Pitaju me komšije, ove u Tuzli, kako vam je u Srebrenici? Tu smo negdje – kod nas gorivo za trunku skuplje, kod vas ulje… Gleda čovjek i klima glavom. Znam, očekuje se od nas da kažemo da nas je nečega strah, ali poslije preživljenog šta god nam život donese ne može biti gore, piše Amra Begić Fazlić u svom tweetu u trenutku poskupljenja goriva i hrane izazvanog inflacijom kada mnogi spominju da ovakve cijene nisu zabilježene od rata.
Begić Fazlić u Srebrenicu se vratila kada je, kako ona kaže, stekla privatne uvjete za povratak – ne samo završetka obrazovanja, nego i da kuća koju su ona i njezina obitelj bili prisiljeni napustiti bude ispražnjena. Za nju opcija da se ne vrati nikada nije postajala niti je razmišljala o ostanku u Sarajevu, Tuzli ili nekom drugom bosanskohercegovačkom gradu. Moja želja je oduvijek bila da se vratim i možda je to bila neka skrivena osveta kako bih poručila – ‘Evo nas opet, što ćemo sad? Niste nas uspjeli uništiti niti iskorijeniti u potpunosti.’
U trenutku povratka nije razmišljala hoće li se uspjeti zaposliti, bitno je bilo vratiti se zbog majke koja je tada živjela sama u Srebrenici. Ipak, godinu dana nakon povratka Begić Fazlić dobiva posao u Memorijalnom centru Srebrenica – kao prva, a potom četiri godine kao njegova jedina kustosica nakon čega su joj se pridružili kolege. Potom, od 2007. godine preuzima vodstvo pravne i ekonomske službe i muzejske djelatnosti kako bi od 2020. godine počela raditi na mjestu pomoćnice direktora Memorijalnog centra čiju dužnost obavlja i danas.
Begić Fazlić kćerka je i unuka žrtve genocida u Srebrenici. U srpnju 1995. godine, kada je enklava Srebrenica pala u ruke Vojske Republike Srpske, ubijen joj je otac, djed, mnogi rođaci, susjedi ali i najbolji prijatelj. Zločini počinjeni u Srebrenici predstavljaju jednu od najmračnijih stranica ljudske povijesti, a Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju i sudovi u regiji osudili su preko pedeset pojedinaca za kolektivnu i zapovjednu odgovornost za sudjelovanje i planiranje genocida.
U prikazivanju svih pojedinačnih žrtava, uz ubijene i nestale, valja razmišljati i o višestruko većem broju onih čiji su životi nepovratno oštećeni gubitkom članova obitelji, ali i prijatelja i lokalne zajednice. Nedavno čitam o protestnoj šetnji u Sarajevu kojoj su se pridružile i majke iz Srebrenice kako bi dale podršku za Ukrajinu i pozvale na prekid zločina u Mariupolju. Sve nas to jako podsjeća na ono što smo preživjeli 1990-ih ovdje u Srebrenici i u Bosni i Hercegovini, navodi ona, te nastavlja: Komentari ispod teksta u kojem žrtve genocida u Srebrenici daju svoju podršku dolaze s one druge, negatorske strane, koja piše – ‘Zar žrtve nisu mrtve, zar nisu pobijene?’ Žrtva ne mora nužno biti mrtva, mi smo indirektna žrtva genocida u Srebrenici.
Upravo je zato za Begić Fazlić i njezine kolege njihov posao drugačiji, ne obavljaju ga rutinski, plaća nije najvažniji faktor rada i djelovanja, a radna okolina odiše obiteljskom atmosferom. Dočekali smo da ispratimo naše najmilije na vječni smiraj i sada čuvamo sjećanje na sve njih. Zato je to više od posla. To je misija kojoj nema kraja. Kada izađu iz svoje čahure, nastavlja ona, svi su isti. Osim što dijele istu misiju i rade na zajedničkim projektima zaposleni u Memorijalnom centru su i obitelj i prijatelji. Ja već vidim da s mojim prijateljima koji ne žive život sličan ovom sve teže nalazim nešto zajedničko.
Druga dimenzija rata
Poricanje kao neodvojivi dio genocida strategija je koja je zajednička negiranju genocida kroz povijest. Taktike korištene u svrhu njegovog negiranja te jačanja revizionističkih narativa, objašnjene su i u Izvješću o negiranju genocida koji je prošle godine objavio Memorijalni centar Srebrenica, a ogledaju se u osporavanju broja i identiteta žrtava, teorijama takozvane međunarodne zavjere i odbacivanjem dokaza predstavljenih u Haškom tribunalu i Sudu pravde kao i nacionalnom povijesnom revizionizmu.
Osobno, više nemam potrebu ni snage da drugima dokazujem nešto što je dokazano na sudovima i za što su iznesene činjenice. Svatko onaj tko želi da pogleda istini u oči, sve mu je dostupno. Svatko onaj tko misli da treba naučiti više, dobro je došao u Memorijalni centar. Kada je riječ o negiranju, zaista se nadam da će ovaj zakon koji je donio bivši visoki predstavnik Bosne i Hercegovine zaživjeti na način da vidimo i neke represivne mjere kako bi se pokazalo da je zakon izuzetno ozbiljan, a ne samo mrtvo slovo na papiru. Nažalost, zasada se takvo nešto ne događa.
Kroz projekte i istraživanja Memorijalni centar nastoji djelovati kao mjesto sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici iz 1995. godine, ali i život u enklavi od 1992. do 1995. godine. Posvećen očuvanju povijesti provodi mnoštvo projekata i istraživanja, među kojima je i projekt usmene povijesti u kojem istražuje i pronalazi osobne priče žrtava, preživjelih i svjedoka genocida u Srebrenici.
Projekt usmene povijesti je važan koliko i drugi projekti Memorijalnog centra, ističe Begić Fazlić, jer se ti projekti promatraju kao dijelovi slagalice te kompletiranja i vizualizacije činjenica. Ipak, projekt usmene povijesti iznimno je važan za generacije koje će doći u svrhu prevencije budućih zločina, a samim time i genocida. Iz njega se podjednako uči o prevenciji i posljedicama genocida jer su i sudionici projekta kroz svoje osobne priče dali naslutiti tijek zbivanja. Genocid u Srebrenici nije počinjen tek tako preko noći. Uvertira je počela još u aprilu 1992. godine. Iz primjera Srebrenice i iz primjera svih izjava svjedoka vidi se da je to jedan proces koji je trajao i tinjao i u konačnici kulminirao u julu 1995. godine. Dakle, to je ono što sadašnji studenti i ljudi koji donose odluke u svojim sredinama, a koji nas posjećuju u Memorijalnom centru, ovdje mogu izučavati.
S druge strane, projekt usmene povijesti pokrenut je iz duboke potrebe da se što prije dokumentiraju osobne obiteljske priče. Nekoliko je intervjua napravljeno sa ženama koje danas više nisu žive poput Nure Alispahić, majke najmlađe žrtve ubojstva u Trnovu ili Hajre Ćatić, koja nikad nije uspjela pronaći posmrtne ostatke svog sina Nihada Nine Čatića, ratnog novinara koji je izvještavao iz Srebrenice. Upravo iz tog razloga ovo je bio krajnji trenutak da se priče zabilježe za buduće generacije. Naša djeca će znati kada za to dođe vrijeme, kaže Begić Fazlić, kojoj je bilo teško odgovoriti svojoj kćerki na pitanje zašto ona nema djeda. Ja zaista vodim računa o tome kako svojoj djeci prenosim događanja u i oko Srebrenice. Vrlo je teško. Mi umjesto da se za Bajram okupljamo, mi idemo na mezarje.
Isto je tako važno pokušati djeci dati priliku da sami razumiju i to je ono što će i djeca koja nisu iz Srebrenice u Memorijalnom centru moći izučavati, kako bi sami na svoj način shvatili što se ovdje dogodilo i razumjeli sve elemente genocida, bez da im netko to na pogrešan način prezentira, dodaje ona. Vrlo su osjetljive ove teme kojima se bavimo, ali tim više i važnije.
Uz predmete koje su preživjeli i članovi obitelji žrtava prenijeli u Tuzlu, koje je netko pronašao u kući pri povratku ili one prikupljene po šumama rutom kojom se odvijao proboj u maršu smrti, postoje i predmeti koji su iskopani zajedno s posmrtnim ostacima žrtava. Prikupljanje takvih predmeta u Memorijalnom centru koje obitelji poklanjaju važan je zadatak. U masovnoj grobnici u kojoj su pronađeni posmrtni ostatci oca Begić Fazlić, a čijem je pronalasku prethodio san u kojem ona traži kosti svoga oca, našle su se i njegove naočale i sat. Čuvala ih je u kući te im se s vremena na vrijeme vraćala, otvarajući kutiju. U konačnici se i ona odlučuje da te predmete pokloni Memorijalnom centru, kako kaže – na trajno čuvanje, jer su poklonjeni predmeti uvijek dostupni obitelji žrtava kojima nije lako odreći se nečega možda zadnjeg i jedinog što je pripadalo članovima njihovih obitelji. Da ponovo moram bježati, uz djecu i majku, sa sobom bih ponijela ta dva predmeta, to je sve što imam od svog oca.
Svaki pojedinačni predmet nosi svoju priču koja upravo bude saslušana od strane zaposlenika koji su i sami svjedoci ili članovi obitelji žrtava genocida, a Memorijalni centar tako postaje jedan od rijetkih muzeja u kojemu su obitelji žrtava oni koji prenose istinu. Možete razumjeti kolika je to težina – osim svoje vlastite priče koju nosiš na duši, godinama nosiš i sve te druge priče.
Glas žena
Ljudi u Srebrenici determinirani su ratnim događanjima od 1992. godine kada je rat započeo, a nakon gubitka članova obitelji krenula je borba potrage za nestalima, identifikacija, procesi i ukopi. Ponekad imam običaj reći da genocid u Srebrenici još uvijek traje jer mnoge majke nisu našle svoju djecu. Mnoge majke još uvijek tragaju za barem jednom košćicom tijela svojih najmilijih. Jedan je to momenat kada se sve vrijeme nadaš da ćeš nešto naći, da ćeš dobiti poziv da je netko od tvojih voljenih identifikovan, premda opet nisi spreman na to.
Uglavnom je riječ o majkama koje ukapaju muške članove svoje obitelji, pa Begić Fazlić navodi da je osobito zadovoljstvo biti njima na usluzi. Kao jedan od najsnažnijih simbola ustrajnosti u gradnji mira u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini one su suočene s nemilim životnim prilikama preuzele inicijativu i postale glavne donositeljice odluka u obitelji.
Ja imam jednu takvu ženu u svojoj kući, nasmiješeno i ponosno kaže Begić Fazlić, te nastavlja: Bosanske žene su čudo, osobito ove naše s istoka Bosne, koje jako dobro poznajem. Od njih se očekivalo da ne budu baš tako jake. Pobili su im muškarce misleći da će žene samo da sjede u čošku i da plaču, a mi djeca koja ostajemo iza naših očeva s našim majkama da ćemo se utopiti u svemu tome, i da je tu priča završena. Međutim, naše majke su odlučile drugačije.
Rijetko visoko obrazovane, uglavnom sa završenom osnovnom ili srednjom školom, uvidjele su važnost obrazovanja za svoju djecu, kao stepenicu ka budućnosti. Iako su se te žene za prijeratnog života oslanjale na muškarce koji su važili kao glave kuće, a one uglavnom bile zadužene za domaćinstvo, odluke su se donosile zajednički. Ja se ne sjećam da je moj otac donio ijednu odluku bez savjetovanja s mojom majkom, znači zasjedanja dva člana koja bi se uz kahvu ujutro pitala – ‘Eh, što ćemo danas raditi?’ U trenutku ubijanja tih muškaraca vjerovalo se da će žene pokleknuti te da nemaju tu glavu koja odlučuje, da su i njih na taj način obezglavili.
Međutim, one su sve iznenadile. Osim dugogodišnje borbe traženja nestalih i informacija o svojim muževima, braći, očevima i rođacima, odlučile su i da će njihova djeca uspjeti. Ne znam ni jednu majku koja nije dala sve od sebe da svom djetetu pruži priliku da se školuje, uspije i bude jači nego što je bio kada je protjeran.
Ipak, iskustvo žena u ratu bolna je tema i trauma koja je zanemarena u bosanskohercegovačkom društvu. Tako su žene ostale same, naročito starije, kojima ponajviše nedostaje društvo. Begić Fazlić u kontaktu je s njima, a osobito u mjesecu Ramazanu kada im donosi somune, po koje putuje kilometrima izvan grada. Kad god sam na putu ponesem i tih ramazanskih lepina, pa krenem niz ulicu i počnem ih dozivati. Prošle godine mi je Mina naša rekla: ‘Dobre su ti one lepine, ali mi najviše volimo kada netko progovori.’
Njima nedostaju njihova djeca, muževi, braća i očevi, ali i njihov njihov komšiluk, nastavlja ona te dodaje: Mi, mlađe generacije, pokušavamo za njih biti tu koliko možemo, iako ni mi više nismo tako mladi.
Uz to, valja istaknuti i one žene koje su uz gubitak članova obitelji suočene s traumom seksualnog nasilja tijekom rata u Bosni i Hercegovini. Silovanje i drugi oblici seksualnog nasilja, uključujući seksualno ropstvo, bili su namjerno i nemilosrdno korišteni kao oružje za ratovanje i dijelom ratne strategije. Stigma prati žrtve silovanja u oružanim sukobima u čemu se ogleda i dalekosežan utjecaj seksualnih zločina na žrtvu, obitelj i zajednicu. Zločin silovanja jedan je od najtežih zločina te jedna vrlo teška tema. Postoji službena evidencija žena silovanih u ratu u Bosni i Hercegovini, ali bojim se da je tako daleko od realnog broja.
Iako je od svog osnivanja Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju dizao optužnice i završavao slučajeve koji uključuju optužbe zbog silovanja i druge oblike seksualnog nasilja povezanih sa ratom u Bosni i Hercegovini, žrtve su često prepuštene same sebi. Nedostatak podrške orijentirane ka žrtvama kao i njihove zaštite izlažu iste retraumatizaciji i kršenju njihovih ljudskih prava, ali i stigmatizaciji i dodatnim društvenim isključivanjem. Takvi slučajevi nerijetki su u manjim sredinama, u kojima se žrtve ionako izložene riziku od siromaštva.
Naše žene su čiste kao sunce. One razmišljaju na način – možda sam ja kriva. Njih je sramota govoriti o tome, stid ih je svoje djece, ali i strah da se to ne pročuje, iako nisu ništa krive te se bojim da je to najveća trauma koju je dosta žena pokopalo i nikada nije progovorilo o tome. Nažalost, još uvijek je to jedna od najosjetljivijih tema u našoj zemlji i te žene su uglavnom ostale bez bilo kakve vrste pomoći.
Unatoč svojim patnjama, žene su, motivirane pravdom, a ne osvetom, karijerom ili nečim trećim, iznalazile načina da se uzdignu, progovore i zahtijevaju pravo na sjećanje i istinu. Dostojanstveno, jasne u svojim namjerama i ciljevima, povratnice, ali i one koje su nakon prognanstva odlučile ostati u drugim gradovima Bosne i Hercegovine, pričaju priče o ljudskosti, uspostavljajući odnose prijateljstva u podijeljenom i osiromašenom poslijeratnom društvu. Tako i završavamo naš razgovor, u kojem Begić Fazlić ističe važnost umreževanja na svim razinama, pa i onim muzejskim, zarad istine i pravde, kao glas onih koji više ne govore.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije
