Dana 19. rujna 2023. godine navršava se 150 godina od zaključka Hrvatskoga sabora od 19. rujna 1873. pod nazivom Osnova zakona o ravnopravnosti Izraelićana. Njime su se potpuno izjednačili Židovi s pripadnicima ostalih zakonom priznatih vjeroispovijedi: “sljedbenici izraelitičke vjere” priznaju se u pogledu vjerozakona i “uživanja pravah političkih i građanskih” ravnopravnih s pripadnicima ostalih zakonom odobrenih religija.
Bio je to kraj puta koji je započeo gotovo stotinu godina ranije, nizom patenata i edikata koje je habsburški vladar, Josip II. je u kontekstu svojih reformi, izdavao kako bi regulirao te standardizirao položaj nekatolika u Monarhiji. Posebno su izdavani oni za različite vjeroispovijedi, kao i za različite krunske zemlje Monarhije. Jedan od njih, pod nazivom Sistematica gentis Judaicae regulatio izdan 31. ožujka 1783. i odnosio se na Židove u ugarskom dijelu Monarhije. Njime su Židovi postali tolerirani i dozvoljeno im je naseljavanje različitih habsburških zemalja pa tako i hrvatskih, nakon što su početkom novoga vijeka bili protjerani. Ovi se patenti/edikti bave novim ekonomskim mogućnostima za Židove, kombiniranim s mjerama za kulturnu transformaciju. Cilj nije bio ravnopravnost, nego veća integracija Židova u državni (habsburški) sustav na tragu prosvjetiteljskih ideja i željom cara i kralja da Židove učini korisnima odnosno produktivnim članovima društva. U vladarevim težnjama isprepletali su se humanistički i pragmatički motivi, a dodatan poticaj bio je i velik broj novih židovskih podanika iz Galicije, koja je podjelama Poljske postala dio Habsburške Monarhije, a u njoj je živio velik broj Židova. Edikte o toleranciji pratili su mnogi dodatni dekreti i regulacije. Dio židovske zajednice neke od tih regulacija doživljavao je kao miješanje i u svoju religijsku domenu. Jedna od odredbi koja je ostavila dalekosežne posljedice bila je ona o imenima i prezimenima (23. srpnja 1787), koja je uvela i fiksna prezimena. Smrću Josipa II. 1790. godine ukinuta je većina njegovih reformi, no put prema potpunoj emancipaciji nije mogao biti zaustavljen. Ovakav proces emancipacije bit će obilježen postupnim ukidanjima ograničavanja različitih prava i trajat će do druge polovice 19. stoljeća kada će Židovi, u kontekstu završnog, posljednjeg preuređenja Habsburške Monarhije u dvojnu Austro-Ugarsku Monarhiju, dobiti punu emancipaciju.
Židovi u Hrvatsku i Slavoniju dolaze uglavnom iz Moravske i Ugarske nešto prije modernizacijskih procesa i industrijalizacije te postaju njihovim aktivnim sudionicima, što će pridonijeti velikom napretku židovske zajednice u hrvatskim zemljama. Židovi dolaze kao pioniri, pojedinačno, s obiteljima ili manjim skupinama. Većina općina osnovana je od 1840-ih, a osobito u drugoj polovici 19. stoljeća.
Na svojemu putu prema punoj emancipaciji, Židovi su u Hrvatskoj i Slavoniji 1840. godine dobili pravo bavljenja obrtom. Tad im se dopušta bavljenje trgovinom i obrtom, držanje židovskih pomoćnika i naučnika, gradnja tvornica, pohađanje slobodnih znanosti i umjetnosti, kupnja nekretnina i zemlje gdje im je to i prije bilo dopušteno te pravo slobodna naseljavanja. Ugarski se Židovi otkupljuju od tolerancijske takse 1846, u čemu sudjeluju i općine iz Hrvatske i Slavonije. Carskim patentom od 18. veljače 1860. godine dopušteno je Židovima posjedovanje nekretnina, a postupno su se ukidale sve odredbe koje su sužavale njihov obiteljski i privredni život. Iste godine donosi se zakon kojim je Židovima i ostalima omogućeno lakše dobivanje državljanstva.
U drugoj polovici 19. stoljeća i poslije, Židovi u hrvatskim zemljama otvaraju trgovine i banke, podižu tvornice u selima, naseljima i gradovima gdje ih dotad nije bilo, a potom i u najrazvijenijim sredinama, značajno pridonoseći ukupnome gospodarskom razvoju i uklapanju hrvatskih zemalja u europsko gospodarstvo. U trgovini Židovi preuzimaju gotovo cijelu izvoznu trgovinu žita, kože, drva te uvoze kolonijalnu i manufakturnu robu iz srednje Europe. Pojavljuju se nafta i petrolej kao trgovačka roba široke uporabe i velikih mogućnosti. Židovi i židovski kapital sudjelovali su i u gradnji željezničkih pruga (Našice – Virovitica – Bjelovar – Križevci). Trgovačku djelatnost često povezuju s ugostiteljstvom ili obrtima (npr. trgovina žitom i pekarski obrt te otvaranje mlinova). Židovi s vremenom osnivaju privatne banke i štedionice na dioničkoj osnovi u manjim mjestima, a s vremenom i u gradovima. Prevladavaju i u raznim granama industrije, u pivarstvu, kemijskoj i naftnoj industriji (npr. rafinerije u Sisku i Brodu na Savi), građevinarstvu (cementare u Podsusedu i Srijemu, ciglane i građevinska poduzeća), nakupu i preradi kože, proizvodnjom tanina, obradom drva i proizvodnjom namještaja, proizvodnjom papira itd. Židovi su i vlasnici mnogih tiskara te knjižari. S već spomenutim građevinarstvom u vezi su i brojni arhitektonski uredi, uglavnom u Zagrebu i Osijeku. Od početka 20. stoljeća počinju se osnivati i brojna dionička društva u kojima prevladavaju Židovi, što se ne vidi iz naziva tvrtke ili tvornice ni iz dioničkih skupština već tek iz toga tko je ravnatelj ili inženjer. Godine 1904. Židovi se organiziraju i u Savezu industrijalaca Hrvatske i Slavonije gdje čine većinu.
Tijekom 19. stoljeća Židovi su sve akulturiraniji i prisutniji u širem društvu. U tom razdoblju se grade i reprezentativne sinagoge, najčešće u klasicističkom odnosno neomaurskom stilu, od kojih je najstarija ona u Vukovaru sagrađena 1845, a nakon nje one u Varaždinu, Daruvaru i Donjem Miholjcu, Virovitici, Đakovu, Zemunu, Sisku, Zagrebu, Gornjem gradu u Osijeku, Koprivnici, Požegi, Našicama, Križevcima, Slavonskome Brodu i u drugim gradovima, a krajem stoljeća judaizam postaje ravnopravna religija na području Monarhije. Židovi sudjeluju u razvoju građanskih društava pa Jakov Epstein (1822–1859) potiče 1846. godine osnivanje najstarijega dobrotvornog društva u Hrvatskoj, Humanitätsverein ili Društva čovječnosti. U drugoj polovici 19. stoljeća osnivaju se brojna židovska društva, poglavito ženska. Do početka 20. stoljeća i u Hrvatskoj pojedinci dobivaju plemstvo, npr. obitelj Filipa Deutscha, uspješnoga poduzetnika u drvnoj industriji 1910. dobiva ugarsko-hrvatsko plemstvo te prezimenu pridodaju nastavak “od Macelja”, odnosno “Maceljski”, a Šandor Alexander plemstvo, s naslovom “Sesvetski”, dobiva za iznimne zasluge u dobrotvornom radu za vrijeme Prvoga svjetskog rata. Početkom 20. stoljeća u 30 gradova i mjesta postojale su židovske općine, a pred početak Prvoga svjetskog rata Židovi postaju većinom urbani element.
