Patnja je univerzalna značajka čovječanstva, dehumanizirajuće iskustvo tijekom kojeg se ljudskost uništava bolom i tugom. Što je ekstremna patnja, koji su njezini uzroci i rezultati te zašto razumijevanje, tolerancija, uvažavanje kulturne raznolikosti te interkulturni kontakti djeluju kao antidoti protiv mržnje koja vodi do masovnih zločina, bila je tema 3. Ljetne škole suočavanja s prošlošću održane između 12. i 15. srpnja. 2023. godine. Škola se održala kao uvertira obilježavanju Međunarodnog dana sjećanja na romske žrtve genocida u Drugom svjetskom ratu / Samudaripen 2023, a u sklopu trodnevne edukacije, sudionici su posjetili mjesta najvećih ratni zločina na ovim prostorima. U organizaciji Saveza Roma u Republici Hrvatskoj “KALI SARA”, polaznici škole obišli su spomenik podignut na mjesnom groblju u Mariji Gorici, Spomen područje Jasenovac te Romski memorijalni centar Uštica, a potom i Memorijalni centar Srebrenica – Potočari u Bosni i Hercegovini te druga mjesta od značaja za njegovanje kulture sjećanja.
Sva ova mjesta povezuje masovni zločin, genocid nad pripadnicima naroda koji su u jednom trenutku postali neprijatelji režima. U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1940-ih i Republici Srpskoj više od pola stoljeća kasnije, došlo je do planskog uklanjanja onog naroda za kojeg su smatrali da smeta uspostavi željenog društvenog uređenja. Obje države nastojale su stvoriti rasno čisto društvo, pa su se tako na meti ustaškog režima našli Srbi, Židovi i Romi, a u slučaju realizacije velikosrpske ideje u Srebrenici žrtva masovnog istrebljenja postalo je bošnjačko stanovništvo, objasnio je kustos i voditelj škole Robert Korenić te dodao: Ova mjesta povezuje genocidna politika utemeljena na nacionalističkom svjetonazoru koji uvijek vodi do ekstremne patnje stradalačkih naroda. Zato je jedan od ciljeva ovog programa bio osvijestiti sudionike o opasnosti rasnih ideologija i važnosti njegovanja društvenog pluralizma.
U programu je sudjelovalo pet sudionica, od kojih tri romske i dvije drugih nacionalnosti, a selekcijskim postupkom dospjelih prijava željela se osigurati identitetska različitost polaznika u kulturnom, vjerskom i nacionalnom smislu. Time se, ističu organizatori, Korenić i Lea Oršuš, težilo proširiti svijest o počinjenim genocidima ne samo među pripadnicima romske nacionalne manjine, već u društvu općenito kroz sudionike predstavnike dominantnih nacionalnih zajednica. Zadatak Škole bio je revitalizirati i održati društveno pamćenje na zločine protiv čovječnosti počinjene na ovim prostorima, a distribucijom znanja i informacija o potonjima osvijestiti o važnosti razumijevanja povijesnih zbivanja. Time se sprječava kolektivna povijesna amnezija na događaje kojima i danas prijeti povijesni revizionizam, pa sve do njihova potpuna negiranja. Edukativni program bio je i prilika za interkulturno upoznavanje s ciljem promicanja pozitivnih odnosa različitih etničkih skupina, a sudionice Škole svakodnevno su međusobno dijelile vlastita životna iskustva te diskutirale o osobnim doživljajima viđenog iz različitih perspektiva.
Za sudionice Nataliju i Manuelu Oršuš, bila je ovo prilika da po prvi puta više čuju o povijesti svoga naroda. Šok je uslijedio nakon Marije Gorice kada sam vidjela Zid boli u sklopu Romskog memorijalnog centara Uštica. Bila sam suočena s ogromnom brojkom, imenima 16 173 ubijenih Roma, brojkom za koju se vjeruje da nije konačna. Tek sam tada osvijestila da sam na toj listi kao pripadnica romske nacionalne manjine mogla biti i ja, da sam rođena samo malo ranije. Bilo je to bolno osvještenje. Ovo je bila i prva prilika tijekom koje sam imala mogućnost detaljnije slušati o genocidu nad Romima. Nikad prije nisam o tome učila u školi jer se stradanje romskog naroda spominjalo tek ovlaš, rekla je Manuela Oršuš, a snažan dojam ova su mjesta stradanja ostavila i na sudionice drugih nacionalnosti. Ova mi je Ljetna škola promijenila način na koji sada promatram taj period, a s obzirom da se u svojim predavanjima bavim ovom tematikom, shvatila sam da moram promijeniti način na koji podučavam o ovoj povijesnoj tragediji. Dosad sam uglavnom podučavala o genocidu nad Židovima, a sada znam da je pokolj romske zajednice jednako značajan, pa čak i tragičniji. Romi nisu fusnota povijesti, već zajednica koja je gotovo u potpunosti istrijebljena. Škola mi je proširila vidike, a povijest romske zajednice koju sam naučila tijekom ove Škole koristit ću u svom daljnjem radu, rekla je Andrea Carolina Dorta Baptistakoja dva puta godišnje drži predavanje u sklopu studija modernih jezika na Metropolitanskom sveučilištu u Venezueli (Universidad Metropolitana de Venezuela), na kojem se od sljedeće godine uvodi i novi seminar posvećen Samudaripenu.
Kroz postav muzeja Spomen područja Jasenovac sudionice je vodio viši kustos Đorđe Mihovilović koji se u svom izlaganju primarno fokusirao na svakodnevicu romskih logoraša, ali i ostalih jasenovačkih stradalnika, pričajući pritom sudionicama o najrazličitijim metodama masovnog istrebljenja zatočenika i svjedočanstvima preživjelih. Dojmovi sudionika mogu se sumirati riječju „šok“, a na svoje osjećaje prilikom posjeta koncentracijskom kompleksu Jasenovac osvrnula se Anesa Šabani. Ostala sam frapirana činjenicom da se prvi dječji logor otvorio baš u Jasenovcu. Bila je to poražavajuća informacija koja me potresla, pogotovo uzimajući u obzir da radim kao primalja i svakog dana na svijet donosim novi život. Načini na koji su ustaški činovnici ubijali civilno stanovništvo radi njihove vjerske, etničke ili rasne različitosti paraju srce. Bila je to klaonica. Prema riječima kustosa Mihovilovića, u Jasenovcu je nedostajalo vatrenog oružja pa su logoraši ubijani na najbrutalnije načine, maljevima, sjekirama, prebijanjem i izgladnjivanjem. U jednom sam trenu prolazeći muzejom snažno osjetila mučninu u želucu i osvijestila da je to bio – moj narod.
Najsnažniju impresiju na sudionice ostavio je Memorijalni centar Srebrenica – Potočari u Bosni i Hercegovini, mjesto na kojem je ubijeno više od 8 tisuća žrtava. U pratnji kustosa muzeja Azira Osmanovića, ujedno i svjedoka genocida u Srebrenici, sudionice su imale priliku pogledati muzejski dokumentarni film sastavljen od autentičnih videosnimaka načinjenih između 13. i 19. srpnja 1993. godine, a potom slušati o stanju prije rata i događajima koji su prethodili agresiji, samom etničkom čišćenju teritorija te iskustvima preživjelih. Tijekom razgledavanja postava Muzeja, Osmanović je sudionicama ispričao svjedočanstvo o iskustvima rata svoje obitelji iz perspektive tada trinaestogodišnjaka, a koja je sumirao u svojoj autobiografskoj knjizi „Od Srebrenice do svjetla na kraju tunela.“ U njoj Osmanović opisuje ne samo ekstremnu patnju svih sunarodnjaka, već i kolektivnu traumu koja se manifestirala razvojem palete psiholoških poremećaja poput PTSP-a (posttraumatski stresni poremećaj) koji su se pojavili kod preživjelih po okončanju agresije. Kolektivna trauma definira se kao epizoda u povijesti grupe koja ima dubok i trajan utjecaj ne samo na neposredne dionike sukoba, već i čitavu zajednice. Ratna patnja, represija i najrazličitiji oblici nasilja u rasponu od fizičkog, seksualnog do psihološkog nasilja pridonose osjećaju tjeskobe, straha te nepovjerenja i grupne ranjivosti koja se nerijetko transgeneracijski prenosi.
Svoj doživljaj Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari, osobne priče preživjelih i svih drugih saznanja koja je stekla tijekom posjeta, sudionica Dona Kontić opisala je riječima: Srebrenica mi je bila posebno teška jer sam imala osjećaj da je ta bol tamo još uvijek prisutna, a što nisam osjetila u Jasenovcu, barem ne u tolikoj mjeri. Ona tamo ima opipljivu težinu. Saznanje o kalvariji bošnjačkog stanovništva bilo je teško, pogotovo iz prve ruke, iz usta preživjelog. Gotovo cijela jedna generacija ostala je bez svojih muškaraca, djedova, očeva i sinova. Neshvatljiva mi je ta mržnja, no zahvalna sam što sam bila tamo i saznala o onome što se dogodilo. Kao pripadnica romskog naroda i islamske vjeroispovijesti, dvaju identitetskih osobina koje su u slučaju Jasenovca i u slučaju Srebrenice rezultirale planiranim genocidom, Anesa Šabani ove je događaje nazvala „tragedijama čovječanstva.“ Ja sam i Romkinja i muslimanka, potomak skupina koje su pretrpjele genocid. Imam sreće što sam se rodila kasnije i što nisam morala proživljavati ono što su Romi proživjeli u Jasenovcu, kao ni ono što su muslimani proživjeli u Srebrenici. Pod romskom zastavom nije vođen ni jedan rat, a moja je zajednica ubijana kroz cijelu povijest. Mnogi zaboravljaju da nijedna stranica Kur’ana ne podržava nasilje i ubijanje, dok su muslimani u brojnim slučajevima ubijani radi svoje vjere. Nevini ljudi, civili, stradavali su zbog neopravdane mržnje drugih.
Pri samom kraju edukativnog programa sudionice su posjetile sarajevski „Tunel spasa“ koji je iskopan tijekom opsade grada 1993. godine, mjesto koje su opisale kao branik čovječnosti, altruizma i solidarnosti, a zahvaljujući kojem su spašeni mnogi životi. Tunel je doista svjetlo na kraju tunela koje je uslijedilo nakon svih tragičnih saznanja tijekom Škole, istaknula je Kontić te dodala: Zahvaljujući SRRH “KALI SARA” imala sam priliku participirati u ovom izuzetnom programu, a iste vrijednosti koje sam naučila i nadalje ću promicati u svom radu i životu.
Rad SRRH „KALI SARA“ i organizaciju 3. Ljetne škole suočavanja s prošlošću pozdravile su sve sudionice naglašavajući važnost ovakvih programa i ubuduće te širenja svijesti o važnosti društvene snošljivosti, tolerancije i njegovanja kulture sjećanja na sve žrtve genocida.
