Bronislava Wajs, poznata i pod imenom Papusza, bila je romska pjesnikinja. Rođena 1908. godine u Poljskoj od malena je pokazivala interes za čitanje i pisanje iako nije išla u školu. Da bi mogla platiti tečajeve čitanja i pisanja te kupiti knjige, krala je piliće i prodavala pileće meso. U ljeto 1949. poljski pjesnik, pisac i prevoditelj, Jerzy Ficowski čuo je Papuszu kako recitira svoje pjesme. Prepoznao je njezin talent i poticao je da pjesme zapisuje. Godinama kasnije veliki je broj nastalih pjesama objavljen kao zbirka pjesama Papuszine pjesme.
Među pjesmama se nalazi i pjesma “Krvave suze” na čije su je pisanje potaknula događanja u Drugom svjetskom ratu, kada su se pripadnici romskog klana Wajs, gladni, promrzli i u strahu, sakrili u šumu Volyovu. O životu romske pjesnikinje Bronislawe Wajs Papusze najbolje govore citati iz njezine autobiografije:
“Moj je otac došao iz Warmiak klana, a majka je porijeklom galicijska Ciganka. Zbog očevih predaka bili smo poštovana obitelj. Ne sjećam se dobro svoga oca. Imala sam pet godina kada je umro u Sibiru. Osam godina kasnije majka se udala za Jana Wajsa. Imala je samo jedno dijete – mene… Sve do dvanaeste godine nisam znala ni čitati ni pisati, a jako sam htjela to naučiti, bilo kako, makar i loše. Obitelj me zanemarivala i nije se obazirala na tu moju veliku želju. Mamin muž, moj očuh bio je pijanica i kockar, a moja majka nije imala pojma što je pismenost. Pitala sam djecu koja su išla u školu bi li me naučili čitati i pisati. Uvijek bih nešto ukrala da dam zauzvrat djeci koja su me učila abecedu, pisanje i čitanje. Nedaleko od nas živio je židovski trgovac koji je imao krasne piliće. Krala sam ih i davala u zamjenu za lekcije pisanja i za knjige iz kojih ću učiti. Puno sam čitala, a to činim još i danas. Jako sam ponosna na svoje znanje iako ga nisam stekla u školi, već je ono rezultat životnog obrazovanja i iskustva.
Sa trinaest godina bila sam mršava, crna i spretna kao vjeverica. Čitala sam i čitala, a Romi oko mene su me ismijavali. Toliko puta sam plakala, a onda bih nastavljala čitati dalje. Upisala sam se u knjižnicu i posudila svaku knjigu koja bi mi došla u ruke, jer tada sam teško mogla procijeniti koje su knjige kvalitetne, a koje nisu. Tražila sam roditelje da me upišu u školu, ali moja je obitelj bila potpuno nezainteresirana…”
Za pripadnike romske zajednice i Papuszine rođake, čitanje i pisanje bilo je potpuno nevažno, a kasnije su ismijavali i Papuszinu poeziju. Pismenost je bila normalna za “gadje” (romski naziv za ne-Rome), a nikako za Rome koji su se morali strogo pridržavati rituala, navika i tabua kako bi zadržali čistoću svoga naroda. Svatko tko se bavio nekom djelatnošću koja nije uobičajena – plesom, pjevanjem, sviranjem, trgovinom ili uobičajenim poslovima, izlagao se opasnosti od protjerivanja iz skupine. Kad god je Papusza bila uhvaćena u čitanju ili pisanju bila bi pretučena, a njezine knjige uništene. Pa ipak, nije odustajala.
Proživljeni užas genocida Drugog svjetskog rata za Papuszu je bio strašan, ali neprihvaćanje i ismijavanje vlastitog naroda bila je kap previše. Doživjela je slom živaca i završila usamljena u psihijatrijskoj bolnici, zaboravljena i neshvaćena od romske zajednice.
Kritičari diljem svijeta i danas ističu da su stihovi romske pjesnikinje Bronislawe Wajs “Papusze” među najmoćnijim tekstovima i stihovima proizašlim iz proživljenih strahota holokausta.
