnjeg ravnatelja srednje škole koji nam je ustupio prostor. Tu je i Klub žena Pakrac održavao svoje sastanke, dobile smo priliku učiti i raditi na sebi, spoznavajući koje su naše predrasude, koliko smo produkt sredine u kojoj živimo i koliko smo spremne toj sredini reći da može i drugačije.

    Volonteri su uvidjeli, kako domaći tako i strani, nastavlja Bilopavlović, da ako ženama ponudiš mogućnost da pričaju o svojim osjećajima i da izraze što za njih znače ovi događaji da to može polučiti mnoge akcije u samoj zajednici. I ona je, navodi, tek naknadno osvijestila da je to okupljanje uz kavu preraslo svoju simboličnu razinu te u konačnici generiralo aktivnosti za dobrobit sviju. Mislim da to nije nešto što je sinonim samo za Antiratnu kampanju nego za sve mirovne pokrete u svijetu. Žene dolaze s “mekšom” politikom, politikom pregovaranja i razgovaranja, slušanja, a ne politikom nasilja. Čini mi se da je i Antiratna kampanja tako djelovala, iako je imala podjednako muškaraca i žena vođenih zajedničkim ciljem. 

    Bilopavlović se rado sjeća realizacije projekta “Žene u ratu i miru” koji je financirao Friedrich Ebert Stiftung. Tada je zajedno s Goranom Božičevićem, Martinom Velić i Vesnom Kesić 1994. godine u Pakracu okupila žene s prostora bivše Jugoslavije razgovarajući o rodnoj dimenziji rata, što su tek godinama nakon naučile tako artikulirati. Doveli smo žene iz Bosne i Hercegovine i drugih dijelova Hrvatske, s propusnicama UN-a, ne razmišljajući mnogo o mogućim posljedicama, iako smo imali podršku policije. Dolazile su vlakom iz Banove Jaruge, išla je parna lokomotiva – ispred jedan vagon s kamenjem, a iza vagon s drvenim klupama kao iz kaubojskih filmova. Rat još nije bio gotov i bila je rizična situacija, i to su sjećanja koja me i danas drže – ako su žene u to vrijeme bile spremne riskirati svoj život, doći  u Pakrac i sjesti za stol razgovarati o miru – znala sam da je bilo vrijedno. Je li bilo hrabro i ludo? Zasigurno, oboje.

    U listopadu 1995. godine održava se u Pakracu MIRamiDa – prvi trening građenja mira u zemljama bivše Jugoslavije, a kroz čije su treninge prošli i mnogi današnji aktivisti i aktivistice koji djeluju još uvijek u raznim inicijativama i udrugama izniklima iz Antiratne kampanje. Među njima je i spomenuti Centar s početka ovog teksta u kojem kao koordinatorica radi i Bilopavlović. Ona kao najvažniji utjecaj MIRamiDA-e vidi u prihvaćanju odgovornosti za vlastite postupke, ali i mogućnosti razmjene mišljenja osobito s ljudima koji imaju drugačija uvjerenja od nje.

    Uvijek može drugačije, ali drugačije ne možemo očekivati od drugih, ako to sami ne pokažemo. Jedna lasta ne čini proljeće, poručuje Bilopavlović.

     

    Komentiraj

    Unesite svoj komentar
    Unesite svoje ime