Razgovarale: Ivana Karamarko i Maja Grubišić
Rektor Sveučilišta u Zagrebu i (u to vrijeme) aktualni dekan Filozofskoga fakulteta Damir Boras stupio je na dužnost rektora najvećega hrvatskoga sveučilišta 1. listopada 2014. godine. Kako bismo saznali kako rektor danas vidi Sveučilište, studentsku zajednicu ali i romsku poziciju u istoj, pitali smo ga nekoliko pitanja.
Od 2014. godine rektor ste Sveučilišta u Zagrebu. Kako biste danas, nakon više od pola mandata, ocijenili svoj rad i poziciju Zagrebačkog sveučilišta u svjetskim okvirima?
Danas, nakon gotovo tri godine moga mandata, govoreći u svjetskim okvirima, Sveučilište je mnogo napredovalo. Prema Centru za rangiranje sveučilišta (The Center for World University Rankings – CWUR), čija lista je jedna od najpoznatijih i najsveobuhvatnijih lista najboljih sveučilišta, Sveučilište u Zagrebu zauzelo je 536. mjesto na ljestvici, te je jedino hrvatsko sveučilište među tisuću najboljih na svijetu u 2016. godini.
Naše se Sveučilište vratilo i na Šangajsku listu 500 najboljih svjetskih sveučilišta (Academic Ranking of World Universities – ARWU), na kojoj smo zauzeli 420. mjesto, što je izuzetno pozitivan pomak. Ušli smo i na mnoge druge liste najboljih sveučilišta na kojima do sada nismo bili, primjerice na Timesovu listu (Times Higher Education), a još više mjesto zauzimamo na onim listama gdje se mjeri “vidljivost” sveučilišta, odnosno način na koji se odnosimo prema studentima i, da tako kažem, ugoda studiranja.
U tom smislu sam zadovoljan, ali nisam i ne mogu biti zadovoljan činjenicom da se ne ostvaruje strategija kojom je predviđen porast od barem 4% povećanja sredstava za obrazovanje općenito, kao i za istraživanje i razvoj. U Hrvatskoj se za financiranje visokog obrazovanja i znanstvena istraživanja izdvaja samo 0,82% iz bruto domaćeg proizvoda, a to je svakako premalo. Kada bi se izdvajanja povećala za 50%, dakle na 1,2 posto iz BDP-a, kao što je u drugim zemljama, tek tada bismo došli na 60 posto europskog prosjeka.
Sveučilišta u Hrvatskoj se razlikuju i ja se svakako zalažem za policentrični razvoj sveučilišta jer to daje veće mogućnosti mladima u svim sredinama u kojima žive. Sveučilište u Zagrebu je veliko gotovo kao sva ostala sveučilišta zajedno. Ima dugu tradiciju i kao “staro” sveučilište ima drugačije potrebe od “mladih” sveučilišta. “Mlada” sveučilišta se trebaju razvijati nešto brže od Sveučilišta u Zagrebu, ali ono zbog toga ne smije nazadovati, već moramo svi rasti jer je činjenica da, koliko god svi govorili o tome, još uvijek nemamo dovoljno visoko obrazovanih.
Kakav je položaj Sveučilišta u hrvatskom društvu?
U društvu postoje neke skupine koje sustavno govore protiv Sveučilišta i to na razini koja nije ni akademska, a nemaju ni argumenata. Ali, ono u čemu smo mi uspjeli je zajedništvo, međusobna suradnja i jedinstvo Rektorskog zbora, prorektora i dekana. Rektorski zbor, kojem sam i ja jednu godinu predsjedao u drugoj godini mandata, ima veliki utjecaj na obrazovnu politiku i visoko obrazovanje, a njegove odluke imaju težinu.
Općenito, dignitet profesora u primarnom, sekundarnom i tercijarnom školovanju nije dovoljno velik, odnosno ne poštuju se vrijednosti koje oni promiču. Na nekim fakultetima smo imali poprilično snažan utjecaj politike, ali sada se to smirilo. Ipak je prevladalo shvaćanje i razumijevanje da politici na fakultetu nema mjesta. Međutim, ima mjesta obrazovnoj politici, socijalno osvještenoj politici i politici o budućnosti Hrvatske temeljenoj na opće ljudskim vrijednostima, koje ja nazivam “kolokvijalno biblijskim”. To su vrijednosti koje proistječu iz općih civilizacijskih vrijednosti i europske kulture, temeljene na poštivanju drugih, toleranciji i demokraciji, na poštivanju rada i obrazovanja kao takvog.
Istaknuo bih postignuto suglasje i razumijevanje, s čime sam posebno zadovoljan. Imam podršku Senata, a uspjeli smo podignuti i status te ugled rektora, prorektora i dekana, koji su postali prepoznatljivi u javnosti i koji se vrlo odgovorno ponašaju.
S obzirom na Vaše dugogodišnje iskustvo, možete li ukratko prokomentirati studentsku zajednicu općenito?
Surađujem sa Studentskim zborom Sveučilišta u Zagrebu te sa Studentskim zborom na razini Hrvatske, kroz Rektorski zbor, i moja iskustva su pozitivna. Veliki broj studenata dolazi na Sveučilište i želi što prije završiti studije kako bi mogli ostvariti svoje karijere. Većina su dobri ili odlični studenti i završavaju studiranje redovito. Postoje, tu i tamo, problemi sa prolaznošću ili prijelazom na diplomsku razinu, ali ja bih rekao da to nije toliko na studentima koliko na programima koje moramo unaprijediti.
Mladi se često odlučuju za struke koje su toga trenutka pomodne i više eksponirane promidžbom, a možda nisu ni svjesni da bi željeli studirati nešto drugo, što je istovremeno naprednije te potrebnije, ali o tim strukama nisu dovoljno informirani. Stoga, na tome treba poraditi. Neke od tih struka su tehničke, ali i, primjerice, medicina, sestrinstvo i druge iz kojih veliki broj mladih odlazi u Europu pa dolazi do tzv. odljeva mozgova. Ponekad se dogodi da ne možemo upisati dovoljan broj kandidata jer nisu dovoljno spremni nakon što završe srednju školu.To znači da je potrebna promidžba i bolja informiranost i prilikom upisa u srednje škole, koje će im dati priliku da studiraju one struke koje su potrebne. Zato je potrebna kurikularna reforma, a ona nije samo reforma programa rada i sadržaja predmeta, već i poučavanje vrijednostima i disciplini učenja jer je uspjeh rezultat upornog rada i kontinuiranog učenja.
Nadovezano na prijašnje pitanje, koja je pozicija romske nacionalne manjine u okviru te zajednice?
Kada u tom kontekstu gledam romsku zajednicu u Hrvatskoj, mogu reći da oni moraju usvojiti kulturu učenja, jer kulturu rada imaju. Romi rade po cijele dane i često vrlo teške poslove, ali treba naglasiti da je i učenje rad. Moramo djelovati na romsku zajednicu, posebice na roditelje, da shvate kako je učenje važno i da je biti dobar učenik i dobar student dio romskog digniteta. Romi imaju tradiciju dužu od tradicije hrvatskog naroda i ona uključuje različita područja kulture i umjetnosti, kao i njihov jezik, romani chib, i ostale jezike kojima govore, poput bajaškog. Dakle, temelj je predani rad i poštovanje autoriteta, poput učitelja i profesora, koji također moraju zadovoljiti kriterije kojima zaslužuju takav status i poštovanje. Romski narod je veliki narod koji ima svoju kulturu življenja i mi smo kao društvo obavezni dati im priliku da se uklope u društvo, a svakako je školovanje, i obrazovanje općenito, jedan od najbitnijih segmenata. Tako će oni koji završe fakultete biti poput svjetionika ostalima.
Podzastupljene skupine, a pri tome mislim i na pripadnike romske nacionalne manjine, prema mom iskustvu, teško završavaju srednje škole, iako su sposobni za studiranje i mogli bi biti odlični studenti. Događa se da u konkurenciji s drugim prijavljenim kandidatima nemaju dovoljno dobre rezultate za upis. Konkurencija je brojna te ima veliki broj onih koji imaju, možda neznatno, bolje ocjene ili bolji uspjeh na maturi. Time im je onemogućen upis na fakultet iako su apsolutno sposobni za studiranje. Smatram da tim mladim ljudima, iz podzastupljenih skupina, treba omogućiti upis po redovnom postupku, ali izvan kvote, naravno uz uvjet da zadovoljavaju temeljne uvjete. Naravno da ne mogu svi ići na fakultet, ali ova mogućnost je stvar dogovora koji se može postići na razne načine. Ne mora nužno biti rezultat posebne odluke Senata, već se može regulirati odlukama fakultetskih Vijeća. Kad se završe upisi, teoretski je moguće, na onim fakultetima gdje ima prostora, upisati Rome, ili neke druge pripadnike podzastupljenih skupina, koji su zadovoljili uvjete za upis, ali se na rang listama nisu uspjeli upisati. Ovakav slučaj pozitivne diskriminacije smatram opravdanim i nastojat ću se za to zalagati.
S romskom zajednicom u Hrvatskoj surađujete već niz godina, još dok ste bili dekan Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Do danas ste puno toga postigli, posebno na Filozofskom fakultetu. Koje biste rezultate istaknuli kao najvažnije?
Dok sam bio dekan Filozofskog fakulteta to je bilo stožerno mjesto na kojem su se odvijala okupljanja romske zajednice povodom velikih događaja i obilježavanja romskih nacionalnih praznika.Tu štafetu je preuzela Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. To smatram još boljim jer ta viša razina pokazuje širu opredijeljenost romske zajednice, ne samo u znanstvenom smislu, već i u širem društvenom smislu,više od same sveučilišne razine. Akademik Kusić i moj dragi prijatelj Veljko Kajtazi, saborski zastupnik, našli su način za promicanje značajnih događanja u romskoj zajednici. S ponosom ističem članstvo u Savezu Roma u Republici Hrvatskoj “KALI SARA”, kao i to da sam jedan od dva ne-Roma koji su članovi Romskog nacionalnog vijeća. Ponosan sam i na sve pohvale te priznanja koja sam primio jer sam s entuzijazmom i voljom pomagao i sudjelovao u svim projektima koje smo pokrenuli, da tako kažem, s mrtve točke. Nadam se da će se taj veliki kotač nastaviti vrtjeti.
Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu postavili smo dvojezičnu ploču na hrvatskom i na romskom jeziku. Pokrenuli smo prvi studij Romistike u Zagrebu, u sklopu Odsjeka za indologiju i dalekoistočne studije na Filozofskom fakultetu. Uvedeni su kolegiji Uvod u romski jezik I i II te Uvod u književnost i kulturu Roma I i II, a koje predaje kolega Ljatif Demir kojemu je romski jezik materinji jezik. Također moram istaknuti i profesora Ježića koji je s voljom i upornošću nastavio započeti rad. Međutim, nije dovoljno sve ostaviti samo na pojedincima, već treba podrška šire okoline koja će vratiti taj veliki entuzijazam s kojim smo krenuli i nastaviti s daljnjim radom i razvojem. Ja ću, kao rektor, uvijek to podržati.
