Iako prisutnost žena može povećati vjerojatnost sporazuma i rješavanja ratnih sukoba one rijetko imaju mjesto za stolovima kao pregovaračice, posrednice ili potpisnice u mirovnim procesima diljem svijeta. Ženski rad na obnovi i briga u ratnim i poratnim vremenima rijetko je vidljiva i nadasve podcijenjena. Iz te je potrebe godine 2005. za kolektivnu Nobelovu nagradu za mir nominirano 1000 žena koje se svakodnevno obvezuju na cilj mira i pravde, često pod najtežim okolnostima. One pozivaju na pomirenje, organiziraju mirovne prosvjede, brinu o stradalima, obnavljaju svoje lokalne zajednice i uključuju sve strane u dijalog i izgradnju post-konfliktnog društva.
