Među močvarama južnog Iraka, prije više od tisuću godina, romsko pleme Zutt diglo je glas protiv moći, ostavljajući neizbrisiv trag u povijesti ranog Abasidskog kalifata. Na Bliskom istoku, gdje se povijest i svakodnevica lako pretvaraju u mit, a legende nastaju gotovo prirodno, postoji zajednica koja je stoljećima bila predmet mistifikacije ne samo u očima eurocentričnih umova, nego i u percepciji većinskog stanovništva Levanta, Perzije i Mezopotamije. Riječ je o bliskoistočnim Romima, raspršenima u brojne plemenske i društvene skupine koje su obilježile gotovo svaki kutak regije.
Među njima se posebno ističe pleme Al Zutt, poznato prije svega po svojoj velikoj pobuni u 9. stoljeću, ali i po dubokom kulturnom i prehrambenom tragu koji su ostavili u Iraku. Od mliječnih proizvoda spravljenih od mlijeka vodenih bivola, preko začina pristiglih iz doline Inda, pa sve do plesova i glazbenih instrumenata koji su oblikovali lokalnu tradiciju i započeli povijest Roma na tom području, prema dostupnim srednjovjekovnim arapskim i perzijskim izvorima, Zutti su ostavili nasljeđe koje nadilazi okvire jedne zajednice i ulazi u samu srž bliskoistočne kulturne povijesti. Naziv plemena Al Zutt danas je rijetko poznat, no ovo je pleme imalo značajnu ulogu prije i tijekom Islamskog zlatnog doba, osobito u močvarnim predjelima južnog Iraka i Khuzistana u Iranu. Zutti potječu od Jata, izvornih stanovnika donje doline rijeke Ind, koji su se u Mezopotamiji pojavili već u 5. stoljeću, u vrijeme Sasanidskog Carstva, dok je njihov glavni val migracije uslijedio nakon uspostave Omejidskog kalifata sredinom 7. stoljeća.Tijekom Islamskog zlatnog doba Zutti su se isticali kao važna etnička skupina u južnom Iraku, doprinoseći društvu i kulturi kao plaćenici, liječnici, pravnici i učenjaci, te značajno oblikujući društveni i kulturni život regije.
Migracije i naseljavanje Al Zutta
Migracija plemena Al Zutt nije bila slučajan proces; njihovo naseljavanje u Mezopotamiji i Khuzistanu rezultat je strateških politika i ekološke prilagodbe. Arapski srednjovjekovni povjesničar alBalādhurī navodi da je sasanidski vladar Bahram V (420.–438.) preselio veliki broj Zutta iz Sindha u južni Iran, u močvarna područja Khuzistana (alBaṭīḥa). Ondje su se naselili uz plodna korita rijeka i u močvarama, gdje su preoblikovali okoliš u poljoprivredne površine zasnovane na sustavu navodnjavanja. Izgradili su kanale poput Nahr Al Zutt, a cijeli okruzi i gradske četvrti nosili su njihovo ime, primjerice Ḥawmaṭ Al Zutt kraj Ahvaza, koji je prerastao u urbano središte njihove zajednice.
U isto vrijeme Zutti su podizali naselja i u južnom Iraku, gdje su močvarna područja pretvorili u plodne zone za uzgoj riže i vodenih bivola, čime su trajno izmijenili pejzaž i način života regije. Prema drugim izvorima, prisutni su bili i u Basri još u ranom islamskom razdoblju. Četvrti kalif i bratić proroka Muhameda, Ali ibn Abi Talib, naselio je značajan broj pripadnika ovog plemena u posebnu četvrt grada, gdje su Zutti preuzeli ključne zadaće u osiguravanju državnih objekata poput trezora, zatvora, džamije i prinčeva dvora.
Njihova se prisutnost postupno širila izvan Irana, sve do Bahreina i priobalnih područja Perzijskog zaljeva, gdje su ostali aktivni u stočarstvu i poljoprivredi te na taj način dodatno učvrstili svoju ulogu u ekonomskom i društvenom životu regije. Najraširenije povijesno tumačenje ipak ostaje ono koje Zuttima pripisuje donošenje sustava navodnjavanja, uzgoja riže i vodenih bivola u močvare južnog Iraka i Khuzistana. Time su promijenili ne samo gospodarske i društvene okolnosti svoga vremena, već i ostavili trajan kulturni trag u topografskim nazivima i mjestima koja i danas svjedoče o njihovom postojanju.
Al Zutt u islamskim izvorima
Prvi spomen plemena Al Zutt nalazi se već u najranijim usmenim i pisanim izvorima islamske civilizacije, u samoj srži njenog kulturnog nasljeđa koje čine predaje o proroku Muhamedu i njegovim sljedbenicima sahabima. Posebno mjesto tu zauzimaju hadisi, prenesene izreke i anegdote koje bilježe njihove razgovore i postupke. U jednom takvom predanju spominje se i pleme Al Zutt: navodi se kako je Muhamedova žena Ajiša pozvala liječnika iz tog plemena da je izliječi od navodne kletve. Naracija ide ovako:
Amra je prenijela da je Ajiša učinila jednu od svojih robinja mudabbar (onu koja će biti oslobođena nakon njezine smrti). Zatim je Ajiša oboljela, pa su njezini nećaci posavjetovali jednog romskog liječnika. On je rekao:
Tražite od mene informaciju o začaranoj ženi. Njena robinja ju je začarala.
Kada je Ajiša obaviještena, upitala je djevojku:
Jesi li me začarala?
Da, odgovorila je ona.
Zašto? upitala je Ajiša.
Zato što me nikada nećeš osloboditi, rekla je robinja.
Tada je Ajiša rekla:
Prodajte je najgorim gospodarima među Arabima.
No, Al Zutt nisu bili samo seljaci, ratnici i plaćenici. Među njima su se uzdizali i neki od najuglednijih učenjaka i pravnih autoriteta svoga vremena, čije je djelovanje ostavilo dubok trag u islamskoj misli.
Jedan od najpoznatijih bio je Abu Bishr Isma’il ibn Ibrahim ibn Muqsim (729.–809.), poznatiji kao Ibn Ulayya, istaknuti hadisolog, pravnik i muftija iz Basre. Njegov djed Muqsim, podrijetlom Zutt iz Kraljevstva Kaikan (današnji Balučistan), služio je kao mawla, termin u ranom islamskom društvu koji je označavao saveznički ili klijentski odnos ne-Arapa prema arapskom plemenu, pri čemu bi takve osobe bile vezane zaštitom i lojalnošću, ali i integrirane u društveni i pravni okvir zajednice. Otac, Ibrahim ibn Muqsim, bio je trgovac u Kufi, dok je majka, Ulayya bint Hasan iz Basre, bila poznata po svojoj pobožnosti i učenosti. Po njoj je cijela obitelj i dobila ime “Ibn Ulayya”.
Njegov sin, Ibrahim ibn Ulayya, također je stekao ugled kao učenjak. Nastanio se u Egiptu, gdje su njegove ideje imale snažan odjek tijekom 9. stoljeća. Bio je poznat po racionalističkom pristupu te se ubraja među prve zagovornike teorije konsenzusa (ižma) u islamskoj pravnoj misli, najznačajniji instrument islamskog zakonodavstva nakon časnog Kurana i Hadisa.
Napominjemo kako se informacije iz ovog teksta temelje na dostupnim izvorima, no romska povijest i dalje ostaje nedovoljno istražena te zahtijeva daljnji znanstveni angažman.
